sledeća tema »

[Angelina]

*

ADELA BER JELENA VUKIĆ
(Tuzla, 1888 — Sarajevo, 1966)


prva školovana slikarka i grafičarka u Bosni i Hercegovini

Adela Ber Jelena Vukić je rođena 1888. godine u Tuzli. U Sarajevu je završila Višu djevojačku školu, a potom je pohađala Učiteljsku školu. Slikarstvo i grafiku je učila u Beču od 1908. do 1914. godine. Prvu godinu privatno a potom na umetničkoj školi za žene i devojke. Nakon završenih studija vratila se u Sarajevo, gde je nameravala da otvori privatnu slikarsku školu, ali njeni planovi nisu realizovani zbog izbijanja I Svetskog rata.

[Angelina]

**
SARITA VUJKOVIĆ
Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske
Banjaluka


ADELA BER (JELENA) VUKIĆ (1888—1966)
Prva slikarka i grafičarka u Bosni i Hercegovini


Apstrakt: Sa obrazovanjem stečenim u Beču 1914. godine (Kunstschule für Frauen und Mädchen), Adela Ber Vukić bila je prva školovana slikarka i grafičarka u Bosni i Hercegovini, čije umjetničko stvaralaštvo obuhvata gotovo pet decenija rada. Svojim umjetničkim opusom ostavila je bitan i vidljiv trag u nastanku i razvoju bosanskohercegovačke moderne umjetnosti. Pojedina grafička djela nastala u periodu izmeёu dva svjetska rata, svrstavali su ovu danas gotovo zaboravljenu umjetnicu u vrh jugoslovenske grafike toga vremena.

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, graёanska kultura, likovna umjetnost, slikarstvo, grafika, Adela Ber Vukić

Slikarica Adela Ber, koja je svršila nauke na prvoj umjetničkoj školi u Beču započinje slikarski kurs polovicom juna. Podučavaće u slikanju po prirodi, pejsažu i drvorezu. Dalje upute upraviti od 1. juna na Sarajevo, Bakarević Turbe 2.

Ovaj kratki oglas osvanuo je u Sarajevskom listu 1914. godine i prvi je pisani trag o Adeli Ber, prvoj školovanoj bosanskohercegovačkoj slikarki.

Međutim, njena namjera o otvaranju privatne slikarske škole bila je onemogućena ne samo slabim odzivom zainteresovanih kandidata, već i skorim izbijanjem Prvog svjetskog rata.

Adela Ber prva je bosanskohercegovačka umjetnica koja je svojom pojavom i relativno skromnim umjetničkim opusom ostavila bitan i vidljiv trag u nastanku i razvoju bosanskohercegovačke građanske kulture. Značajna je njena pionirska uloga kao pripadnice najstarije generacije naših akademski obrazovanih umjetnika, uz Đorđa Mihajlovića, Todora Švrakića, Branka Radulovića, Jovana Bijelića, Petra Šaina, Gabrijela Jurkića, Karla Mijića, Romana Petrovića i mnogih drugih umjetnika čija su umjetnička djela označila pojavu domaće likovne umjetnosti i pojavu modernog slikarstva početkom XX vijeka. Njena umjetnička karijera važno je svjedočanstvo o tome da je ženama na Balkanu trebalo mnogo više hrabrosti da uđu u svijet umjetnosti, koji je u to doba bio neprikosnoveno muški.

Osamdesetak djela sačuvanih u okviru kolekcije ulja, grafika, akvarela i crteža, koju baštini Međunarodna galerija portreta u Tuzli, uz skromniju zbirku koja se nalazi u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu, najbrojnija je zaostavština ove umjetnice. Iako veoma vrijedna i značajna, ova zaostavština nažalost ne može pružiti cjelovit i kontinuiran uvid u stvaralaštvo prve bosanskohercegovačke slikarke i grafičarke. Danas sačuvana djela Adele Ber Vukić skromno su svjedočanstvo na osnovu kojeg je moguće samo naslutiti veliki kreativni potencijal ove umjetnice.
 
Adela Ber roёena je 1888. godine u Tuzli. Njen otac Franjo Ber bio je državni činovnik, koji je u Bosnu došao iz Sudeta (Češka) oko 1880. godine. Nakon vjenčanja sa Livanjkom Agnezom Vujanović i perioda čestog seljenja, porodica se skrasila u Sarajevu, gdje je Adela Ber završila Višu djevojačku školu. Udovoljavajući očevim željama, koji je smatrao da umjetnički poziv ne može osigurati pristojan graёanski život, upisala je učiteljsku školu u Sarajevu. Međutim, ljubav prema umjetnosti, koja se odražavala kroz izuzetan dar za slikarstvo, ali i popustljivost roditelja prema vlastitom djetetu, omogućili su da se nakon godinu dana (1908) ova mlada djevojka nađe u Beču, najprije u privatnoj slikarskoj školi kod profesora Roberta Šefera (Robert Scheffer), a zatim od 1910. do 1914. godine na Umjetničkoj školi za žene (Kunstschule für Frauen und Mädchen).¹

Kada su se početkom XX vijeka prve žene iz Bosne i Hercegovine uputile u Beč na studij slikarstva, Adela Ber i nešto mlađa Lujza Kuzmić nisu mogle ni slutiti da će se naći u potpuno novoj, njima nepoznatoj i kosmopolitski jedinstvenoj evropskoj metropoli, koja se isticala rafiniranim smislom za sve vrste umjetnosti, kako književnosti i muzike tako i arhitekture i slikarstva.² Kao žene nisu se mogle upisati na najstariju akademiju u centralnoj Evropi, Bečku akademiju, bez obzira na svoj iskazani talenat i dobru pripremu. Ostala im je na raspolaganju jedino Umjetnička škola za žene, Kunstschule für Frauen und Mädchen, na kojoj je vladao znatno liberalniji i savremeniji duh nego na strogoj i konzervativnoj Akademiji, a to je imalo važan uticaj na njihovo umjetničko oblikovanje i konačno formiranje. Škola je zahvaljujući svojim progresivnim profesorima Hansu Tihu (Hans Tich), Rudolfu Jetmanu (Rudolf Jettman) i Maksu Kurcvajlu (Max Kurzweil), koji su od samog osnivanja bili članovi "bečke secesije", imala znatno liberalniji i savremeniji duh u odnosu na strožu i konzervativniju Akademiju. Tih studentskih godina u Beču, prepuštjući se novim idejama i savremenijim uticajima, družeći se sa Maksom Ernstom i Oskarom Kokoškom³, odbacuje pravila akademskog slikarstva, tamne tonove i glatku "ulickanu" površinu, usvajajući slobodniju umjetničku koncepciju, koja se približavala idejama planerista i impresionista.⁴

Godine provedene u Beču za Adelu Ber bile su i godine velike materijalne oskudice, koju je pokušavala savladati davanjem instrukcija i pisanjem molbi za stipendije, po ugledu na svoje muške sunarodnjake. U to vrijeme u inostranstvu se školovao veliki broj slikara koji su konstantno upućivali molbe Zemaljskoj vladi. Muškarci su, iako ih je bilo u većem broju, imali više šanse za dobijanje stipendija. To potvrđuje i sama slikarka u jednom autobiografskom svjedočanstvu, gdje je svojeručno skromno navela: "...stipendije nikada nijesam uživala, to ženama nisu davali", dodajući da su joj u Zemaljskoj vladi tada rekli da "muškarci treba da uče visoke škole i imaju zvanje, a da će se žena ionako udati i pasti na teret čovjeku".⁵ Ne samo da žene nisu dobijale stipendije, nego je i broj školovanih i pismenih žena bio manji. U vrijeme kada je Adela Ber postala prva školovana slikarka žene u Bosni su tek počele da se opismenjavaju. Prema popisu stanovništva iz 1910. godine, u Bosni i Hercegovini više od 80% stanovništva je bilo nepismeno. Od ukupno 164.253 pismenog stanovništva samo je četvrtina bila pismenih žena, njih oko 40.000.⁶

U kontekstu biografskog toka treba pomenuti da se nakon udaje Adele Ber (1919. ili 1920) uz novo prezime Vukić pominje i dodaje (u starijim izvorima) ime Jelena,⁷ što svakako ukazuje na to da je udajom, barem formalno, morala promijeniti i vjeru. Uz svijest da se radi o izuzetno obrazovanoj ženi, navedeni podatak o promjeni imena nije nebitan u njenom uobličavanju vlastitog identiteta. [...]

__________________

¹ Borislav Mihačević i Ćazim Sarajlić, Adela Ber Vukić ulja, akvareli, crteži, grafike, 18. maj — 18. juni 1978, Tuzla, без пагинације
² А. Begić, "Prve likovne umjetnice Bosne i Hercegovine", Novi izraz, 24—25, Sarajevo, april—septembar, 2004, 3—18.
³ Из предговора Борислава Михачевића, н. д.
⁴ А. Begić, "Prve likovne umjetnice Bosne i Hercegovine", н. д.
⁵ Документација о Адели Бер, Умјетничка галерија БиХ, Сарајево
⁶ Popis žiteljstva u BiH od 10. oktobra 1910, Statistiĉki odsjek Zemaljske vlade, Sarajevo, 1912.
⁷ Уз ново презиме које додаје, ново име се повремено сусреће и у сигнатури слика, на којима се потписивала као Адела Берова Јелена Вукић.

ISTORIOGRAFIJA PDF