Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Decembar 02, 2015, 02:50:38 am » |
|
*
SAVA STOJKOV: SAČUVAO SAM PAORSKU DUŠU
"Sve moje nadahnuće ima duboke korene u mom detinjstvu, zavičaju, predelima i ljudima sa kojima sam odrastao. Tako je i slika 'Bački doručak' nastala kao sećanje na odlazak na njivu, sa deda Simom ili mojim ocem Vladom. Ništa mi tada nije bilo slađe, nego onako umornom, u travi, gde mi nisu smetale ni muve, ni mravi, sesti i pojesti doručak koji nam je mati pripremila"
Slikanje je moja opsesija od najranijeg detinjstva. Jedva da sam imao šest godina kada sam na prozorčetu naše paorske kuće, u siromašnom somborskom predgrađu Prnjavoru, izložio nekoliko svojih crteža, sakrio se iza "pendžera" i slušao kako komšiluk u prolazu komentariše moje radove. Prvu nezvaničnu izložbu imao sam 1938. u somborskoj Građanskoj školi, kao đak trećeg razreda ove škole, imao sam svega trinaest godina, na predlog mog nastavnika crtanja Maslova, inače Rusa.
Prva moja zvanična izložba održana je u junu 1945. godine, u oslobođenom Osijeku, u Domu kulture. Ja sam tek napunio dvadeset godina, izašao kao mladić iz rata i počeo vredno da slikam. Izložio sam portrete svojih drugova i prizore iz našeg svakodnevnog vojničkog života. Vojsku sam nastavio da služim kao slikar u Centralnom domu Jugoslovenske armije u Beogradu, gde sam učio od tada najvećih imena našeg slikarstva — Đorđa Andrejevića Kuna, Branka Šotre, Antuna Hutera i drugih. Upisao sam se i na Umetničku akademiju, kao prvi na prijemnom ispitu, ali, nažalost, iz ekonomskih razloga nisam nastavio školovanje i vratio sam se u rodni Sombor da nikada više iz njega, osim nakratko, ne odem.
Druženje s Konjovićem
Najveći uticaj na moje slikarstvo ipak je načinio jedan somborski slikar, Lajoš Hušvet, sa kojim sam četrnaest godina odlazio u prirodu, posmatrao kako radi, učio, zapažao i napredovao. U isto vreme, u Somboru je i profesor Ivan Jakobčić držao časove slikarstva, pa sam i od njega, takođe, imao priliku mnogo da naučim. Milana Konjovića sam lično poznavao, još kao mladić posmatrao sam ga kako radi u prirodi i sećam se da sam se čudio što se on, stojeći pred štafelajem, prosto “mačuje” sa platnom, koristeći četkicu kao mač. Posle sam ga čak i portretisao, a bila mi je posebna čast kada me je, nakon prve velike nagrade koju sam dobio početkom sedamdesetih godina dvadesetog veka u Italiji, posetio da vidi kako slikam na staklu i čestitao mi na nagradi.
Tokom pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka radio sam i kao dekorater, pa sam dobio i neke nagrade za najbolje sajamske dekoracije u Ljubljani i Skoplju. U somborskom preduzeću "Ekran" godinama sam pravio panoe za filmove i tu sam, najpre, i stekao ovu izuzetnu slikarsku kondiciju, koju i danas posedujem.
Kada se, negde sredinom sedamdesetih, nakon tri decenije rada, moje slikarstvo stilski prelamalo u pravcu koji će me učiniti poznatim u zemlji i svetu, nastala je i slika "Bački doručak". Sve moje slikarsko nadahnuće ima duboke korene u mom detinjstvu, zavičaju, predelima i ljudima sa kojima sam odrastao. Tako je i ova slika nastala kao sećanje na odlazak na njivu, sa deda Simom ili mojim ocem Vladom. Ništa mi tada nije bilo slađe, nego onako umornom, u travi, gde mi nisu smetale ni muve, ni mravi, sesti i pojesti doručak koji nam je mati pripremila. Bilo je tu slanine, one bačke, s prsta mesa i dva prsta slanine, pa luka, paradajza, kuvanih jaja, sa cipovkom hleba i "čobanjom" punom već pomalo smlačene vode.
Želeo sam da taj doručak ukrasim sa najlepšim vojvođanskim "cvetom" — suncokretom, kraj stare tarabe od dasaka i bagremovog prošća. U pozadini je to naše "Panonsko more", a na nebu je "simfonija" devet ševa, koje su, čini mi se, uvek u mestu letele i pesmom nas razgaljivale. Slika je rađena u tehnici ulje na platnu, veličine 60 puta 50 centimetara, a završio sam je 1975. godine. Odmah sam je prikazao na svim većim izložbama, a tih godina sam izlagao najčešće u Italiji, Švajcarskoj, Nemačkoj, Švedskoj, Velikoj Britaniji i SAD.
Naravno, bila je viđena i na mnogim izložbama širom bivše Jugoslavije, imao sam bezbroj ponuda da je prodam, ali sam želeo da je sačuvam kao sliku koja je istinski prelomila moje slikarstvo. Danas je ona deo retrospektivne postavke u galeriji mojih slika, u zdanju Preparandije u Somboru, zadužbini patrijarha Georgija Brankovića, koju mi je somborski Pedagoški fakultet svečano otvorio za moj 85. rođendan, u martu prošle godine, čime je ispunjen jedan od mojih dugogodišnjih snova. Jednu verziju ove slike uradio sam 1981. u tehnici ulje na staklu, i ona se nalazi u Galeriji Matice srpske u Novom Sadu.
Reakcije publike i likovne kritike bile su veoma pozitivne, pa su zbog ovog, i još nekoliko sličnih radova, Oto Bihalji Merin i Dragoslav Đorđević za moje slikarstvo smislili naziv "poetski realizam", koji se, evo, održao i do danas.
Ja sam svoju popularnost primao kao nagradu, koja me je motivisala za dalji rad, ali sam se trudio da ne iskočim iz one svoje "paorske duše" i da sa svima budem prijatan, ljubazan i otvoren, ko god mi priđe ili mi se obrati. Tako je ostalo do danas. Evo i sada, kada je moje slikarstvo prisutno i na društvenoj mreži Fejsbuk, gde na jednom profilu već imam 5.000 prijatelja, pa sam morao da otvorim i drugi, ja uživam u ljudima kojima moja umetnost predstavlja neku nit sa detinjstvom, zavičajem ili predelima duše i srca, i sa njima sam u stalnom kontaktu ili prepisci.
Popularnost mi je donela mnogo, ali i oduzela deo privatnosti. Činjenica je da sam kod nas živi slikar sa najvećim brojem izložbi — 455 samostalnih i oko 650 kolektivnih, što, mislim, zaista predstavlja kuriozitet i među slikarima u svetu. Moji saradnici su pokrenuli dostavljanje ovog podatka i Ginisu. To što su me neki almanasi proglasili među sto najvećih slikara sveta samo je još jedno priznanje, od tridesetak koliko ih već imam. Sa posebnim ponosom napominjem da mi je poslednje veliko priznanje, Orden Svetog Save Srpske pravoslavne crkve, uručio vladika bački Irinej ove godine o Đurđevdanu. Pre dve godine dobio sam i najviše državno priznanje za kulturu — Vukovu nagradu, dok mi je od mnoštva međunarodnih nagrada najdraža ona Masarikove akademije u Pragu.
Ilustrovana Politika | 13.10.2011.
|