*
ZBORNIK NARODNOG MUZEJA U BEOGRADU XVIII—2 istorija umetnostiIzdavač Narodni muzej u Beogradu
Glavni i odgovorni urednik Tatjana Cvjetićanin
Beograd 2007
Dragutin Tošić
MALIŠA GLIŠIĆOružje, glad, krv i pegavac — svirepi simboli Prvog svetskog rata — učinili su tragediju srpskog naroda apsurdnom; presecajući nade i sudbine u svirepoj žetvi života, jahači ratne apokalipse zasejali su i večite uspomene na smrt. U ogromnu raku četvorogodišnje posmrtne ravni, gde je sahranjeno primerno rodoljublje i gde počiva uzvišena odanost otadžbini, spušten je kovčeg sa jezgrom srpskog stvaralačkog i duhovnog života. Preživeli svedok, savremenik mučnih zbivanja i ondašnjih prilika, svestrani Boško Tokin,
1 sastavio je i objavio bolan, mada nepotpun katalog književnika i umetnika, koji su volji oružja i ćudima nasilja predali svoje dragocene živote. S više pažnje no patetike, imenima starijih "Velje Rajića, Milutina Uskokovića, Nikole Antule, Dimitrija Tucovića, Rista Vukanovića, Proke Jovkića, Nadežde Petrović, Milutina Bojića, Disa, Frana Galovića“ — Tokin pridružuje kobnu sudbinu mlađih — "Milana Lukovića, Miloša Komadinića, Milana Porobića, Bana Nušića, Leona Lebla, Steve Mićića, Ilije Petkovića, Cvijeta Joba, Nikole Borovca, Jove Čubrila, Duška Tanazevića."
2 Tokinov tužni spomenar, ne jedini u svođenju stravičnog bilansa posle sablasne ratne (i humanitarne) katastrofe, nije potpun: udes književnika
Mlade Bosne je sličan. Žrtve su Dragutin Mraz, Danilo Ilić, Miloš Vidaković i Vladimir Gaćinović.
3U razuzdanom gnevu, smrt je obesno proredila srpsko likovno stvaralaštvo. Pored Rista Vukanovića i Nadežde Petrović, koje navodi i pamti Tokin, u ratovanju ili od njegovih posledica živote su izgubili Petar Ranosović, Vidosava Kovačević, Kosta Josipović, Danica Jovanović, Aleksandar Lazarević, Branko Radulović, Đorđe Mihailović, Branko Jeftić; ratna pošast je nemilosrdno žrtvovala nosioce srpskog impresionističkog slikarstva.
4 Od posledica tifusa umire Nadežda Petrović, zapaljenje pluća i zaborav pokosili su Kostu Miličevića. Njihovoj sudbini i stvaralačkom znamenju, priključuje se i Mališa Glišić. U zvanju ratnog slikara i vojnoj uniformi, iscrpljen neizlečivim oboljenjem pluća, slikar umire krajem jeseni 1916. godine na položajima kod Niša; s prvim sumrakom, kako su nalagale okolnosti, na starom groblju u pratnji kiše i nesnosnog vetra, sahranjen je bez opela.
5Nije li iščitani imenik preminulih, sumorni venac od duha pokošene mladosti, delimično podstakao Danila Kiša na univerzalnu mudrost eseja Enciklopedija smrti.
