Narodna nošnja — Hercegovina
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
LIKOVNA UMETNOST « ZONE NARODNE KULTURE I UMETNOSTI « Dinarska zona « Narodna nošnja — Hercegovina
Stranice: [1]   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Narodna nošnja — Hercegovina  (Pročitano 4338 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 636



Pogledaj profil
« poslato: Mart 11, 2011, 11:14:13 pm »

*

HERCEGOVINA




"Hercegovina je geografska regija na jugu Bosne i Hercegovine (Hercegovina u užem smislu).

Istorijski i kulturno ona obuhvata, ili je obuhvatala, neka područja istočno i severoistočno (Stara Hercegovina u Crnoj Gori, Podrinju i Polimlju) i severozapadno (oblast oko Livna) od nje. Po društveno-istorijskim kriterijumima, Hercegovina se na nekim od ovih teritorija preklapa sa Bosnom.

Danas je teritorija Hercegovine podeljena na više delova, iako je itekako živo sećanje hercegovačkog naroda o jedinstvu tih teritorija.

Istorijska Stara Hercegovina je sastavni deo Crne Gore, tj. njen severni, planinski deo (Nikšić, Šavnik, Žabljak) i deo crnogorskog primorja (Herceg Novi). U Staru Hercegovinu spadaju i oblasti oko Foče, Goražda i Prijepolja.

Hercegovina se kao prirodna regija sastoji iz dve mikroregije: niske (primorske ili jadranske) Hercegovine i visoke (gornje ili planinske) Hercegovine. Visoka Hercegovina obuhvata sliv gornje i srednje Neretve, znatan dio dinarskog predela Bila i Polja, visoke planine: Velež, Volujak, Prenj, Čvrsnica, Crvanj, kao i kraška polja: Nevesinjsko, Gatačko i druga.

Niska ili jadranska Hercegovina se prostire oko donjeg toka reke Neretve i u slivovima reka Bregava i Trebižat, obuhvata veliko Popovo polje, Mostarsko polje i kotlinu, dio Neretvansku dolinu i Trebinjsko polje".


Karta i deo teksta preuzeti sa http://sh.wikipedia.org/wiki/Hercegovina
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 636



Pogledaj profil
« Odgovor #1 poslato: April 10, 2011, 10:52:25 pm »

*

HERCEGOVINA — NARODNA NOŠNJA





 









 



red 1: devojke u hercegovačkoj nošnji;
red 2: ženski jelek;
red 3: jaketa — ženski gornji haljetak;
red 4: ženska pregača;
red 5: džamadan — muški prsluk i
red 6: muški jelek

Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 636



Pogledaj profil
« Odgovor #2 poslato: April 10, 2011, 10:52:36 pm »

*

HERCEGOVINA — NARODNA NOŠNJA


Po osnovnim karakteristikama, seoska nošnja srpskog stanovništva u Istočnoj Hercegovini pripada nošnjama dinarskog kulturnog kruga, koje čuvaju elemente najstarijih kultura.

To su izrazito stočarske nošnje od vune, prevashodno izrađene u domaćoj radinosti.

U Istočnoj Hercegovini bile su u upotrebi dve varijante dinarskih nošnji. To su brdska i umska nošnja.

Brdska nošnja bila je raširena u istočnom delu tog prostora i obuhvata oblasti Zubce, Šumu, Površ, manji deo Popovog polja, Bilećke Rudine, pa preko Nevesinjskog polja i Podveleža, sve do Borča i Srbinja.

Umska nošnja bila je raširena u zapadnom delu, u nekadašnjim srezovima: Mostarskom, Stolačkom, Konjičkom, Ljubuškom i Ljubinjskom.

Razlike među tom nošnjom postojale su uglavnom u ženskoj nošnji, dok je muška bila gotovo ista, sve do Nevesinjskog ustanka 1875. godine. Tada se u brdskoj nošnji javljaju uticaji crnogorske muške nošnje.

Brdska ženska starija nošnja karakteriše se bogatim vezom na lanenim i konopljanim delovima odeće, košuljama i detaljima za oglavlje — prevezačama, povezačama.

Udate žene oblačile su preko košulje sukneni zubun — dugu ili kraću ćurdiju, zavisno od materijalnog stanja, a zimi haljinu od mrkog sukna — mrčinu.

Zapasivale su se širokom pregačom oprežinom, sa klečanim šarama.

Devojke su oblačile bele suknene ćurdije i haljine bjelače. Devojačka i nevestinska pregača — lizdek isticala se zlatovezom i raskošnim dugim resama.

