Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Mart 11, 2011, 11:20:47 pm » |
|
*
NARODNE SRPSKE NOŠNJE CENTRALNOBALKANSKE ZONE
Seoske tradicionalne nošnje centralnobalkanske zone rasprostiru se u središnjim, istočnim i južnim krajevima Srbije, u kosovsko-metohijskoj oblasti i u predelima Raške. Na tom širokom prostranstvu koje predstavlja istočni pojas srpskog etničkog prostora i čija je komunikaciona okosnica Moravska dolina na koju se nadovezuje Vardarsko porečje, kao i nizijski, brdoviti i u nekim sredinama planinski predeli, pogodni za razvoj više načina privređivanja doveli su do stvaranja posebnih kulturnih sadržaja - u slučaju narodne nošnje do prožimanja zemljoradničkih i stočarskih odevnih elemenata. Preko uzdužnih velikih reka s raskrsnicom puteva od najranijih vremena, osim istorijskih i etničkih kretanja u oba smera uzdužnog puta sever-jug, dolazilo je i do prelamanja kulturnih uticaja sa zapadne i istočne strane. Ovde su se, uz stare slovenske tradicije, zatim antičke i starobalkanske tragove, nataložili i znatni sadržaji vizantijske i srpske srednjovekovne kulture, a zatim pridošli tursko-orijentalni i noviji zapadnoevropski nanosi. Za etnička i kulturna zbivanja značajna su i pomeranja stanovništva izazvana tursko-osmanlijskim prodorom u XIV veku, od kada se kosovsko-metohijskom i moravsko-vardarskom strujom preseljavalo srpsko stanovništvo iz južnih u severne krajeve, shodno čemu su se i do početka XIX veka neki odevni elementi prenosili i širili. Izvesna otstupanja pokazuje šopska oblast u jugoistočnom delu Srbije, koja je geografsko prirodnim uslovima bila po strani važnijih komunikacija i migracija.5
U svim tim uslovima razvijale su se narodne nošnje koje po sadržajšš i likovnim obeležjima pokazuju, s jedne strane, osnovne zajedničke osobenosti, a, s druge strane, i dosta područnih razlika, naročito u ženskoj odeći u raško-metohijsko-kosovskom, južnomoravskom, resavsko-timočkom i šopskom pojasu, u čijim se okvirima javlja i mnoštvo varijantnih oblika.
Kao zajednička odevna obeležja javljaju se, sve do prvih decenija XX veka, gotovo iste vrste materijala domaće izrade — prevashodno konopljano, laneno i pamučno platno, sukno bele a zatim i smeđe boje, vunene i pamučne tkanine, često sa utkanim prugama i sitno složenim geometrijskim ornamentima, kao i neprerađena i prerađena koža. Korišćeni su i neki materijali industrijske proizvodnje, kao i proizvodi istočnjačkih svojstava.
