*
SLIKAR MILORAD BATA MIHAILOVIĆ EKSKLUZIVNO ZA "NACIJU"
O SMISLU, MOĆI, PUTU I NAPETOSTI IZMEĐU LIČNOSTI I SISTEMAIZGUBLJENE PRESTONICE DUŠICE"Na njegovim slikama prisustvujemo akciji spasavanja sveta, evakuaciji. Slikar kao da sa velikom zebnjom nadgleda utovar pred sam polazak na veliki put", zapisao je o njemu Pesnik. "Rodio se kao slikar, živi da bi slikao, a čini se da slika samo kad to ne može da izbegne. U groznici, u iznudici, na brzu ruku, uoči Božića, kad dođe stani-pani. Nekad i zakasni, pa mu četkica eksplodira u ruci. Zato je, kad srećno izađe iz tesnaca, tako široke ruke"Srpski i pariski slikar Bata Mihailović (Pančevo, 1923) govori kao ujedno dati glasovi iz čuvene knjige
Ljudi govore Rastka Petrovića. Njegova priča je kao živa voda: vrluda, igra se, sva u bljeskovima sećanja, u plodnoj zrelosti iskustva, a onda se najedanput vraća među obale, u glavni tok, i posmatrač shvata da njene putanje nisu slučajne. Njegovo slikarstvo možda ne bi trebalo tumačiti. Pesnik Bećković je u pravu kada veli da pisati o slikarstvu znači prevoditi s jezika koji razume svako na jezik kojim se sporazumeva tek poneko: "Šta i kako slika Bata Mihailović nije lako reći, ali da je on veliki svetski slikar — nije teško videti."
Živite na relaciji Pariz—Beograd, a sve češće ste u našoj prestonici. Dolazeći iz Evrope, šta vidite kada uporedite stanje duha tamo i ovde?
■ Na ovo pitanje bi lakše odgovorili neki profesionalci koji se bave temama vlasti i dominacije. Meni je to pomalo mučno, čak i da mislim o tome, ali nateraju me okolnosti da vidim. Vidim da je situacija vrlo slična i ovde i tamo, i mislim da se to i trude ovi koji vladaju svetom. Koriste, pri tom, jedan vrlo prozaičan i stari način — zavadi pa vladaj, uplaši pa vladaj, korumpiraj pa vladaj, i sve tako redom. Tim sistemom su na neoprostiv način skoro zavladali nečim čiju tajnu nismo odgonetnuli: životom. Pojma nemamo šta je život, a oni su uspeli da ga do te mere obesmisle da su zaboravili na Hristove reči: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe." Da je Hristos samo to rekao, čovek treba da mu kaže — hvala, jer ništa drugo nije morao da kaže. Kako ti ljudi mogu da žive sa zaštitom od desetak gorila, kako ih nije sramota da sa tom "zaštitom" uđu u kafanu gde sedi normalan svet, da idu ulicom tako? Svi imaju iste košulje, iste frizure, iste glave, pa se pitam odakle su, ko je njih pravio? Ponekad noću razmišljam — možda ima neki tajni plan, pa ih je priroda sakupila da bi im omogućila da više muče čoveka? Možda će posle lakše da ih ukloni kad su na okupu, a isti su svi, ne vole se, veruju jedan drugom samo kad imaju oružanu zaštitu.
Zašto sve ovo pričam?
Kada sam došao u Pariz 1952. godine, prvih pet godina sam bio moler i to je bilo najlepše vreme, jer je rat bio gotov i svi su počeli da u bližnjem vide brata. Dolazili su mnogi iz raznih zemalja u tu prestonicu duhovne slikarske sudbine i svi su bili braća. Velike nesreće zbliže ljude i oni počnu najiskrenije da se druže. Svi smo sedeli na trotoarima i pijuckali neko vino koje se točilo iz burića, 5—6 vrsta iz butelje koja je kružila okolo. Sedeo je Sartr, pa neki klošar, pa ja, i svi smo bili zajedno. Postoji nešto osmišljeno u ljudskoj prirodi što nas uverava da ima smisla postojati i ne misliti o tome gde je kraj, sve do trenutka kad vas opomenu: "Čuvaj se njega." A taj neko je iz druge koncepcije života.