Obuća od vune: čarape, priglavci, terluci, nazuvci bogato su ukrašavani raznobojnim ornamentima, tehnikama pletenja i veza.

Zajedno sa oputnim opancima činii su obuću veoma dobro prilagođenu hodanju po krševitom hercegovačkom polju.
Posebnost u nošnji činio je nakit, rad starih već zaboravljenih majstora: nevestinska kapo ovrljina, kožni pojas, toke koje su krasile đečerme i ćurdije na grudima.

Muška starija brdska nošnja takođe se odlikovala bogatim vezom na košuljama konavačama.

Gornji i donji delovi odećežemadan,mali i veliki gunj za zimu, krojeni od mrkog sukna, a gaće i tozluci od belog sukna finije izrade. Samo su imućnij nosili dolame od čohe i džemadane sa tokama, kao i kožne pojaseve silaje.

Posle Nevesinjskog ustanka iz crnogorske nošnje preuzeti su mnogi delovi odeće.

Umsku nošnju u Istočnoj Hercegovini karakterisala je prirodna belina vune, koja se održala gotovo dokle je nošnja bila u upotrebi.

Ovu nošnju činili su: duga haljina bjelača, bele gaće od tankog prediva, za zimske dane beli ogrtač gunj. Preko bjelače nošena je mrka kratka ćurdica, a zapasivala se uzana duga pregača tamnih boja, zvanom opregalj.

Po gradovima i varošicama, ojačan srpski građanski sloj, posebno iz trgovačkih i drugih viđenih porodica, tokom poslednjih decenija turske vladavine nosio je odeću izrađenu od materijala uvezenih iz Carigrada, Skadra, Venecije, ali i domaće proizvodnje.

Muškarci su na glavi nosili fesove, a na telu fermene, dolame, džemadane, toke, ćurkove, čakšire, šalvare, a na nogama cipele plitke ili duboke.

Udate žene su na glavi nosile fesove ravnog temena, uokvirene pletenicama a devojke — male fesiće pokićene cvećem. U modu kasnije ulazi crnogorska kapa zavrata. Do tela je nošena pamučna ili svilena košulja, zatim jelek, vezena kratka dolama, libade sa maramom na grudima, a poslednjih decenija devetnaestg veka počele su se nositi razne bluze sa čipkom i porubima.

Nošnju je dopunjavao veoma dekorativan i skupocen nakit.

Već polovinom devetnaesto veka u nošnji se, posebno kod mlađih osoba sve više ispoljava uticaj srednje i zapadne Evrope i nošnja se postepeno napušta.
Radionica za izradu narodne nošnje
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 636



Pogledaj profil
« Odgovor #3 poslato: Februar 06, 2012, 02:56:16 am »

*

HERCEGOVINA — NARODNA NOŠNJA


ODIJEVANJE U PROŠLOSTI. — Kakva je bila odjeća naših predaka u dalekoj prošlosti za sada nemamo konkretnih podataka izuzev onih koje nam daju opće etnografske studije. Uz uvažavanje tih studija, ne mogu a da se ne prisjetim narodne mudrosti koja kaže: "Odijelo ne čini čovjeka, ono ga određuje". Naravno, kao i bezbroj puta, i ovaj put naši preci su u pravu. Oduvijek se na osnovu odjeće određene osobe moglo zaključiti iz kog kraja ili zemlje dolazi, da li je sa sela ili iz grada, da li je imućan ili siromašan pa čak i neke lične karakteristike pojedinca kao npr, urednost, sposobnost usklađivanja odjevnih predmeta, uglađenost itd. Naravno oni koji su malo više upućeni u psihologiju i sociologiju, na osnovu načina oblačenja mogu mnogo više saznati o određenoj osobi. Mi se ovdje nećemo upuštati u analizu oblačenja pojedinaca. Zadržat ćemo se na opće prihvaćenom načinu oblačenja u Hercegovini a samim time i u Domrkama.

Po svojim osnovnim karakteristikama, nošnja u istočnoj Hercegovini određena je dinarskim kulturnim krugom. To znači — kad govorimo o nošnji seoskog srpskog stanovništva — da je nošnja izrađena prvenstveno u domaćoj radinosti uz upotrebu vune, lana, kostrijeti i kože kao osnovnih sirovina. Sve do Nevesinjske puške 1875. godine u istočnoj Hercegovini postojale su dvije varijante ove dinarske nošnje. To su:

a) umska nošnja — koja je bila raširena pretežno uz dolinu Neretve — Ljubinje, Stolac, Mostar, Konjic;

b) brdska nošnja — raširena u ostalim dijelovima istočne Hercegovine — Zubci, Šume, dio Popovog polja, Bileća, Nevesinje s podveležjem, Gacko sa površi sve do Foče. Razlike između ove dvije nošnje dolazila je naročito do izražaja u ženskoj nošnji. Muške nošnje su se razlikovale samo u nekim sitnim detaljima.