Platneni i raznovrsni vuneni sukneni haljeci i pored velike raznoobraz-nosti vizuelnog izgleda većinom sadrže slične i iste krojne odlike. Mnogi su sa očuvanim arhaičnim osobinama. Osim toga, među raznovrsnim oblicima muške, a naročito ženske nošnje koji karakterišu odevno ovaj prostor, ima ih i šireg balkanskog rasprostranjenja, ali specifičnih unutarnjih odlika, kao i onih koji se u srpskom etničkom okviru samo ovde javljaju. Takvi su u ženskoj nošnji, na primer, umeci za kosu trvelji, prema S. Trojanoviću poreklom iz Grčke,6 zatim takođe široko rasprostranjena suknja otvorenog tipa — zaprega, bojče, futa, vutara... kao i staroslovenskog porekla nepro-sečena haljina sukno, poznata u istočnim predelima, i u muškoj nošnji starobalkanska toska, vustan, nabrani haljetak, nošen u južnim pomoravskim oblastima i do kraja XIX veka.7
U svim sredinama centralnobalkanske zone u ženskoj kao i u muškoj odeći, platnena košulja u obliku ravno krojene tunike sa rukavima osnovni je donji i gornji haljetak. Gotovo svuda je uobičajene širine, sa jednim do dva klinsta proširenja po stranama, izuzev u raško-metohijsko-kosovskom pojasu gde se razvila u široko zvonoliku odeću sa više umetnutih klinova, kojih kod nevesta ima i do dvadeset. U tom razvijenom obliku, sa izrazito bogatim vezenim dekorom koji se susreće i u drugim krajevima, kao i na mnogim drugim odevnim predmetima, vidljivi su odblesci srednjovekovnog tekstila srpskih vlastelinskih odora.8 Vez savršene izrade, sa istančanim smislom za povezivanjem raznih oblika geometrijskog, kao i stilizovanog biljnog ornamenta, po uobičajenom načinu smešten je na vidljivim delovima — rukavima, prsima sa okovratnikom i po ivici košulje. Navezeni motivi najčešće su slobodni, ali ih ima i sa ispunjenom pozadinom. Za vezenje se koristila vunena pređa, vrlo često crvene boje u više nijansi. U metohijskom vezu, kao i na košulji "alenici" u Vlasini gotovo je samostalno zastupljena, u šarskim župama i u raškim krajevima ukomponovana sa drugim bojama, a u Nišavi još i sa srebrnim i zlatnim nitima, slično kao i na Kosovu, gde je skoro svaki ukras, sastavljen iz više sitnijih geometrijskih ornemanata, delovao kao vegetabilni motiv. Vez je upotpunjavan i perlicama, šljokicama, kićankama. Nasuprot ovom pretežno crvenom vezenom ukrasu, kao i smeđem i tamnijih tonova vezu resavsko-timočkog pojasa, diskrenog polihromnog izraza u Južnom Pomoravlju, vez monumen-talne punoće primenjen je u srpskim sredinama u Skopskoj Crnoj gori i u okolini Kumanova. Crni, odnosno vez od vune tamnomodre boje, osim na skopsko.crnogorskim košuljama, poznat je na srpskom etničkom prostoru i u zmijanjskoj odeći u Bosni, ali u suptilnijem vezenom i ornamentalnom izrazu.9
Drugi haljetak koji značajno definiše ženske nošnje većeg dela centralno-balkanske zone jeste karakteristična suknja oblikovana iz dve poprečno sastavljene pole, nabrana i otvorena celom dužinom. Podjednako su je nosile devojke, neveste i udate žene. Javlja se u dve osnovne varijante. Kratka suknja, koja pokriva samo bokove ili dopire do kolena, ornamentisana pretežno utkanim sitnim geometrijskim šarama, pod nazivima zaprega, narebranica, bokča, bošča, bojče, uobičajena u raško-metohijsko-kosovskim nošnjama i druga, znatno duža suknja koja doseže gotovo do ruba košulje, prugastog tkanja, sa nazivima futa, futarka, vuta, vutara, zaprega rasprostranjena od Južnog Pomoravlja, preko Resave i Svrljiga sve do timočkih krajeva u severoistočnoj Srbiji.10
Neizostavni delovi nošnje su tkani pojas i vunena pregača, geometrijske ornamentike izvedene u samom tkanju, ređe vezenjem, po bojama usklađena ostaloj odeći svakog lokaliteta. Opasivala se samo s prednje strane, osim u Gornjoj Moravi, gde je sastavni deo nošnje bila i zadnja pregača rep, potkićena dugim vunenim resama, slično kao i starobalkanske tradicije prednja i zadnja pregača kod stanovnika vlaškog govora u nekim sredinama u severoistočnoj Srbiji.