Šta se sad promenilo?
■ Promenilo se to što danas nema čoveka koji bi na neki način bio roditelj društvu, uz funkciju koju ima, recimo kao De Gol, ili nekadašnji intelektualci, naučnici, koji su išli u iste kafane u koje smo išli mi. Moglo je da se sedi celog dana sa nešto malo para, da se pijuckaju neka vinca, jede... Sećam se, jednom sedimo Pera Omčikus i ja, i odjednom dolazi sa ženom veliki glumac Gari Kuper, koga smo imitirali. Hoće da pije viski, a žena mu ne da. Sedeli smo sto do stola. On opet zamoli za viski, a ona ne da. I onda kelner namigne nama, jer smo se znali dobro, dolazili smo često i bog-zna-kako smo se pozdravljali. Ode on, donese viski, stavi ga nama na sto i reče: "Prebacite mu." Sve je imalo neki drugi smisao i Gari nam je bio mnogo zahvalan. Kad je odlazio, okrenuo se i mahao nam, a mi smo bili jako ponosni. Mahao nam Gari Kuper!
PRISNOST IZ DUBINEKako je danas? Danas je kao i kod nas. Vidite te iste kafane koje su do juče bile u rukama naroda ili države, ne znam, nije ni važno, imale su neke normalne stolove sa nešto stolica okolo, skoro da je svako društvo imalo svoj sto u kafani, kelnere smo znali. Postojala je neka prisnost, osećaj zajednice, stvarna familijarnost. Sve te najinteresantnije kafane — koje su bile prestonice ljudske duše i celog sveta, u koje su dolazili boemi, bilo kog zanimanja, pesnici, pisci, slikari, novinari, bilo šta — sad su u nečijim tuđim rukama. Suštinski tuđim. Kelner, koji je prijatelj, s kojim smo se rukovali kad ulazimo, sad ima divno odelo kao ovi što vladaju, s velikim mašnama oko guše, sad je gospodin i ja ne mogu da ga prepoznam. Ulazim, vidim on mene prepoznao. Kažem mu: "Šta ti je, bre, ti kao da si kupio ovu kafanu?" "Ne, nisam", kaže. "Pa kao gazda izgledaš." "Samo izgledam", kaže, "ali nisam." "Pa ko ti je gazda?" "Pojma nemam", kaže. "Znam samo da je naterao nas dvojicu, koje je izabrao da ostanemo, da idemo na neki kurs za ponašanje i da učimo engleski. Vidite kako nas je obukao." "Pa je li ti lepše sada?" Kaže: "Jao, uvek ste voleli da pravite viceve, ali ovaj je najgori!"
Nestala je prisnost, nestalo zajedništvo, nestali šarm i živopisnost ljudi. Nastupili su blaziranost i obezličenje. Uniformnost i robotizovanje. Sve je aparatizovano i preorganizovano, neljudsko i sterilno, predizajnirano i prazno. Tako je u Francuskoj, ubrzano se ka tome ide i kod nas. Jedna jeftina kafanica, koja nije bila duhovno tako jeftina, sada ima neke plastične presvlake kao za probanje cipela.
Mladi ljudi su uskraćeni za mogućnost poređenja. Kad smo mi bili klinci, između ljudi koji nisu isto mislili politički, ili o umetnosti, ili šta god drugo, postojalo je neko osećanje da je to manje važno. Važno je bilo, kad sednemo malo da zajedno trošimo ovaj život, da nam bude što prijatnije, a ono drugo neka svako za sebe radi. Sad ne.