6 Izvori
Oskudni, rasuti i proređeni, različitog porekla, prirode i sadržine, dostupni podaci o Mališi Glišiću, njegovom životu i umetničkom radu, podrazumevaju arhivsku građu, novinske vesti i umetnička dela (slike i crteže), koja svojom likovnom sadržinom i signaturama sa uredno navedenim hronološkim podacima ukazuju na izvesnost rekonstrukcije žitija i stvaralaštva uglednog srpskog umetnika. Tokom decenija proteklog veka, sa porastom interesovanja istraživača za Glišićevu sudbinu, otkriveno je mnoštvo činjenica koje su potvrđivale detalje o njegovom školovanju, radu u pozorištu i učešću u ratovima, otklanjajući sumnje i neizvesnost, naslućivanja i pretpostavke iznete u istoriografiji. Odsustvo podataka za pojedine periode slikarevog kratkog života sa tragičnim ishodom, pouzdano nadoknađuje znatan broj Glišićevih naknadno pronađenih slika i crteža, posebno onih s njegovih početaka, na osnovu kojih se sa izvesnošću pruža čitak uvid u tri vremenske i stvaralačke celine, koje podrazumevaju vreme školovanja (1903—1909), italijanski (1910—1912) i
ratnički period (1912—1916).
Arhivska građa
U odsustvu krštenice, osnovne podatke o poreklu Mališe Glišića čuva svedočanstvo iz 1903. godine o završenoj gimnaziji, priloženo uz molbu za zaposlenje sročenu 1907. godine i upućenu Ministarstvu prosvete i crkvenih poslova.
7 Do sledećeg podatka stiže se preko upisne knjige studenata Kraljevske akademije likovnih umetnosti u Minhenu iz koje se doznaje da od 13. oktobra 1908. Glišić studira na crtačkom odseku Huga fon Habermana.
8 Po povratku u Beograd, slikar privremeno radi kao scenograf u Narodnom pozorištu na šta ukazuje dokument iz oktobra 1909. godine.
9 Sledeći podatak čuva gradski arhiv. Reč je o izvodu iz zapisnika sa sednice Odbora opštine beogradske, kada je
odbijena molba Mališe Glišića za otkup njegovih slika.
10 Svedočenje arhivske građe dovršava grupa dokumenata koja prate Glišićevo kretanje u prvom svetskom ratu na prostoru od Kragujevca, preko Bogatića, do Lipolista.
11Periodična građa
Pojava Mališe Glišića u umetničkom životu zabeležena je u beogradskoj štampi krajem 1907. godine kada je u izloge duž Knez Mihailove ulice i na Terazijama postavio dvanaest svojih slika.
12 Vest iz beogradskih novina preneli su sremsko-karlovačko
Brankovo Kolo13 i dubrovački
Srđ.
14 Učešće Mališe Glišića na izložbama u Rimu 1911. i Četvrtoj jugoslovenskoj umetničkoj izložbi u Beogradu 1912. godine zabeležili su katalozi
15 i umetnička kritika.
16 Svoju drugu samostalnu izložbu (ako se izlaganje u beogradskim radnjama smatra prvom) slikar je priredio 1914. godine u prostorijama Druge muške gimnazije u Beogradu što je, u predratnim okolnostima, sasvim površno zabeležila beogradska štampa.
17 Poslednji neposredni izvor o Mališi Glišiću je sumorni nekrolog publikovan krajem 1916. godine, čijim se otkrićem utvrđuju uzrok smrti i uspostavlja, doskora neizvesna hronološka tačnost.
18Istoriografija
U poratnim okolnostima, u danima prečih poslova oko sređivanja opšteg haosa, brige preživelih za vlastitu egzistenciju i opštu obnovu zaboravljalo se na mrtve. Toj sudbini nije izmakao ni Mališa Glišić. Premda učesnik u ratovima od 1912. godine do smrti, njegovih dela nema na izložbi ratnih slikara Vrhovne komande održanoj u školi Petra Prvog kod Saborne crkve u Beogradu krajem 1919. godine.
19 Ispravljajući propust priređivača izložbe, na značaj Mališe Glišića ukazao je Veljko Petrović u enciklopediji Stanoja Stanojevića.
