sledeća tema »

[Angelina]

**




RADOVAN MIRAZOVIĆ
(Milići, 1950)

istoričar umetnosti, slikar, član ULUS-a, kulturni poslenik i publicista

RADOVAN MIRAZOVIĆ završio je Srednju tehničku školu u Šapcu. Prvu sopstvenu izložbu imao je krajem novembra 1969. u šabačkom Domu omladine. Bila je ona kratak rezime njegovog dvogodišnjeg bavljenja crtežom, i bila je ― serija zapisa olovkom, sa motivima rustikalnih predgrađa i isluženih zgradurina, ali ― i blok crnohumornih kompozicija sa odbačenim i otuđenim spodobama. Ta čitava galerija bivših i poražeiih ljudi, koji su beskrajno odlagali smrtni čas, bila je samo preludijum Mirazovićevog zapućivanja u predele nove figuracije, čije je finale, dobim delom, predstavljala njegova druga samostalna izložba u Šabačkom muzeju, 1975. godine. "Naoružan majstorskim postupkom, i velikom voljom", veli Dušan Nikolić, "on smelo zalazi u Novo, u kojem ― posle početnih kolebanja ― ponovo nalazi sebe ... Bez prevelike želje da dočarava dubinu prostora, od koje nas odvaja islužena taraba, pocepan plakat, ili zagonetan lik, Mirazović radnju, kao na pozornici, smešta u prednje planove. Tako nam servira značajne "sitnice", po principu porodice Vajet (ubijene ptice, izlupane čuture, probijene doboše, konzerve, novine, opuške, i sl.), kao daleke odjeke svojih ranih mrtvih priroda... Više se ne dobijaju privlačno servirani, gotovi proizvodi jednog neoumnjivog talenta, već u škrtim, gotovo monohromnim tonovima, morbidnim licima, i nevezanim trafičkim znacima, kriju tajne, traganja, poruke ― posmatrač dograđuje sliku rešavajući je ...".¹

U poslednje vreme Mirazović gradi slikarstvo egzistencijalnog nemira: uz upotrebu neslikarskih materijala, baziranu na iskustvima enformela, on traga za ostacima života. Tako otkriva materiju sveta, ali ― i materiju slike. Njegova mala platna, ili veliki poliptisi, građeni na sukobu duha i materije, nose bareljefne ostatke života. Pesak, gips, šljunak, i drugi materijali, kombinovani su sa hilperrealističkim slikama odbačenih i isluženih predmeta ― sprej-boca, starih satova, pisaćih mašina "klepetuša", zgužvane hartije, ili, pak, kakvih organskih tvorevina. Tako, Mirazović spaja metafiziku izraza sa naturalizmom materije koja je i fizički prisutna u slici kao taktilni trag sopstvenog uništenja.

Po završetku istorije umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, on se sve više okreće likovnoj kritici i teoriji umetnosti. Ishod toga su brojne recenzije umetničkih dostigauća pojedanih autora, ili grupa, među kojima je "Mara Lukić Jelesić", studija o životu i delu doajena moderne umetnosti u Šapcu, i značajnog predstavnika srpskog modernog slikarstva. Napisana je ta "zahvalnica" kao deo kataloga za poslednju Marinu retrospektivnu izložbu, složenu "sa mnogo truda i stručnosti",² juna 1979. godine. "Ovom izložbom, i Monografijom, Narodni muzej u Šapcu i autor Izložbe i Monografije Radovan Mirazović dali su značajan doprinos ne samo kulturnom životu Šapca, nego i srpokoj istoriji umetnosti".³

___________

¹ Душан Николић, Радован Миразовић, Предговор, Каталог, Шабац, 1976, стр. 4―5.
² Вера Ристић, Часно место, Политика експрес 17/1979, бр. 5509 (8. јул), стр. 10.
³ Исто.

Radovan Mirazović | Likovna umetnost u Šapcu 1900—1980 | Šabac Narodni muzej | Šabac 1982.
Fotografija: Nedeljnik "Glas Podrinja" Šabac, 2012.