Od gornjih delova odeće koji su nošeni leti, a pojedini većinom samo zimi, veliku primenu i rasprostranjenje imali su: kratak irsluk jelek, jeleče, gunjić; duži zubun, takođe bez rukava; dugačka bela suknena haljina sa rukavima; gunj, gunjče, mintan, koporan od sukna bele ili crne boje, dužine do pojasa i sa rukavima, optočeni gajtanima i pamuklija, od tkanina domaće i fabričke izrade, ispunjena pamukom i prošivena — haljetak tursko-orijentalnog porekla koji se u južnim predelima zadržao duže nego u drugim sredinama.
Među navedenim vrstama gornjih haljetaka, od kojih je svaki u lokalnim sre-dinama sadržao izvesne likovne posebnosti kao i lokalne nazive, najlepše oblikovani haljetak sa širokom primenom bio je zubun, zobun, ćurdija, džube, izrađen od belog sukna, bez rukava, dug do kolena, otvoren spreda, koji se u Vranjskom Pomoravlju i u Gornjoj Moravi javlja i u varijanti sa kratkim rukavima, po čemu se naziva dolaktenik, dolaktica. Uz neizbežne geome-trijske ornamente obilno su zastupljeni stilizovani cvetni motivi izvedeni vezom, našivcima čohe, ponegde sa dodatkom kićanki, resa, gužvica vune. Po bogatom vezenom dekoru cvetnih motiva izvedenih pretežno crvenom vunicom u tehnici preplitanja i lančanog boda, ističu se zubuni iz Raške i kopaoničkih župa sve do Resave, kod kojih je ukomponovano i drvo života. Srodne cvetne likovnosti su i zubuni u istočnim krajevima Srbije, naročito u timočkim nošnjama, ali oblikovani od crne i tamnosmeđe vunice sa kruž-nim našivcima crvene čohe. Po reljefnosti suptilno složenih geometrijskih šara, izvedenih u raznim nijansama crvene boje, ističu se zubuni iz okoline Peći kao i iz šarskih župa, uz primenu drugih bojenih detalja, resa i gajtana. I diskretni biljni motivi na kosovskim zubunima i u oblasti južnih pomoravskih predela, isto kao dolaktica sa kratkim rukavima i zubun sa kružno oblikovanim gužvicama vune u okolini Gnjilana, pokazuju visoke domete narodnog rukotvorstva zasnovanog na tradiciji srpskih srednjovekovnih dekorativnih vrednosti.
Jedno od osnovnih i karakterističnih obeležja nošnji istočnog dela srpskog etničkog prostora jeste i oglavlje, prevashodno trvelji, vitice, sapletci, komare kod udatih žena. Sastoje se iz dve ispletene vunene pletenice koje se upliću sa kosom ili samo savijaju pored ušiju. U nekim krajevima i prirodna kosa češljala se na ovaj način. Na tako očešljanu kosu u raškim i kosovskim krajevima polagao se peškir na poseban način presložen, uz koji se preko čela povezivala uska savijena platnena povezača — prevezilo, otoz. U Sretačkoj i Sirinićkoj župi tipično pokrivalo bio je prevez, a u većini ostalih predeonih celina ručnik, krpa, premetač, obradač, ubradač oblikovan u malu kapu s produženim delom koji je, kao i sretačko-sirinićki prevez, padao niz leđa. Devojke su najčešće bile pokrivene glave sa kosom spletenom u jednu, dve, a u Južnom Pomoravlju i u više pletenica. U hladne dane su povezivale peškir, maramu, a kad stasaju za udaju stavljale su plitku crvenu pletenu kapu odnosno fes sa kićankom, potkićen parama. Kod nevesta javljaju se posebni oblici, bogato iskićeni cvećem, nizovima perlica i metalnih novčića, od kojih se po izgledu i veličini izdvaja kapa perjatca sa krajevima svedenim u dva oštra roga, u čijem se obliku i svim drugim atributima bogatih ukrasa, osim ukrasne uloge uočavaju i obredno-magijska značenja zaštite i obezbeđenja zdravlja i budućeg poroda mlade neveste. U mnogim sredinama neveste su na dan svadbe prekrivale glavu i lice prozirnom koprenom zvanom duvak.