Prema navedenoj klasifikaciji, naši preci su se oblačili u skladu sa kriterijima brdske seoske nošnje srpskog stanovništva. Ova nošnja se sastojala od vrlo jednostavne radne nošnje — nošnje u svakodnevnim radnim prilikama te nošnje u svečanim prilikama, ukrašene raznim vezovima a samim time i mnogo raznobojnija.

ŽENSKA NOŠNJA. —Kako su se oblačile nše majke i sestre? Njihova nošnja je bila bogato ukrašena raznim vezovima naročito na lanenim dijelovima odjeće kao što su košulje i razne marame povezače i prevezače. Djevojke su nosile bijele suknene ćurdije i haljine bjelače. Pregače — lizdek koje su nosile djevojke i nevjeste bile su ukrašene tzv. zlatovezom sa raskošnim dugim resama. Obuća se sastojala od vunenih čarapa, priglavaka, terluka i nazuvaka bogato ukrašenih raznim ornamentima izrađenim tehnikama pletenja i vezenja, te opanaka izrađenih od svinjske kože i opute. U cjelini gledano, posebnost u djevojačkom oblačenju činio je nakit, rađen vlastoručno ili u pomalo već zaboravljenim zanatskim radionicama. Naročito je ukrašavao pojas, toke — koje su krasile đečerme te ćurdije. Udate žene su oblačile preko košulje sukneni zubun, dugu ili kraću ćurdiju (ovisno o imovnom stanju ) te haljinu od crnog ili tamnoplavog sukna. Zapasivale su se sa širtokim pregačama ukrašenim klečanim šarama. U slučajevima smrti nekoga od rodbine, žene su zamjenjivale bijele ukrašene marame sa crnim jednostavnim maramama.

MUŠKA NOŠNJA. — Muška nošnja takođe se odlikovala bogatim vezovima na lanenim košuljama. Gornji dijelovi odjeće kao što su džemadan, mali i veliki gunj za zimu, te gaće izrađivani su od domaćeg tamno obojenog sukna. Na listovima noge nošeni su tozluci od bijelog, nešto finije izrađenog sukna. Samo oni imućniji su nosili dolame od čohe i džemadane sa tokama te kožne silaje. Za pojasom — silajem — u radnoj verziji odjeće nošen je poveći nož koji je korišten u poljskim radovima.

U svečanoj verziji za silajom je nošena kubura ili livor — kako bi to rekli stari ljudi.

Poslije Nevesinjske puške, na brdsku seosku nošnju u istočnoj Hercegovini, snažan uticaj je imala crnogorska narodna nošnja. Mnogi elementi crnogorske nošnje su preuzeti i neznatno modificirani. To se u prvom redu odnosi na bogatstvo zlatoveza, koji je u hercegovačkoj varijanti nešto pojednostavljen. Od preuzetih odjevnih predmeta, posebnu vrtijednost ima kapa zavrata zbog značenja koje se pridaje njenim pojedinim elementima. Crvena čoja simbolizira prolivenu krv na Kosovu polju a široka crna traka koja čini tijelo kape, simbolizira žalost za poginulima. Zlatom izvezeni vijenac na crvenoj podlozi od čoje predstavlja počast koja se ukazuje kosovskim junacima. Krst sa četiri ocila, izvezen unutar vijenca simbolizira pripadnost srpskom narodu (u crnogorskoj verziji kapa izvezen je grb Nikole 1). Kožni opanci koji su imali vrlo kratak vijek trajanja i vremenom postajali vrlo klizavi, zamijenjeni su sa tzv. špagericama — novom vrstom opanaka izrađenim sa gumenim đonom i uz upotrebu špaga i ustije. Bili su prilično elegantni i predstavljali su pravo malo umjetničko djelo.

Dolaskom Austro-Ugarske u ove krajeve, muška nošnja poprima određene modifikacije. To se prije svega odnosi na šarvale koje se, po uzoru na ondašnju vojnu odjeću produžavaju i na listove noge, zamjenjujući tozluke i mijenjajući ime u rajtoze (njemački izraz). Pod uticajem Austro-Ugarske dolazi i do jačanja trgovačkih veza sa svijetom i prodora novih materijala za izradu odjeće. To dovodi do toga da mladi sve češće prihvataju nove tkanine i nove modele oblačenja. Tako dolazi do postepenog i konačnog napuštanja starog modela oblačenja.