[Angelina]

*
LALICKI I MIRAZ ― LJUDI I VREME


PREDEO SLIKAN "ZLATNIM PIJESKOM"


Radovan Mirazović, slikar i teoretičar umetnosti u Šapcu i Parizu, kolekcionar filmskog i pozorišnog kostima, vlasnik muzeja u osnivanju "Evropa i Amerika kroz minula stoleća", pisac knjige "VLADISLAV LALICKI (1935―2008)", promovisane u Galeriji "Vladislav Lalicki" šabačkog Teatra na pravom putu, za "Glas" o knjizi, kulturi Šapca, idejama koje još traju...

Šta vas je, maestro, ove jeseni zadržalo u "Malom Parizu"?

■ To je, pre svega, značajna kulturna misija Šabačkog pozorišta, koje je sačuvalo svoju osetljivost za nacionalne poslove i za teme šabačke kulture od posebnog društvenog interesa. Radi toga, i "Galerije Vladislav Lalicki", našeg Pozorišta koji me je poverilo pisanje knjige o Vladi, još sam ovde.

Kako biste definisali Vladinu umetnost? U knjizi ste naveli izjavu Stevana Stanića da je Aleja velikana, gde Lalicki počiva, "mala šabačka 'Akademija nauka i umetnosti'"?

■ Vlada Lalicki ― majstor palete i kista, hedonista ― svetac modernizma, slikar "pravog kraja filma" i snova. Velikan. Slikarčina! Uočavam naznake "novog talasa" u kulturi Šapca. Grad je ponovo obukao ruho "Malog Pariza". No, bez želje da kvarim "ugođaj" omladini, koja s pravom beneficira mnoge lepe sadržaje u Gradu, Šapcu je potreban i Zavod za zaštitu spomenika kulture, veća zaštita ambijentalnih i arhitektonskih vrednosti, i veća podrška profesionalnim ustanovama kulture, veće uvažavanje njihovog autoriteta, da one ostanu "u neposrednoj, živoj i radnoj vezi sa vodećim tendencijama u matici" (po dr Lazaru Trifunoviću, u Šapcu, 10. IV 1982.); da ne zastanu "zaglavljene" (po Miliću od Mačve), "k'o jabuke divljake, skotrljane u vir, zadržane crnom granom i prljavom penom, sve dok ne istrunu!" Možda je to samo moj veliki šabački san, ali, ostvarivo je, da: šabački Zavod za zaštitu spomenika kulture, i osnažene kulturne ustanove, još više unaprede duh Grada; da Šabac podigne kupolu na Krsmanovića kući; fasadu Jevremovog konaka ispred "Opštine"; da, na bazi predloga D. Ćosića, i N. Lukića, iz 1982. i 1985., dovrši Koncepciju "Dunjića kuće", i u njoj pokrene Galeriju moderne umetnosti (uz legat Branka Stankovića), prema Konceptu (6. Dž 1988.) Saveta Galerije, u sastavu: dr Stanislav Živković (SANU), Stevan Stanić (NIN), Nikola Kusovac (Narodni muzej, Beograd), Dušan Nikolić-Sima, Živorad Mihailović (ULSŠ)... I ― da se ne ruši Letnja bioskopska bašta! Ne zato što je, juna 1963., Evropljanin Roko Granata hitom "Marina, Marina", stresao polen sa lipa kod "Sokolane", već da se Bašta obnovi i ustupi ― Čivijadi!, za Festival humorističko-satiričnog filma ("Zlatna Čivija", laureatima), da sve vrvi od filmadžija! A zimi ― Bašta pokrije mobilnim krovom (tenis, revije i košarka, moda, note i rokeri, sajam knjiga, da ne zebu bukeri, boje i reči ― uh, kako ovo avangardno zvuči!). Da Grad pozove: Tarantina (preko Kuste), pa Adama Vesta ("Živ je Betmen, umro nije!") i Kseniju Grasos (nikad lepša!), nesuđene ljubavnike u "Partizanima", da u Bašti, "puste" prvi "šabački" igrani film, da i mi, kao Holivud, "označimo" uzorni antifašizam "Partizana" ― da još jednom vidim sebe (ja, mlad!), i neka meni draga lica, u HELL RIVER/TACTICAL GUERILLAS... Pa tek posle (svega) toga, ako se već mora ― ako treba, baš, i ja ― da umrem!

U vašoj knjizi o Lalickom, umetnika su potreseno prepoznali kćerka Nataša, prijatelj, novinar i pisac Petar Savković. Kakav "odjek" knjige o Lalickom očekujete?