I u vrstama nakita ističu se ukrasni oblici za neveste i mlade žene, kao i za obogaćivanje praznične odeće. Među raznovrsnim formama koje su od legure srebra i drugih metala u raznim tehnikama radili majstori kujundžije pod orijentalnim uticajima, ali negujući i tradiciju srednjovekovnih obrazaca, ističu se ukrasne igle, ukošnjaci, naušnice, među kojima i oblici zrakastog tipa, zatim lepo oblikovani pročelnici u vidu dijadema — svi oblici primereni frizurama sa trveljima i specijalno oblikovanim pokrivalima za glavu. Česti su ogrlice i nagrudnjaci, narukvice i prstenje, kao i veoma rasprostranjene pafte — kopče za pojas. Poznati ukras neveste u raško-metohijsko-kosovskim nošnjama bio je pojas kovanik, sastavljen od mesinganih ploča sa uloženim polihromnim kamenjem i ahatima. Značajnu primenu gotovo svuda imali su nizovi novca, kao i ukrasi od raznobojnih perlica sa gsometrijskim šarama koje su pletenjem oblikovale žene. Kod mladoženja i uz praznično odslo najčešći ukras bio je ćustek, od nanizanih perlica ili zanatski oblikovan od srebra.
U odnosu na dosad iznesene najvažnije odevne i ukrasne odlike rasprostranjene u većem delu centralnobalkanske zone, ženska tradicionalna odeća u šopskim predelima jugoistočne Srbije, pored izvesnih zajedničkih opštih obeležja pokazuje i značajne posebnosti. To su, pre svega, gornji haljeci u obliku neprosečene haljine bez rukava, poznati pod nazivima sukno (sukman), litak (mujer) i manovš. U osnovi istoga kroja, ovi haljeci različitih naziva, izrađeni od belog, a docnije od crnog sukna, zatim od vunene dvonitne "lito" tkane tkanine i u letnjoj varijanti od konopljanog platna, daju nošnji osoben izgled. Haljetku ovoga tipa, koji je bio poznat i u nošnjama drugih slovenskih naroda, pripisuje se staroslovensko poreklo.12
U nekim šopskim sredinama bila je u upotrebi slična haljina šajak, saja krojena sa kratkim rukavima, koja se kao i varijante neprosečene haljine bez rukava, oblačila preko košulje sa vezom, a od kraja XIX i početka XX veka sa košuljom belog čipkastog ukrasa. Pojas i pregača izatkani pretežno od vune crvene boje, topli gornji haljeci sa rukavima modro i kolija, izrađeni od mrkog sukna, krojeni u struk i sa klinastim proširenjima, kožuh mahom od belog jagnjećeg krzna kao i u oglavlju karakteristična bela marama zabratka i reljefno nabrana crvena kapa tica upotpunjuju osnovna obeležja šopske nošnje u XIX veku, u kojoj od početka XX veka značajnu primenu ima haljina zban, zaban, vrsta pamuklije bez rukava i duga do ispod kolena. Od nakita, osim ukrasnih igala višestranog i višekrakog izgleda, najčešće su korišćene masivno oblikovane tročlane kopče za pojas pavte, pretežno ukrašene vegetabilnim ornamentima.13
Za razliku od ženskih nošnji koje se iskazuju velikom raznolikošću oblika i ukrasa, muške nošnje centralnobalkanske zone znatno su ujednačenijih odlika. U svim sredinama, osim platnene košulje i gaća nošenih leti u ravnijim predelima, tipičnu nošnju sačinjavali su sukneni haljeci, zimi nošeni u više slojeva, ko$ su tokom XIX veka bili od sukna bele boje. To će se u raško-metohijsko-kosovskom pojasu, kao i u šopskim oblastima i u nekim sredinama u severoistočnoj Srbiji zadržati i do početka XX veka, što nije bio slučaj u većini ostalih krajeva, gde je u drugoj polovini XIX veka, delom i po ugledu na muško odelo u centralnim oblastima Srbije, počela upotreba sukna u smeđoj i crnoj boji. Gotovo istovremeno, u izradi odela izvesnu primenu dobijaju i fabrički proizvodi, pre svega šajak i čoha.