20 U kraćem tekstu književnik je zabeležio slikarevo školovanje u Minhenu i Rimu, učešće u ratovima gde je služio "kao obveznik građanskog reda" i "kao slikar u odredu beogradske odbrane". Prema vlastitom estetskom kriterijumu Petrović je slikara uvrstio u "najsposobnije pleneriste našeg mlađeg slikarskog naraštaja." Podatak o Glišićevom scenografskom radu u beogradskom Narodnom pozorištu, koji je u odrednici naveden, ustanoviće se sa izvesnošću četiri decenije docnije u arhivskim istraživanjima.
21 Uoči drugog svetskog rata, verovatno s razloga što je na to podsećalo Glišićevo svrstavanje u Enciklopediju, tri njegove slike
Pogled na Zemun, Utopljenik i
Car Lazar osvanule su na izložbi u Umetničkom paviljonu "Cvijeta Zuzorić" u organizaciji Udruženja slikara i vajara ratnika 1912—1918. u Beogradu.
22Posle Drugog svetskog rata svestrani, enciklopedijski obavešteni Pavle Vasić je postavio temelje za istraživanja, sastavio (sročio) skicu za studiju o životu i delu Mališe Glišića. Svestan prolaznosti uspomena i poroznosti sećanja on je trezveno ukazao na stvaralačku veličinu i slikarevu tragičnu žrtvu, na potrebu da se njegovom svojevrsnom delu priđe s više istraživačke akribije i novim estetskim rasuđivanjem; posebno stoga, što je on "prvi od naših slikara novijeg doba slikao ratne scene u impresionističkom duhu."
23 Pored toga, u svom tekstu Vasić je izneo mnoštvo nepoznatih podataka porodičnog i biografskog karaktera. Apel Pavla Vasića među prvima prihvatila je Vera Ristić. Pribranim istraživanjima ona je saznanja o slikaru dopunila podacima o učešću na izložbama u okviru umetničkog udruženja
Medulić, takođe, otkrićem mnoštva nepoznatih slika iz Glišićevog opusa. U oceni njegovog stvaralaštva istakla je posebno impresionističke radove nastale u Italiji, ne upuštajući se u tumačenje metafizičkih svojstava Glišićevih slika.
24 Ovom bitnom estetskom problemu ostao je dužan i Miodrag B. Protić. U dva maha (navrata) on savršeno tačno, iskustvom vlastite prakse, tumači slikarev postupak, pojedine radove ubraja u "ostvarenja epohe"
25, jer se oblik "iskustvenog poklapa sa oblikom iracionalnog"
26, međutim, to ne opravdava sasvim lapidaran kritički sud lišen odgovarajućeg strpljenja za nesumnjive vrline Glišićevog majstorstva.
Konačno, nepunih šest decenija od slikareve smrti, sve učestalija istraživanja i interesovanja, ishodila su se u tekst ravan fenomenološkim vrlinama Glišićevog slikarstva. Ne bez razloga smatran za Jovana Skerlića srpske umetnosti XX veka, Lazar Trifunović je u briljantnom tumačenju Glišićevog slikarstva izvršio periodizaciju njegovih dela, sagledao zrelost njegovih ostvarenja, "nesnošljivu lakoću" razumevanja impresionističkog eksperimenta, konačno, značaj i zaveštanje njegovih slika u anticipaciji budućih likovnih iskušenja. Podrobno objašnjavajući njegov slikarski postupak, bitno različit od znamenitih nosilaca srpskog impresionizma (Nadežda Petrović, Kosta Miličević, Milan Milovanović), on je, zalazeći u metafizičke slojeve Glišićevih slika italijanskog perioda, otkrivao svojstva dublja od razuma, zapažao slike na granici očaja u kojima počiva svet bez nade, kakav će i biti tokom Prvog svetskog rata i u decenijama demijurškog dvadesetog veka.