■ "Družeći" se s Lalickim ― opet sam bio mlad! Sve bilo je kao nekad. (I) to je Vlada ― on, njegov modernizam, večita mladost njegova, zarazni su! Knjigu sam "istrgao" iz rukopisa: "Likovna umetnost u Šapcu u potrazi za identitetom 1816―2016. Bio sam "lovac" na građu koja "dešifruje" epohu. Pisao ― do u "gluvo doba noći", iz sna budio dragu suprugu, prvu ljubav, Jasminu, prvog recenzenta, da joj čitam o Vladi; jer, samo ona je znala: u "šikaru" arhivalija utrčao je onaj Andrićev i Mori Ipov "za borbu rođeni, strasni lovac ― ali, onaj koji od plijena ne jede!" Izrečeni "sud" Petra Savkovića, da sam "knjigom, uz obilje podataka, ostvario psihološka poniranja u život i delo Lalickog, njegovo doba", puno mi znači. Biću spokojan ako knjiga bude od koristi i pouke čitaocima. Umoliću svoje čitaoce "da imaju u vidu da ovu knjigu nije pisao ni anđeo božji, ni duh sveti, već čovek rukom grešnom i umornom. I zato vi, koji ćete je čitati, ispravljajte, a ne kunite!" Inače, glavna tema knjige je: ulazak šabačke javnosti u fascinantan i složen svet modernizma, započet u "Malom Parizu“, 1905., u kojem se javilo mnogo vrhunskih modernista. Većih majstora od Lalickog ― malo. Vlada Lalicki ― ponajveći talenat (po Đorđu Kostiću, mentoru "Ateljea") ― zablistao je 1957., kao laureat Novembarske nagrade sreza Šabac za plakate ― "Zlatni pijesak" i "Fuente Ovehuna". Tako je počelo. Oko sv. Nikole, 1954., "strukture" su zamerile (i) "muzealcu" Kostiću, (Muzej, otvoren 11. I 1955.), da se od "druga profesora" očekivala postavka o NOB-i, s renesansom naših naroda, a ne ― "stalci, glina, farbe i predavanja o 'nekoj' Renesansi u Italiji". Uoči Nove godine, Vlada je ispratio Kostića na železničku stanicu, vukući na sankama njegove teške kofere s knjigama. Sve do stanice Lalicki je plakao... Kostić mu je, ćutke, stisnuo promrzlu desnu šaku ― ruku kojom će Lalicki osvojiti likovni svet ― pre nego što je za uvek napustio "Mali Pariz", ne osvrćući se. S jeseni 1973., sličan previd je načinio i Stole Janković, realizujući u Šapcu, Mrđenovcu i Miloševcu film „Partizani“; jer, tražeći gratis-pomoć preduzeća, obećavao je šabačkim "strukturama" film o NOB-i, a ― "snimio skalameriju o ljubavi naci-oficira prema svojoj zarobljenici, Jevrejki!?“ Ali, istine radi ― sjajan je antifašizam "Partizana" (o samom snimanju tog filma, o bahatosti i alavosti beogradske ekipe u Šapcu – drugi put). A, Kventin Tarantino priredio je u Holivudu, 2010., ROD TAYLOR NIGHT DARK OF THE SUN AND HELL RIVER, u slavu antifašizma "Partizana", u kojem su igrali i gotovo svi glumci Pozorišta, Lalicki, i autor ove knjige. Ameri napunili BEVERLI CINEMA u L. A., gutali kokice, gledali "kros-kontri za Jarak" šabačkih penzionera, đaka, studenata, "sprovođenje" kraj Tržnice i "Venca", "kundačenje" istih po mrđenovačkim i miloševačkim šikarama i zabitima, gledali tinejdžeri s one strane "Bare" kako "gore" Donji šor i Kamičak, kako "planu" i "Zorka", pili Kolu, "vaćarili" se dok je Stoletova ekipa bila "Bitku za Beograd" (naziv, za "vani"). All-right, znaju Maloparižani da je to Šabac. Crkva se lepo videla... Bilo 15,30 ― poklopile se kazaljke... Neko je mislio na nas!... U sred Anđelesa!

Glas Podrinja 11.10.2012.