Preko košulje, sa vezenim ukrasom sličnih obeležja kao na ženskim košuljama, i koja se od kraja XIX veka, po gradskom uzoru, većinom kroji sa poramenicama, kragnom i narukvicama po ivici rukava, od haljetaka bez rukava najširu primenu imali sujelek otvorenih prednjih pola, u različitim lokalitetima poznat i kao doramak, gornjak, zubunić, gunjić, vermen i sa preklopljenim prednjim polama prekloptk, odnosno džemadan. Osim od sukna bele ili smeđe boje, džemadan se, pretežno u raško-kosovskim krajevima, krojio i od crvenog sukna, a jelek u pomoravskim oblastima i od šajaka i čohe. Bez rukava, ali veće dužine i širine, bili su dolama, džube, elek od belog sukna, a na Kosovu i u šarskim župamajakče, ljurka sa kratkim rukavima i od smeđeg sukna. Od suknenih haljetaka sa drugačkim rukavima, krojenih sa otvorenim prednjacima, kao i sa širim prednjim polama koje su se preklapale, veliku primenu imao je gunj, gunja, ponegde i miltan, kod koga su se rukavi, osim obučeni, nosili i spušteni niz leđa. U šopskoj nošnji uobičajena je bila i bela suknena haljina dreja.
Neizostavni deo suknenog odela bile su čakšire, čašire, benevreci, breveneci, čoariš. Krojene su sa plitkim turom i užim nogavicama, a u središnjim krajevima i u severoistočnoj Srbiji bile su neznatno vsće širine. U nauci se smatra da ovaj oblik čakšira predstavlja predslovenski balkanski sloj, a da je ukrašavanjs vunenim gajtanima tračko-ilirskog porekla.14 U pomoravskim, središnjim i timočkim predelima nošene su, takođe od sukna ili od šajaka, čakšire sa naborima, prihvaćene iz gradskog odela orijentalnih obeležja uz koje su, mahom imućniji ljudi, koristili prsluk fermen i koporan sa rukavima, izrađenim od šajaka ili od čohe. Ovom odelu bili su primereni svilsni pojas trabolos, kao i kožni pojas stav sa pregradama, takođe orijentalnog porekla.
U svim sredinama i u letnjem i u zimskom periodu najširu primenu imao je tkani vuneni i pamučni pojas, najčešće prugaste ornamentike, različite širine koji se celom dužinom obavijao oko pojasa. Za pokrivanje glave u kosovsko-metohijskoj oblasti, kao i u Raškoj sve do početka XX veka najviše se koristio ćulav, plitka kapa od svaljane bele vune, a u Pomoravlju Južne Morave vunena kapa crne boje i crveni fes mahom u prazničnim prilikama. Bilo je uobičajeno i obavijanje peškira oko kape, kako pamučnog tako i izatkanog od vune, osobito zimi. Značajnu primenu, naročito u istočnim i severoistočnim oblastima imala je šubara od jagnjećeg krzna. Posle srpsko-turskog rata — od kraja XIX veka počinje da se koristi kapa šajkača,15 koja se kao nacionalno obeležje, naročito u mešovitim nacionalnim sredinama, zadržala do danas.
U obući su, kao i kod žena, vunene čarape uvek bogato ornamentisane. Osim plitkih opanaka sa malim nosom, domaće izrade od neprerađene goveđe ili svinjske kože, od kraja XIX veka koriste se i opanci zanatske proizvodnje, koji kao i kupovne cipele tokom XX veka preko praznične prerastaju u svakodnevnu obuću.
