**ĐORĐE MIHAJLOVIĆĐorđe Mihajlovlć je rođen u Tuzli 4. februara 1875. god. kao drugo od sedmero djece Nikole, trgovca po zanimanju, i njegove druge žene Savke, kćerke tuzlanskog sveštenika. Nekad imućna, porodica je posle Nikoline smrti bila prisiljena da, u vrijeme školovanja djece, živi od rente i pomoći koju joj je velikodušno pružao beogradski industrijalac Ljubomir Krsmanović, daljnji rođak porodice Mihajlović. Krsmanovićevu pomoć u vidu stipendije najviše je uživao Đorđe za sve vrijeme školovanja (1899—1910) u Beogradu, Minhenu, Parizu i Italiji.
Mihajlović se posvetio slikarstvu kada mu je bilo 25 godina. Za sobom je ostavio djetinjstvo i nesređenu mladost ispunjenu pokušajima da završi Trgovačku školu u Trstu i Nautičku u Bakru, te nastojanjima da se u duhu porodične tradicije posveti čas trgovini a čas umjetnosti. Na kraju je ipak u njemu pobijedio duh umjetnika, naslijeđen od djede po ocu, koji je bio izvrstan zlatar i kujundžija.
U početku slikar amater, Đorđe Mihajlović nije mogao u svojoj Tuzli da ostvari bolje radove od svojih savremenika, takođe amatera, kao što su bili: Mihajlo Krnić, Stjepan Nikolić, Sreten Obradović i toliko drugih, toliko nepoznatih. A, budući da su njegove težnje u slikarstvu prevazilaze mogućnosti sredine, odlučio je da studira slikarstvo. Put ga je, poslije dvogodišnjeg zadržavanja u Srpskoj slikarskoj školi Kirila Kutlika i Riste Vukanovića u Beogradu (1899 —1901) odveo u Minhen (1901—1909) u to vrijeme najpoznatiji umjetničko-pedagoški centar, u "Umjetničku ćabu" mladog slikarskog naraštaja cijele Evrope. Po dolasku u Minhen Mihajlović je već po ustaljenoj navici naših slikara otišao u slikarsku školu Antona Ažbea kod koga je proveo sve do 1903. god., izuzevši kratak prekid od maja do jula 1902. god., kada je, poslije položenog ispita na "Konigliche Bayerische Akademie der bildenen Kiinste", bio u crtačkom odjeljenju profesora Petra Halma. Kod Ažbea ne samo što usavršava svoj konstruktivno shvaćen crtež, nego se upoznaje sa velikim brojem jugoslavenskih umjetnika koji su svojim insistiranjem na slobodi umjetničkog izražavanja uticali na početke Mihajlovićevog likovnog obrazovanja. Oni su doprinjeli formiranju njegovih pogleda na modernu umjetnost, koji su se u potpunosti vezali sa savremene koncepcije.
Od jeseni 1903. do juna 1906. Mihajlović je bio na Akademiji, gdje mu poznati profesor Ludvig Lefc predaje slikarstvo. Udio profesora Lefca u formiranju umjetničke ličnosti Đorđa Mihajlovića nije manje značajan od udjela Antona Ažbea. Anton Ažbe je u njegovim crtežima umio da izvuče i konstrukciju ali i onaj osjećaj za tonske elemente crteža koje je preko Kurbea u Minhenu njegovao krug avangardnih slikara oko Laibla, dok je profesor Ludvig Lefc sa svojom izvanrednom pronicljivošću otkrio i izvukao na svjetlost dana Mihajlovićevu urođenu sklonost za kolorističke odnose. U nizu prvih Mihajlovićevih portreta nastalih kod Lefca, a koji se danas nalaze u posjedu Muzeja istočne Bosne u Tuzli, ("Mlada djevojka" (sl. 1), "Djevojka u crvenom", "Studija"), došla je do izražaja ljepota kolorističkog odnosa, uglađena forma i finoća tonskih vrijednosti. Razigraniji, i u isto vrijeme konstruktivniji i kontrastniji koloristički odnosi javljaju se samo na izuzetno rijetkim mjestima; u reaiizaciji ukrasa pojedinih dijelova odjeće ili naročito osvijetljenog dijela portretisane ličnosti U portretu "Starac" i u "Autoportretu", nastalim po svoj prilici posljednje godine studija, Mihajlović se sasvim smjelo koristi bojom zgusnutom i sočnom, koja je u isto vrijeme i znatno intenzivnija.
Posljednje tri godine njegovog boravka u Minhenu su potpuno nepoznate. Nešto više svjetla na taj tamni period unosi jedna njegova kratka izjava: " ... 1901. godine odem u Minhen, gdje sam, što na Akademiji što po privatnim slikarskim školama, proveo osam godina". Nema, dakle, nikakve sumnje da mislimo da je baš u ovom posljednjem periodu posjećivao još neku od privatnih škola.
Posjećivao je muzeje, zanosio se Velaskezom, Francom Halsom, Gojom, Maneom, a na izložbama njemačkog savremenog slikarstva privlačili su njegovu pažnju Viljem Lajbl, Teodor Alt, Johan Šperl, Karl Suh, Henrih Cigel, Hugo Haberman. U kontaktu sa njihovim djelima upijao je znanja, izoštravao i bogatio svoju senzibilnost i fantaziju. Njegove najznačajnije uljane slike u minhenskom periodu predstavljaju portreti i figure, među kojima se ističu "Žena u crnom", "Starac sijede kose", portret "Starica", "Djevojka u ateljeu". U ovim djelima on prerasta koncepcije školskog programa i stvara djela koja ulaze u antologiju naše savremene umjetnosti. U ovom periodu on je evoluirao od tonskog ka kolorističkom slikarstvu. Ta njegova orijentacija, iako je bila usmjerena ka koloritu, ovo doba još nije imala veću povezanost s impresionistima. Kod njega je boja proživjela onu istu evoluciju koju je proživljavao i njegov rukopis ili koju je proživljavala uloga svjetla u slikarstvu. Njegova gesta bivala je sve nemirnija, ali se nije odricala da bude pratilac oblika portretisanih ličnosti. U traženju vlastitog izraza zanosio se do poetičnosti ljepotom linije, čistotom forme i smišljenim kolorističkim odnosima. Zahvaljujući ovakvom odnosu, mogao je da ostvari vlastitu umjetnost u kojoj podjednaku ulogu ima njegova emotivnost i spoljna realnost.
U Mihajlovićevim studijama portreta dominira čovjek, smiren, statično nepokretan u svojoj ulozi plaćenog modela, a u isto vrijeme i kao ekspresivno biće, koje je sam umjetnik obojio svojim unutrašnjim straslima, lirski ustreptalim, što je odgovaralo umjetnikovom dobu, ali ih je mnogo češće bojio teškim tonovima svoga unutrašnjeg očaja i svojih trauma, vezanih za porodične tragedije i svoju bolest.
U Parizu se Mihajlović zadržao od jeseni 1909. do ljeta 1910. g. Iz tog perioda sačuvane su samo dvije sveske crteža. U kontaktu sa francuskim impresionistima on je znao da olakša svoj rukopis u razigraniju i titraviju arabesku, a i da unese nešto više dnevnog svjetla. Sa nevjerovatnom lakoćom umio je da izmiri minhensko poštovanje forme sa francuskom spontanošću a da pri tome ostane dovoljno ličan. U ovim nimalo jednostavnim zadacima pokazivao je izvanredne rezultate, ali mnogi od njih biće realizovani u Tuzli u dvije godine.
Za razliku od školskog perioda koji je bio obojen uticajnom sferom Minhena, tuzlanski period nosi karakteristike impresionizma i uticajne sfere Pariza. Prevlast Pariza nad Minhenom počela je u Mihajlovićevom slikarstvu istovremeno kada se počela gasiti uloga vještačkog osvjetljenja i kada je namjesto njega na pozornicu stupila u svom punom bljesku prirodna svjetlost. Ovim revolucionarnim činom slikom su u isto vrijeme zagospodarile svijetle boje, hitar tretman i znatno lakša forma. Svoju novu koncepciju Mihajlović je počeo sprovoditi slikanjem "Primorskog pejsaža" i "Konja" 1910. godine da bi, brojnim motivima iz Tuzle (sl. 2), pejsažima, portretima, naslikanim između 1917. i 1919. godine, ta koncepcija ujedno doživljavala svoj najzreliji izraz. To je bilo poslije jedne pauze, prouzrokovane zarobljeništvom u Aradu i bolešću kada se malo ko nadao da će se Đorđe Mihajlović vratiti slikarstvu. Odigralo se to pred kraj života kada je potpuno uspio da se oslobodi svih uticaja, kada je sasvim spontano boji davao njen potpuni značaj i kada je u isto vrijeme liniju i prirodu potčinio svojim emocijama, svojim unutarnjim potrebama i svom estetskom kriterijumu. Zahvaljujući ovoj stvaralačkoj napetosti i rezultatima koji su uslijedili pri kreiranju radova "Konj", "Tuzla pod snijegom", "Pored rijeke", "Stablo", "Autoportret" — sve u posjedu Muzeja istočne Bosne u Tuzli, izmijenjen je uveliko sud u Mihajlovićevim mogućnostima i njegovom značaju. Mihajlovićeva ostvarenja iz tog perioda uticala su da se proširi granica o shvatanju njegovih kreativnih mogućnosti a preko njega i granice raspona naše umjetnosti u prvom periodu njenog razvoja.
Prve dvije decenije našega vijeka, u toku kojih se proteže djelovanje Đorđa Mihajlovića, predstavljaju početnu fazu u razvoju savremene bosansko-hercegovačke umjetnosti. Na početku, ta aktivnost ima, u posljednjim godinama XIX vijeka, za granicu već sasvim ispošćeno ikonopisno slikarstvo ili slikarstvo domaćih amatera, a na kraju bogato razuđeno slikarstvo međuratnog perioda. Uklješten između dva vrlo heterogena podneblja, likovni opus Đorđa Mihajlovića iskri, čas slabijim a čas intenzivnijim, ali konstantno njemu specifičnim sjajem, koji obilježava ne samo vremensku sponu dva pomenuta podneblja, već označava početak evropeizacije naše savremene umjetnosti. Uklapanjem svoga slikarstva u tokove evropskog, Mihajlović nije zasjenio svoju ličnu fizionomiju, niti je zapostavio značaj domaćeg podneblja. Podsticaje i inspiracije dobijene u dalekom svijetu razradivao je sa više ozbiljnosti u domaćoj sredini, u Tuzli, u vrijeme potpune samoće. Ta aktivnost pomogla mu je da se potpuno osloni isključivo na sopstvene snage i da se, slično slovenačkim impresionistima koji su se okupljali u Skofji Loki ili srpskim, odnosno jugoslavenskim slikarima, sa početkom ovoga vijeka koji su se smjenjivali u Sićevu, posveti potpuno domaćem pejsažu, koji je nastojao ostvariti u duhu impresionista.
I danas, kada se već sasvim jasno ocrtava umjetnički opus Đorđa Mihajlovića, ne postoji kolebanje u ubjeđenju da će Mihajlović u hijerarhiji bosansko-hercegovačke likovne umjetnosti zauzeti ono mjesto koje su sebi već ranije osigurali njegovi savremenici i školski drugovi: Nadežda Petrović, Kosta Miličević i Milan Milovanović u srpskom; Josip Račić i Miroslav Kraljević u hrvatskom, a Matija Jama, Ivan Grohar, Rihard Jakopič i Matija Sternen u slovenačkom modernom slikarstvu.
Smiljka Šinik
Muzej Istočne Bosne Tuzla PDF