A oaze, citadele, poslednje odbrane?
■ Ima ih, naravno, makar u "dubokoj Francuskoj", kako kažu, kao što ih mi još imamo na selu. Vodim Raške duhovne svečanosti, slikarsku koloniju. Prošle godine je bilo 4—5 muškaraca i par dama. Po jedna Italijanka, Belgijanka, Ruskinja, Austrijanka, jedan Japanac, slikari sa raznih strana. Oni su se tako zbratimili sa tim našim narodom tamo! A ja moram da budem kao strogi tata. Vidim, štafelaji stoje sa istim platnima, ne mrdaju od početka, tri crtice i ni makac. Ja kobajagi pitam: "Dobro, što su oni došli ovde, šta rade sad?" Kažu mi: "Pa žene su u kuhinji, kuvaju sa ovim našim ženama, žao im da im ne pomognu, pa uče našu kuhinju, a muškarci obilaze manastire, jedan hoće i da se zamonaši." Dok oni tamo slikaju, dolaze seljaci sa raznim pečenjima, posluženjima, đakonijama, i kažu — molimo vas, gos'n Bato, kažite da to ne treba da plate, nego je to iz ljubavi. Voleo bih da vidim to u gradu, da neko iz ljubavi kaže — daj da ti pomognem da kuvaš. Toliko je život dobio neki tužan i ružan ukus neshvaćenosti, i sve to zbog "diktature materijalnog".
KAŽNJAVAJU VIZANTIJU U NAMAOd kada je život ovde počeo na taj način da se menja i zašto — mislite li da su tome doprineli udari i pritisci kojima je naš narod bio izložen tako dugo, ili je to jedan "nezaustavljivi globalni proces", koji biva nametan svetu svim sredstvima?
■ Mislim da je sve mnogo ranije vrlo dobro osmišljeno i samo se upotrebljava i usmerava onda kada i onako kako onaj ko je moćan proceni da treba. Bombardovanje Srbije je prljavi zločin hrišćana prema jednom narodu koji je hrišćanski, ali je neprekršten, nije uzeo katoličku veru i u sebi istrajno nosi Vizantiju. Papa je nedavno bio u Grčkoj da se izvini grčkom patrijarhu što su srušili najduhovniju, najmoćniju, najveću prestonicu hrišćanstva: Konstantinopolj. Zašto je on to priznao? Sigurno nije zato što neće to više da rade — evo, sada to opet rade sa nama, sada nam uzimaju Kosovo i Metohiju. To je kao kada bismo mi otišli u Italiju da uzimamo dostojanstvo Katoličke crkve tamo gde je ona najdublje vezana za svoju suštinsku ulogu, pa da to predamo nekome ko ima drugu religiju. Mislim da je davno osmišljeno i da se Jugoslavija rasturi, da mi nismo ni blizu doprineli dobro tome koliko su doprineli poznati centri moći na Zapadu ili Katolička crkva (ne katolici kao vernici, narod je tu, eventualno, očekivao neku korist za sebe).
Kazaće ovi politički korektni, ne časeći časa: "Ah, opet te teorije zavere"?
Oni će svoje koještarije ponavljati u svakom slučaju. Mi, međutim, moramo videti kako stvari doista stoje. Bez toga ne možemo ni znati šta nam je činiti.
Iako je kod nas zvanično proklamovano da je za budućnost Srbije od vitalnog značaja da uđe u EU, otud ipak dopiru do nas različiti stavovi evropskih naroda i vlada o tom pitanju, pa i otvoren otpor. Vidite li mogućnost da Evropa bude zajednica različitih naroda, a ne samo unifikovano tržište ispunjeno politički korektnim stadom?
■ Od kako sam se rodio razmišljao sam na način koji nije bio prihvaćen od onih koji drže omladinu u svojim rukama. Rano sam osetio da se nešto mračno sprema, pa sam slikao Srbiju sa bikom — jedan mladi bik stoji ispred ruševina Srbije, ispred jednog manastira kojeg skoro da nema, jedan sveti ratnik je unutra gotovo nemoćan, a u pozadini je Srbija koja nestaje... To je druga godina Likovne akademije, 1947—48. Već onda sam se nečega uplašio i, na žalost, to me je kasnije stalno proganjalo, pa sam slikao lobanje. Zatim sam prošao sve te opsesije.
RENTABILNOST DIZAJNIRANOG BRATSTVANisu ljudi ti koji bi pravili granice. Ni Šiptari nisu tako masovno rušili naše manastire dok nisu osetili da su podržani od najmoćnije sile, to nisu tako ni Turci radili (ima kod ljudi u islamu poštovanja za bogomolje). Mislim da njima to zapravo i ne treba, što bi oni tako rušili da nisu zaštićeni i da im nije neko sugerisao da im je baš to potrebno. Taj koji vlada svetom neće dozvoliti da se pravi bratstvo, ako mu nije rentabilno, i neće dozvoliti da ljudi budu pobožni na način na koji treba da budu, ako to njemu ne odgovara.
Mnogo se prašine i lažnih tema proizvodi kako bi se čoveku oduzimalo vreme da ne bi razmišljao o zaista ozbiljnim stvarima — gde je put Čoveku na kugli Zemlji? Mora prestati da sanja da će Evropa i Evropljani ikada moći sami sebi da izaberu odnos prema trajanju na kugli Zemljinoj, ako to nekome od onih koji su moćni, koji vladaju, ne odgovara. Međutim, ostaje pitanje ko su, zapravo, ti najmoćniji koji vladaju!
Mislite da se Evropi, ili EU, ne piše mnogo dobroga?
■ Evropa ima velike materijalne probleme, jer su ljudi koje je ona nekad zarobljavala, kolonizovala, sada postali građani te Evrope i veliki je porast nezaposlenosti. Evro je osiromašio kupovnu moć Evrope. Velike su krize, ne samo u Francuskoj, svuda. Sve to zavisi od toga ko vlada kuglom zemaljskom. Ako nastavi da vlada jedna grupa ljudi, profiteri obogaćeni na grbači bližnjih, niti će se usrećiti Evropa, niti će biti zajednica slobodnih ljudi.
To neće da vide isti oni što upravo dozvoljavaju da se Kosovo prepusti na milost i nemilost rušiocima. Kako smeju?! Pa to čak ne pripada samo Srbima, kao ni sve ono što je dubok trag duhovnog postojanja čovečanstva, kao piramide. Mi trenutno ne možemo da zaštitimo Kosovo, a oni koji ga uništavaju neće biti kažnjavani. Oni koji su došli kao predstavnici "međunarodne zajednice" su plaćeni za to da ga ne štite.
Kada kažemo da je nešto srpsko, kao što su manastiri na Kosovu i Metohiji zadužbine srpskih vladara, odmah smo optuženi za nekakav negativni nacionalizam; reč srpsko je opet, kao u ona vremena, prihvatljiva samo ako ima negativne konotacije. Odakle to potiče?
■ To su gluposti! Pa mi smo bili najbrojniji narod na Balkanu, a sad imamo, prema broju stanovnika i onome kako je bilo juče, najmanji prostor. Naš čovek zapravo i nema osećanje granica, mislim da nosi u dubini duše neku veliku duhovnu priču, a sve što vam pričam sam proveravao na putovanjima. Sećam se putovanja sa ocem, koji je mnogo voleo da putuje. Bio je solunski ratnik. Kada dođemo u neku seosku kuću, prime nas u gostinsku sobu, najlepšu sobu koju imaju u kući. Tada nisu imali para da kupuju slike Rembranta, ili Bate Mihajlovića (poklonio bih im da sam tada bio slikar) — na zidu stoji, ispod divnog vezenog peškira, reklama "Šel". Nisam je do tada video. Uramili je kao ikonu, da ulepšaju sobu, ispod cveće, sve miriše, lepota jedna. Kod nas se za Božić od kolača prvo parče namenjuje za ognjište, a drugo za putnika namernika. Naš čovek još ima neku ljudsku priču koju nije potrošio, jer je zastao negde u "razvoju". Duhovnost je nešto što čovek ili ima ili nema, ne može baš da se razvije nekim učenjem ili gimnastikom. Srpski narod ima neku duhovnu dimenziju. U to sam se uverio još kao mlad, a pogotovo sad dolazeći sa prijateljima, obilazeći Srbiju.