TEHNOLOGIJA IZRADE. — Vuna kao osnovna sirovina, dobijala se šišanjem ovaca u kasno proljeće (prije ljetnih vrućina). Ovce su šišane ručno uz upotrebu malo ovećih makaza zvanih nožice. Ošišana vuna se zatim prala u rijeci a nakon sušenja se u novija vremena nosila u češljaonice radi rasčešljavanja i pripreme za predenje. U stara vremena, kada nije bilo češljaonica za vunu, vuna se "češljala" takozvanim pucanjem. Postupak je prilično primitivan, naporan ali i efikasan. Na pod prostorije se zakuca daščica dužine oko pola metra i na svakih sedam do deset centimetara se pobije ekser za koji se veže malo deblja oputa (slična špagi, napravljena od usukane kože) dužine oko tri do četiri metra. Ovih pet — šest oputa se na kraju veže za drveni držač koji drži u rukama osoba koja puca vunu. Vuna se prethodno lagano rasčešlja sa grebenima a zatim meće na pod u blizini zakucane daščice a ispod zategnutih oputa. Osoba koja puca vunu zateže oputu, podiže uvis a zatim naglo spušta na pod i vunu. Ponavljanjem ovih poteza pramenovi vune se "razbijaju" — rasčešljavaju. Rasčešljana vuna se savijala u manje kudelje i privezivala za preslice radi upredanja. Preslice su bile prava mala umjetnička djela. Izrađivali su ih čobani od rezbarenih daščica a djevojke su se takmičile koja će imati ljepšu preslicu. Vrlo često se moglo vidjeti djevojke i žene kako u slobodno vrijeme ili za vrijeme čuvanja stoke, sa preslicom zadjevenom za pojas, sa družicom ili vretenom upredaju vunu. Družicom se upredala vuna u malo deblju pređu koja je namijenjena za izradu prekrivača, serdžada, ćilima i sl. Vretenom se upredala tanja, finija pređa namijenjena za pletenje raznih odjevnih predmeta poput džempera, šalova, rukavica, čarapa i slično. Ovi predmeti su izrađivani uz upotrebu vezova koji iznenađuju svojim kombinacijama linija i ukusom u izboru motiva, svojom mjerom u obimu i skladnošću boja.

Opredena vuna se u stara vremena bojala — farbala uglavnom prirodnim kolorantima a u novije vrijeme kupovnim sintetičkim kolorantima ili se pak nosila direktno u za to specijaliziranje radnje. Džemperi, čarape, rukavice, šalovi i sl. nekada su se pleli sa tankim drvenim a tek u novije vrijeme i sa metalnim iglama. Upotrebom raznih stilova pletenja i raznih boja, djevojke su se međusobno takmičile koja će lepše oplesti određeni predmet.

IZRADA TKANINA. — Pređa namijenjena za tkanje sukna ili za izradu raznih prekrivača, serdžada, ćilima i sl. se nakon bojadisanja dijelila na onu namijenjenu za osnovu i onu namijenjenu za potku. Pređa za osnovu se pripremala za tkanje tako da se u zemlju pobiju drveni kolci u cik — cak a zatim se za prvi kolac veže kraj pređe, ide se od kolca do kolca, naprijed — nazad dok se ne razvuče sva pređa. Tako razvučena osnova se skida s kolaca i jednim krajem stavlja na vratilo (učvršćeno na dva rašljasta, u zemlju pobijena kolca) a za drugi kraj se zakači neki teret koji zateže osnovu. Jedna žena na vratilu raspoređuje niti pređe tako da budu jedna do druge a druga žena ili muškarac polako okreće vratilo sve dok se cijela osnova ne namota na vratilo. Namotano vratilo se stavlja u stan za tkanje, provlači pređa kroz niti i učvršćuje za vratilo na drugoj strani stana za tkanje. Sukno poslije tkanja se nosilo u tzv. stupe (slične vodenicama) gdje se potapalo u vodu a zatim sa drvenim čekićima — maljevima tuklo po njemu sve dok ne bi omekšalo i postalo čupavo poput današnjeg pliša. Iz tako pripremljenog sukna krojena je i šivana odjeća kako za muškarce tako i za žene.
Rodoslov Buha
Sačuvana
Stranice: [1]   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: