Branko Radulović (1885―1915)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
LIKOVNA UMETNOST « SLIKARSTVO « Srpski slikari XX—XXI veka « Branko Radulović (1885―1915)
Stranice: [1]   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Branko Radulović (1885―1915)  (Pročitano 4202 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 1557



Pogledaj profil
« poslato: Decembar 22, 2015, 12:57:51 am »

*





BRANKO RADULOVIĆ
(Mostar, 26.05.1885 ― Skoplje, 1915)


Odavno usnula usmena sjećanja i rijetki pisani izvori, uz to ne uvijek i pouzdani, namijenili su Branku Raduloviću, jednom od prvih srpskih modernih slikara s početka dvadesetog vijeka, zaborav u istoriji naše likovne kulture. Za takvu istoriju Branko Radulović nije gajio, njegovao svoju sliku. On je bio istorija, svjedok jednog vremena. Njegovo djelo aktuelno je i danas kao i 1907. u Sarajevu, u vrijeme njegove prve izložbe, ili krajem prve i početkom druge decenije prošlog vijeka, kada je u usponu, kao i 1915. godine, kada se ugasio i zavještao nam sebe slikom i kroz sliku. Vrijeme u kojem jesmo učinilo nas je osjetljivim za našeg slikara i njegovo djelo i prepoznalo nas željne davne namjere da on još jednom, na ovakav način, oživi.

Za razliku od sličnih, mostarska trgovačka porodica Radulović dopušta svojim sinovima, Vladimiru, Risti i Branku da siguran zanat zamijene umjetničkim zanimanjem.

Najmlađeg Branka, rođenog 26. maja 1885. u Mostaru, majka Ana prva i jedina podržava u njegovim ranim slikarskim pokušajima i zatim ga upućuje na svoje bliske rođake, Jovu Jelića, prvog Brankovog učitelja violine, od koje se on do kraja života neće odvajati, a u mostarskom "Narodu" će pisati o klasičnoj muzici i Manojla Jelića, scenografa i barjaktara Šantićevog pjevačkog društva "Gusle", koji ga uvodi u ovo društvo.

Osnovnu školu i prve razrede gimnazije Branko završava u Mostaru, a zatim, iz porodičnih razloga, otac ga upućuje u beogradsku gimnaziju. Sa osamnaest godina života Branko je bio, svakako, sasvim mlad čovjek. Bio je, međutim, već formiran u svojoj potrebi i jasnoj namjeri da se posveti slikarskoj umjetnosti. U nekoj od čestih šetnji prestoničkim ulicama, u dorćolskoj Kapetan Mišinoj, na broju 13, Branko prepoznaje svoj umjetnički dom. Ubrzo on napušta gimnaziju i septembra (9) 1903. obreo se u Srpskoj crtačkoj i slikarskoj školi Riste (1873―1918) i Bete Vukanović (1872―1972). Ovakav Radulovićev izbor nikako nije slučajan pošto je ona, kako stoji u Izveštaju Srpske crtačke i slikarske škole u Beogradu za 1902/1903. godinu, štampanom u Beogradu 1903. kao posebna brošura, "na prvom mestu, bila pripremna škola za strane slikarske akademije". Pored redovnih pouka u muškom odjeljenju, koje vodi Rista Radulović, Branko Radulović ne izostavlja ni časove kod slikarke Bete Vukanović, koja ga upućuje u tajne slikanja na svili, o čemu svjedoče dvije male, do danas sačuvane lirske mrtve prirode iz 1903. Uz ove, Branko Radulović iste godine, na akademski način profesora Vukanovića, radi "Portret Anđe Golubović".

Zatvorenom, zagasitom, smeđom, sa oker prizvukom bojenom pozadinom, slikar nastoji da naglasi prvi plan, u koji je smještena sjedeća figura starije dame, s uočljivo vjernim proporcijama figure. Svjetlost, usmjerena na lice portretisane, govori o težnji za što tačnijim i vjernijim fizičkim predstavljanjem lika. Bogata odjeća ove dame slikana je redukovanim tonovima smeđe i zelene, a akcenti svijetlog okera na krznenom pervazu njenog ogrtača, unose u sliku drugačiji zvuk.

Za razliku od ovog, kasniji Radulovićevi portreti, najčešće članova njegove porodice i prijatelja ― oca Đorđe, Lepe Jelić-Komljenović (1907), doktora Jove Bokonjića (1908), doktora Vojislava Kecmanovića ― pored izmijenjenog slikarevog rukopisa, oni su i male psihološke studije i intimne slike. Kroz naočale svog kreativnog Branko je pronikao u psihologiju ovih likova, postao saučesnik u njihovom životu i, pored fizičke sličnosti, na površinu podloge iznio i njihovu duševnu suštinu.

Diploma Vukanovićeve škole, od 24. februara 1905. godine, bila je preporuka za nastavak studija na akademiji likovnih umjetnosti u nekoj od ondašnjih evropskih umjetničkih metropola. Boravak, bavljenje na strani, u Pragu, traži i značajniju materijalnu podršku. Obećana skromna očeva pomoć bila bi nedovoljna i Branko se obraća "Prosvjeti", Kulturno-prosvjetnom društvu Srba u Bosni i Hercegovini. Kod kuće, za vrijeme ferija, umjesto priprema za upis na Akademiju likovnih umjetnosti u Pragu, Branko je obavezan, kako se navodi u mostarskom "Narodu", da, pošto je dobio i pošto će da koristi stipendiju "Prosvjete", to vrati "misijama u narod". Aleksa Šantić, predsjednik i horovođa društva "Gusle", poučava Branka u dirigovanju i poslije samo dvadesetak dana Branko se našao na čelu đačkog hora Društva, čiji članovi pjevaju, glume i recituju po Hercegovini.

Ovako zabavljen Branko je zakasnio sa upisom na prašku Akademiju likovnih umjetnosti. Pa ipak, u jesen te 1905. našao se u Pragu.

Upisuje se u Privatnu slikarsku školu profesora Karela Rajznera (Reisner, 1868―1913), koja važi za neku vrstu pripremnog kursa za upis na Akademiju likovnih umjetnosti.

Ferije 1906. godine, kao i obično, Branko provodi u Mostaru, sav u pripremi za upis na Akademiju. Ali, Branko nikako nije mogao da odoli, ponijela su ga dešavanja u uvijek buntovnoj Hercegovini. Sa drugovima učestvuje u organizaciji prvog štrajka duvanskih radnika u Mostaru. Pred policijom se sklanjaju u Kifino Selo, vode duge razgovore, zaokupljeni idejom, načinom kako da se zemlja oslobodi od okupatora.

S jeseni je Branko Radulović primljen na Akademiju likovnih umjetnosti u Pragu i to odmah u njeno drugo godište. U klasi profesora Vlahe Bukovca (1855―1922) zatiče, nešto ranije pristigle, 1904. godine, dvojicu naših slikara, Peru Popovića (1881―1941) i Todora Švrakića (1882―1931), kojeg poznaje još iz godina učenja kod Vukanovića u Beogradu. [...]

Branko Radulović je mogao da postane mondeni slikar, portretista savremene buržoazije, ali se oslobodio tog iskušenja, izbjegao mu je jer je naučio, shvatio da, prije svega, treba da služi, da sluša intimne zahtjeve vlastite duše. A ona ga vodi u Pariz, gdje se obogaćuje novim iskustvima.

Susret i poznanstvo sa slikarom Lazarom Drljačom (1883―1970) 1911. u Beču presudni su za Radulovićev odlazak u Pariz. [...]

A onda, u oktobru 1912. godine, na prvi znak, zvuk trube, Branko Radulović javno priznaje ono što godinama nosi i dijeli sa bliskima ― braćom Vladimirom i Ristom, Šantićem, Dučićem, dvojicom Žerajića, Rundom, Vukanovićima, Perom Popovićem, Švrakićem ― patriotizam, iskrenu ljubav za Otadžbinu. Opremljen perom, četkicama, bojama i podlogama, najčešće kartonskim, Branko Radulović odlazi u balkanske ratove. Male serije njegovih slika, nazvane "Vuča topova" i "Noćni logor", predstavljaju slikareve ratne priče o stradanjima, patnjama, pobjedama ― svemu onome što rat sobom nosi. Iako ratne, ove Radulovićeve slike nije osjenila mračna atmosfera. One su prije simfonija svijetlih poteza, slivenih u planinski procjep kojim teče kolona objekata i figura, datih tek u naznakama. [...]

Avgusta 1914. začuli su se zvukovi, isti oni koje Branko sluša, čuje 1912. godine. Iako to ne sluti, njegov odlazak u Prvi svjetski rat istovremeno je i njegov oproštaj sa Parizom. I ne samo sa Parizom. Branko se zauvijek oprašta i od Mostara, Beograda, Praga... Zustavlja se u Skoplju. U Komandi divizije srpske vojske povjereni su mu administrativni poslovi.

Već u zimu te godine javljaju se prvi znaci bolesti, a krajem 1915. godine, iako njegova ruka i dalje traži oblike, svjetlost, Brankov život ističe lagano. Nekog dana, s kraja te godine, prilikom povlačenja srpske vojske, Branko Radulović, iznuren bolešću, zastaje.

Prerani odlazak slikara Branka Radulovića predstavlja neobično osjetljiv trenutak za naše slikarstvo, umjetnost vremena u kojem on živi i stvara, ali i cijelog jednog vijeka, dvadesetog, kojem je on u našim okvirima, svakako, jedan od značajnijih biljega. Pa ipak, dozvolilo se da Radulovićevih trideset životnih i desetak kreativnih godina, svakako dovoljnih za drugačije, preotme zaborav. A onda, htjelo se da se istraje na pripremama i realizaciji prve samostalne izložbe našeg slikara prošle jeseni u Vladičanskom dvoru u Mostaru i nedavnom definisanju dugometražnog dokumentarnog filma "Prag i srpski slikari", koji slikara Radulovića smješta u istoriju koja pamti Aralicu, Bijelića, Konjovića, Radovića, Peru Popovića, Švrakića, Hakmana.

Tome se zavještava i ova riječ.

Autor: Danka Damjanović
Tekst preuzet iz "Glasnika Udruženja arhivskih radnika Republike Srpske" br 6, str 163―169)

Tekst je preuzet u delovima sa: Srbi u BiH
Branko Radulović (foto): Screenshot / YouTube Prag i srpski slikari
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 1557



Pogledaj profil
« Odgovor #1 poslato: Decembar 22, 2015, 01:22:52 am »

*

BRANKO RADULOVIĆ — SLIKE






Autoportret, 1910.
Izvor: antoniosiber.org
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 1557



Pogledaj profil
« Odgovor #2 poslato: Januar 15, 2016, 04:06:29 am »

*
Sačuvana
Stranice: [1]   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: