*
ŽELJKO TONŠIĆSLIKA JE NEMA PESMAPredstavnik simbolizma kod nas, Željko Tonšić, važi za jednog od naših najboljih slikara. Imali smo tu čast da ga posetimo i porazgovaramo o njegovom viđenju umetnosti i životu slikara u Srbiji. Ljubazno nas je ugostio u svojoj umetničkoj radionici u Zemunu, gde smo se divili njegovim slikama i radovima njegovih učenika. Prenosimo Vam samo deo razgovora o srpskom slikarstvu današnjice i o njegovim učenicima koji upravo tu vredno rade i razvijaju svoj talenat.Pripremajući se za intervju, primetili smo da na internetu i u medijima uopšte, ima vrlo malo podataka o vama. Zašto je to tako?
■ Postoji jedna izreka Mutum est pictura poema (slika je nema pesma) i to je istina. Ako slika ne govori sama za sebe, dodatna naracija je izlišna.
Jedan deo našeg čitalaštva jesu mladi neafirmisani umetnici koji tragaju za svojim stilom. Pričajte nam o Vašem umetničkom putu, traganju i sazrevanju. U ranoj mladosti ste učili industrijski dizajn?
■ Išao sam u srednju dizajnersku školu (tada se zvala Škola za industrijsko oblikovanje) na odsek industrijskog dizajna, koji je ouvek važio za najteži smer. Tamo sam naučio da budem precizan i pedantan. Već tada sam adaptirao podrum u kući gde sam živeo i sve svoje slobodno vreme provodio sam crtajući. U tom podrumčetu sam dočekao i kraj studija.
Kako ste se odlučili da posle akademije, gde ste diplomirali na odseku za fotografiju, postanete slikar?
■ Dok sam bio na akademiji razmišljao sam o opredeljenju. Činilo mi se da grafički dizajn, a i fotografija, moraju da se uče, a da će slikarstvo već nekako samo moći da me osvoji. Tako je i bilo. Posle studiranja radio sam nekih desetak godina grafički dizajn, ali me to nikada nije preterano zanimalo kao klasičan crtež i slika. U galeriji Stara kapetanija 1992. godine imao sam samostalnu izložbu crteža, koja je proglašena za izložbu meseca. Posle toga sve više ulazim u svet slikarstva. Predamnom je bio mukotrpan period analize, samokritike, učenja, rada, rada i rada... NULA DIES SINE LINEA.
Koliko su danas slikari u Srbiji slobodni i iskreni u svom radu?
■ Današnja umetnost uopšte daje prioritet priči "Carevo novo odelo". Tako su se i mnogi slikari prekvalifikovali u kamermane, cirkuzante, nadrimislioce, glumce naturscike i šta već ne. Najveći glasnogovornici u ime slikarstva su ili loši slikari ili to uopšte nisu. Studentima slikarstva predaju profesori iliti "profesori" koji blage veze nemaju ni sa slikom ni sa crtežom (čast izuzetcima). Uzgred, crtež je esnafski osnov. Ali to je tema mnogo kompleksnija i zalazi u još neke oblasti. Naravno tu je i onaj drugi deo priče, ali mislim da su njeni akteri u manjini. U svakom slučaju, imaju moje poštovanje.
Za Vaše slike kažu da zrače pozitivnom energijom i mističnošću. Kako uspevate da prenesete tu energiju na platno?
■ Dosta toga se dešava nesvesno. Slikari su uvek su u nekim svojim svetovima i razmišljanjima. Iskonski slikar je konstantno u svojoj slici. On i kada priča o nečemu sasvim drugom, jedan deo njega razmišlja o slici. Tako nastaju slike koje imaju energiju. U suprotom, ukoliko slikari ne razmišljaju, oni se pretvaraju u štanc mašine. Moderni slikari kada nešto naslikaju moraju to da objasne na 25 strana teksta. Sliku primetiš ili ne primetiš.
Kakav utisak treba slika da ostavlja na posmatrača?
■ Posmatrač kada vidi pravu sliku, ona mora da mu odveže pertle, da mu zarumeni obraze, da ga ostavi bez daha. Ako se to ne desi, onda je to delo više slikovnica nego bilo šta drugo. Kada sam jednom prilikom bio u Njujorku video sam u jednom zamku izloženu sliku Van Ajka. Bio sam očaran. Tri sata sam sedeo, gledao je i upijao svaki njen delić. Čak sam joj i miris osetio, bogobojazni, tamjanski. I danas mi je u čulima ta slika.
Dakle, može se reći da je na Vaš rad najviše uticao Van Ajk?
■ Recimo da ja naginjem ka takvoj vrsti slikarstva u tehničkom smislu. Pristup stvaranja svemirskog prisustva i po horizontali i po vertikali.
Kritičari Vas nazivaju jednim od najboljih slikara fantastike, recite nam kako Vi doživljavate taj pravac.
■ Ako je tako, onda sam u lepom društvu. Iako je prisutna u skoro svim pravcima u umetnosti, slikarstvo fantastike danas nije baš omiljeno u pojedinim slikarskim krugovima. Pravac je vrlo zgodan za uhlebljenje raznim mazalima i problematičnim tipovima, kako kreativno tako i zanatski. Inače, sama fantastika je širok pojam. Eto, apstraktna slika koja je po nekima diametralna sa ovim pravcem je čista fantastika (naravno ako je iskrena).
Šta je za Vas bitnije u slikarstvu, veština ili ideja? Na šta publika kod nas najviše reaguje?
■ Da li ste negde videli ćopavu balerinu ili kljakavog pijanistu? Naravno da je tehnika bitna, ali ništa ne vredi bez kreativnog dela. Jedno bez drugog ne ide, mora da se prepliće. Sve češće srećem ljude koji su željni toga da vide pravu sliku. Slikanu sliku, onako, baš. Dosta im je tufnica, jufkica, cepanja, grebanja... gologuzih gegova i šta sve ne.
Naša redakcija je pokrenula konkurs na temu "Kreativno ili klonirano". Da li mislite da kod nas ima mnogo "kloniranja"?
■ Naša mala sredina je veoma kopirantska. To je bilo, jeste i biće. Pariz, Njujork, London... kako to gordo zvuči. Ko nije pogledao japanski film "Ahil i kornjača" (Achilles and the tortoise) od Takesi Kitana, neka to obavezno učini. Dosta toga će mu biti jasnije.
O Vama je pisano da živite u svom svetu, ne dozvoljavajući realnosti da Vas poremeti. Da li je to uvek tako ili neki nemili događaj koji život nanese pronađe svoj put i utisne se u Vaš rad?
■ Naravno, samo što se ja sa tim borim na drugačiji način. Dan pre nego što je počelo bombardovanje, počeo sam da slikam Arhangela Gavrila (slika Ave Maria). Slikao sam je sve vreme koliko je trajao rat. Poslednjeg dana bombardovanja sam je i završio. Viđao sam tada da su neki umetnici slikali nekakve mrtve ptice, vatru, neke užase. Čovek ne treba da se bori protiv crnog sa još crnjim, protiv crnog se boriš belinom. Tako sam se ja branio i to je moja "ratna slika".
Ostatak intervjua na:
Creative Art Magazine