**NARODNE NOŠNJE KOSOVA I METOHIJE
Muška narodna nošnja Srba na Kosovu i Metohiji
Muška narodna nošnja Srba na Kosovu i Metohiji sadrži elemente starijih kulturnih slojeva (staroslovenskog i starobalkanskog), ali i uticaje kasnijih vremena pod kojima je menjana i u kojima je nošena. Za razliku od ženske nošnje koja se razvijala nezavisnije, duže i jače se opirući uticajima drugih kultura, što je i razumljivo ako se ima u vidu činjenica da su se žene manje kretale van oblasti u kojoj su živele, muška nošnja bila je snažno izložena uticajima društvenih događanja i etničkim pomeranjima na ovom prostoru. Nužnost da se kreće, privređuje i zarađuje za svoju porodicu, uslovila je snažne i relativno česte promene u tradicijskoj muškoj nošnji. Prve značajnije promene ka usvajanju evropskog načina odevanja usledile su već posle 1829. godine kao posledica zahteva za promenom i reformom celovitog društvenog života u okviru Osmanskog carstva, posebno, u tada još nedovoljno razvijenim gradskim sredinama. Ogromno seosko stanovništvo nije se značajnije osavremenjivalo u pogledu odevanja sve do Balkanskih ratova i oslobađanja ovih oblasti od viševekovne turske vlasti. Izuzetno teški uslovi života, gotovo svakodnevno ugrožavanje života srpskog, pravoslavnog življa, usloviće razvoj pojave označene kao
mimikrija u odevanju. Zato se do 1912. godine i nosilo belo sukneno odelo, prepoznavano kao odeća arbanaškog muškog stanovništva, a od oslobođenja — odeća izrađena od sukna mrke boje. Od dvadesetih godina 20. veka u muškoj narodnoj nošnji kod Srba uočavaju se i elementi srpske vojničke uniforme: nošenje
šajkače i pantalona na
bridž umesto čakšira starobalkanskog tipa. Posle Drugog svetskog rata mušku tradicionalnu nošnju zamenila je u potpunosti konfekcijska odeća. Tradicionalnu mušku nošnju karakteriše
košulja od konopljanog, lanenonog, pamučnog ili
meleznog platna (mešano konopljano-pamučno platno), ravno krojena, proširena sa klinovima sa strane, dužine do kolena, sa širokim dugim rukavima koji posle Prvog svetskog rata dobijaju i manžetne. Preko košulje se oblačio
jelek, bez rukava, izrađen od sukna ili čohe (bele, braon ili modre boje) i koporan dugih rukava i istog materijala kao i jelek. Kao gornji odevni predmet od sukna i sa rukavima ili bez njih i na preklop, koristio se
džemadan, dug do pojasa. Gornji odevni haljeci do kraja 19. veka isključivo su izrađivani od belog domaćeg sukna i ukrašavani crnim gajtanima. U šarskim župama se zimi preko odela oblačio i široki
gunj od belog, a kasnije mrkog sukna, dug do članaka, sa rukavima i posebnom kapuljačom (
jakuljom) smeštenom na leđima. Takođe, kao izrazit zimski odevni predmet čobana ovčara bila je suknena
džoka, koja se zadržala u upotrebi do Drugog svetskog rata. Džoka je dopirala do ispod pojasa, sa širokim rukavima i velikom kapuljačom na leđima. Izrađivale su je seoske trezije od belog i mrkog sukna i po ivicama ukrašavale crnim vunenim gajtanima. U Ibarskom Kolašinu, kiridžije i imućni ljudi ogrtali su i dugu suknenu kabanicu crvene, ređe bele boje,
japundžu.
Izrađivale su je takođe terzije, polukružnog oblika sa kapuljačom, a ivice su ukrašavane crnim vunenim gajtanima.
Čakšire su krojene od belog, sigavog i crnog sukna, užeg i šireg tura po kroju, sa nogavicama koje se završavaju
pačalucima. Na prednjem delu nogavica rađeni su prorezi koji su, kao i šavovi i pačaluci, ukrašavani redovima crnih gajtana. Preko čakšira se opasivao dugačak i širok
pojas izrađen od raznobojne vune poređane u redove i sa crvenom bojom kao dominantnom. Imućniji muškarci su preko ovog pojasa nosili i kožni pojas
silav sa pregradama za smeštanje pribora za pušenje ili čišćenje oružja. Leti su do tela nošene
gaće od konopljanog platna, uskih nogavica.
Čarape su izrađivane od vune tamnijih boja i diskretne ornamentike. Preko čarapa su nošene i dokolenice bez stopala izrađene od sukna i ukrašene crnim vunenim gajtanima,
kalčine. Opanci
oputnjaci izrađivani su od neštavljene goveđe kože, a imućniji su u svečanim prilikama nosili i kožne cipele,
kondure.
Na Kosovu su muškarci na glavi najčešće nosili suknenu
belu kapu oblika kalote, oko koje su uvijali šarenu šamiju ili šal, a u šarskim župama poznata je i crna
šubara od jagnjeće kože sa ravnim završetkom. Uz nošnju, mladi ljudi su često nosili i lanac od
đinđuva (rađen od raznobojne manistre i perli), a mladoženja je na svadbi na ruku stavljao i
mladoženjski prsten. Uz nakit, i oružje je bivalo sastavni deo odeće — u starije vreme i
puška kremenjača, dve kubure i
jatagan, kao i metalne
fišeklije,
mazalarnik i kožni pojas
silav.
mr Mirjana Menković, muzejski savetnik
www.etnografskimuzej.rs