Gotovo u svim sredinama značajnu primenu imali su vunene kabanice sa rukavima, kao i široki ogrtači bez rukava, takođe sa kapuljačom, nošeni preko sveg odela. Izrađeni od belog, surog, a u jugozapadnim krajevima i od crvenog sukna, poznati pod nazivima veliki gunj, gunja, tbanica, talagan, opandžak, japunđa. Ovi prostrani haljeci arhaičnih osobina, u nekim sredinama, mahom kod pastira, održali su se u upotrebi i do poslednjih decenija XX veka.16
05 Jovan Cvijić, Metanastazička kretanja, navedeno delo, 161-174. 06 Sima Trojanović, Nošnja, Narodna enciklopedija St. Stanojevića knj. III, Zagreb 1928, 148. 07 Milka Jovanović, Narodna nošnja u Srbiji u XIX veku, Srpski etnografski zbornik, kn. SHI, Beograd 1979, 175. 08 Jasna Bjeladinović-Jergić, Srpska nošnja u Ibarskom Kolaššu, Štavici i u okolini Novog Pazara, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, knj. 43, Beograd 1979, 70-73; Srpska narodna nošnjau Sjeničko-pešterskoj visoravni, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, knj. 45, Beograd, 1981, 67-70. okolini Kumanova. Crni odnosno vez od vune tamnomodre boje, osim na skopskocrnogorskim košuljama, poznat je na srpskom etničkom prostoru i u zmijanjskoj odeći u Bosni, ali u suptilnijem vezenom i ornamentalnom izrazu.9 09 Prema ličnim istraživanjima i primercima košulja u zbirci Etnografskog muzeja u Beogradu; Irena Fileki, Jednobojni vez u Skopskoj Crnoj gori i na Zmijanju, katalog izložbe, Beograd 1988, 3-27; Mina Darmanović, Narodne nošnje, nakit i tekstilno pokućstvo etnografskog nasleđa Kosova i Metohije, katalog izložbe, Etnografski muzej u Beogradu, Beograd 2001, 5-41. 12 Jerina Šobić, Razmatranja o šopskoj nošnji, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, knj. 24, Beograd 1961, 51-55, 13 Jasna Bjeladinović-Jergić, Narodna nošnja u Budžaku, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, knj. 61, Beograd 1997, 423-436; Vilma Niškanović, Zabratka — ženska marama jugoistočne Srbije, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, knj. 58-59, Beograd 1995, 7 14 Jerina Šobić, navedeno delo, 62-64. 40 15 Zanimljivo gledište o poreklu šajkače videti: Mile Nedeljković, Srpska kapa šajkača, knjiga Selo, Kolubara, Podgorina, Tamnava, Kačer, Šest vekova Valjeva, Valjevo 1993,182-188; Šajkača, poreklo i značenje srpske kape, list Zadužbina br. 23, Beograd 1993, 6. 16 Milan Ć. Milićević, Kneževina Srbija, Beograd 1876, 764, 815, 856, 921, 1001, 1075, 1138; Milka Jovanović, navedeno delo, 131-138, 156-161, 173-178, 193-199; Mitar S. Vlahović, Etnološka promatranja na Kosovu Polju, Skoplje 1930,140-143; Branislav Nušić, Kosovo, knj. I, Novi Sad 1902, 138-150; Sima Trojanović, Sretečka župa i njena izumrla nošnja, 418-^119; Jasna Bjeladinović, Srpska narodna nošnjau Sjeničko-pešterskoj visoravni, 81-95, 111-116; Srpska narodna nošnja u Ibarskom Kolašinu, Štavici i u okolini Novog Pazara, 83-93,106-109; Narodna nošnjauTimoku i Zaglavku, 378-390,407-411: "Narodna kultura Srba u 19. i 20.veku" - vodič kroz stalnu postavku Etnografskog Muzeja u Beogradu, Beograd 2004. (str.23- 41)
Tekst: Jasna Bjeladinović Jergić
|