ISKON I PAMETPutovanja sa strancima?
■ Sećam se, još je Mića bio živ (Mića Popović, slikar), putovali smo sa našim divnim prijateljima Francuzima, koji su bili tako srećni što smo ih doveli u Srbiju, i zalutali smo negde na Zlatiboru. Već je bio mrak, noć. Naiđemo na neki asfaltirani put na planini. Mića je išao prvi i srećom, u poslednjem trenutku, uspeo da stane. Ispred je bila provalija, asfalt je naglo prestao. Jedan čovek, tu je čuvao stoku, izađe i kaže: "Ovo je za druga Tita građeno kad je dolazio jednom u goste, pa je samo dotle trebalo da se sagradi. Toliko mu je trebalo."
Na to se Francuz toliko smejao, a kad se umirio reče da čuje odnekle zvuk klavira. Utišamo se i čujemo zaista zvuk iz doline u daljini. Mislili smo da haluciniramo: kako da se u toj pustoj vrleti, gde nema ni traga svetla, čuje klavir?! Hoće Francuz da idemo za zvukom, a ovaj čovek nam kaže: "Ima tu malo dalje, kada pređete preko ove rupe, jedno selo, pa možda tu kod njih svira klavir."
Stignemo mi tamo, klavir malo raštimovan, jedan dečkić svira, narod sedi s pobožnim mirom i sluša. Pitamo ko je on. Kažu — iz sela je, studirao je negde i završio muziku, nabavili smo mu klavir i večeras nam je koncerat, došlo je selo da ga čuje.
Francuzi su stvarno mislili da sanjaju. Jedan od njih me pita: "Kako se vi krstite?" Kažem mu. "Sa tri prsta, slično, samo drugi smer nego vi." "Ja moram srpski da se krstim, ne mogu katolički, ne ide", veli.
Taj isti narod kad god može peva, prede, šta ne radi, nema seljaka koji ne ume da misli, a pogotovu žene. Neće ni da kažu šta sve znaju. To nije slučaj na Zapadu, tamo znaju samo što su učili, iza toga ih uopšte ne interesuje. Pravilo im je — pametan sam samo za ovaj delić ljudske priče i ništa preko toga.
Možda je nas samo muka naterala na to, a oni, visokoorganizovani, prosto ne moraju tako?
■ Ne, nije samo to. Mislim da su uzroci mnogo dublji. Ima nešto u krizi što je neopisivo važno. Teško je to i formulisati, može se samo nekim instinktivnim osećanjem poraza ili pobede markirati. To je lepo osetio Čarli Čaplin, kada u onom filmu radi za nekom mašinom i ubacuje neki deo. Jednom pogreši i ne ubaci to, traka ga povuče i on izađe pljosnat — znači, svojom dušicom on je još tada osetio šta čeka čoveka, da postaje rob materijalnog i mašine, bez duha i ličnosti. Sve je sada proračunato šta čoveku treba da bude srećan, da ima čak i gaće određene marke, i to je sad postalo važno, postoji samo jedno što ne mogu da dodirnu: duh. Otud je ovo što nam se kao narodu dešava — pet vekova Turaka, komunizam, jedina hrišćanska zemlja u ovoj epohi koja je bombardovana, ponižavana, osuđena da je izazvala raspad Jugoslavije, da je ubijala te svoje susede, njihovu decu — toliko gnusno! Ja inače ne umem da delim ljude po naciji, imam divne prijatelje Hrvate, čak me je jedan pitao da se zamenimo, da on bude Srbin, a ja Hrvat. Može, kažem mu, ostaću isti, a ti ćeš možda izgubiti tu funkciju na kojoj si, bolje nemoj. Mislim da je to što nam rade toliko prljavo i nisko, neoprostivo. Pitam se i kako ljudi ne shvataju da je taj Milošević, protiv kojeg sam ratovao, nisam se slagao u mnogim stvarima, zamerao sam mu, s pravom ili ne, ne znam, uspeo za ovih pet godina da sačuva dostojanstvo i opere ljagu i sa sebe i sa Srbije.
MOĆ I DUŠA Da li će se ovo što zovete strašnim vremenom nastaviti?
■ Samo do jedne mere. Tako stvari stoje, čovek je svojim rođenjem dobio jedno pravo koje nikad ne nestaje, a to je pravo da se nada. Za to je dovoljno da čovek izađe na ulicu kada je lepo vreme, kao što ja volim (ovako, sve mlađi i mlađi) ispred ateljea da izađem i gledam dečicu kako ih majke vuku za ručice, a klinac mora da zastaje, mora da tegli mami ruku, mora da pogleda svako govance, on se druži sa svim stvarima koje postoje. Deca zaista imaju čistotu i znanje koje se nekako izgubi kroz život, a bilo bi dobro da ljudi zadrže u sebi tu svežinu i detinju čistotu u duši, koliko god je moguće. Onda se ne bi dešavalo da bombarduju decu da bi isprobali oružje, što se nama dešavalo.
Znači li to da se odlučujuća bitka za Evropu nacija ipak ne vodi oružjem, nego na planu duše i duha?
■ Evropa već pokazuje apsurdno neprijateljstvo time što ljudi iz same Evrope, iz njenog "drugog dela", nemaju pravo da odu do te Evrope ako žele. Takav je slučaj sa nama: sve teže se dobijaju vize.
Spominjao sam naše prijatelje slikare koji su bili presrećni što mogu da dođu i vide našu zemlju, što im nije otežan ili zabranjen ulazak, radovali su se kao deca. Onda su obilazili manastire, pa im je jedna mlada monahinja, blaga i spokojna kao svetica, objašnjavala poreklo tih manastira i dočaravala njihovu tajnu, njihov smisao. Bili su zapanjeni, pogotovu žene. Da ne govorim o onoj zapanjenosti već kad prvi put ugledaju te manastire; kada čovek, zatim, u njih ulazi, zaista je sasvim suprotno nego kad ulazi u velike katoličke crkve. Tamo postoji samo arhitektura i moć, a ovde postoji dušica.
Žene su bile zbunjene, prvi put su ušle u neke vizantijske hramove, ćutale su s velikom pobožnošću. Jedna Francuskinja, koja je bila vrlo katolički konstituisana, na izlasku mi je rekla: "Bato, ja sam vam ranije zamerala kada ste mi govorili da ulazimo u vaše hramove i da naučim po srpski da se krstim, ali ja bih sada htela da naučim." Pokušao sam da to okrenem na šalu, ali one su se ostale zbunjene prožimajućom duhovnošću prostora u koji su ušle, mirisom tamjana, voska, bosioka, glasovima koji poju, ljudskim glasovima. Zatim, zbunjivalo ih je ko je sve prisutan u toj veličanstvenoj likovnoj priči, čarobnoj po lepoti svojoj — ima i đavolčića negde na merdevinama, penje se, i on učestvuje u ljudskoj sudbini, anđelčići, sveci, sve je tu, ništa nije izostavljeno, cela ljudska drama.
Piše: Maja Radonić |
Naciaja online | jun 2006.