27Posvećeni znalac srpskog, posebno beogradskog impresionizma, nesebični Stanislav Živković je u osvrtima na delo Mališe Glišića s predanom pažnjom tumačio slikareve uzore i ukazao na originalnost likovnog postupka, ne bez žaljenja što je u ratnim vremenima Glišić bio prinuđen da napusti veliki format italijanskog perioda na račun malog, skromnog formata. Sa posebnim simpatijama za originalni likovni jezik Mališe Glišića, on uznosi (piše o otkriću) "značajnog umetnika, koji se u susretu sa jednom nepoznatom prirodom i podnebljem osetio oslobođenim. Vrelo mediteransko sunce i doživljaj mekih, treperavih štimunga mora, čempresa i pinija pomogli su mu da pronađe spontani izraz pomalo barbarski, ali bogat i sočan. Njegova originalnost je pre svega u plastičnoj fakturi, kojom razlikuje planove, partije neba, zemlje i vode, prenosi vibriranje svetlosti kroz ustreptali vazduh."
28U obimnoj studiji posvećenoj pozorišnoj prošlosti, Olga Milanović se osvrnula na scenografsku delatnost Mališe Glišića s primedbom, što se "ovaj slikar istinskog talenta, iskrenog nadahnuća, raspevane palete i tehničke veštine nije dublje vezao za pozorište."
29 Istoriografiju o Mališi Glišiću u proteklom veku, zaključuje Bratislav Ljubišić. U kraćem ogledu, nalik obrednom sećanju, on sažima svoja i opšta raspoloženja o Mališi Glišiću, revnosno podseća na njegov život, studije, izložbe i tragičnu sudbinu, koju je kratko pamćenje, srpska kolektivna slabost, mogla da učini apokrifnom. Ne bez razloga autor nekoliko Glišićevih slika svrstava s pravom u imaginarni muzej.
30Nesvakidašnja pojava Mališe Glišića u srpskoj umetnosti prvih decenija XX veka, po ćudi ne uvek shvatljivih protivurečnosti, bila je, čini se, više predmet usmenih, kako stručnih, tako i laičkih rasuđivanja,no objekt veće istraživačke radoznalosti i pisanih komentara. Međutim, ako je njegovo slikarstvo zbunjivalo i bilo nedokučivo većini njegovih savremenika, što su nehotice priznali u svojim, mahom, sterilnim osvrtima, gotovo je nezamislivo (ali istinito) da se Mališi Glišiću, s manje ili više strpljenja, nisu posvetili Milan Kašanin, Zvonimir Kulundžić, Mihailo Petrov, Momčilo Stevanović ili Miodrag Kolarić. Odraz tog raspoloženja savršeno dokazuje kolekcija Pavla Beljanskog sa samo jednom Glišićevom slikom.
[...]
Post scriptum
Rođen 6. novembra 1886. godine u Baćevcima nedaleko od Beograda, Mališa Glišić, pretpostavke su neizbežne, provodi bezbrižno detinjstvo u pejzažu netaknute zavičajne prirode. Okružen svojim prvim drugovima, skromne životne okolnosti ne opaža, ponesen bezazlenim igrama. Preskakanje tuđih plotova, branje zelenog voća, klis i piljci, uzbuđenja pred prolećni pljusak i omađijano iščekivanje spektakularne pojave duge, kupanja, uvek krišom, u obližnjem potoku ili vodojaži, sankanje na zavejanoj padini, ritualni su "rani jadi" njegove svakidašnjice; posle večere, otac Kosta, seoski učitelj, čita, možda recituje, stihove Branka Radičevića, Đure Jakšića, Vojislava Ilića. Radoznali Mališa, prekida očevu lirsku paradu; traži tumačenje misterije duge. Na rubu sna čuje, ali ne razume: duga je čarobna igra boja u prelamanju svetlosti, a boje su svetlost na različitim talasnim dužinama...
Seosku idilu prekida seoba porodice u Beograd. Sredinom poslednje decenije XΙX veka srednje obrazovanje stiče u gimnaziji "Vuk Stefanović Karadžić". Obližnji
Jevremovac poredi sa pejzažima Baćevaca. Na časovima gimnastike, lake telesne građe, nagoveštene u obredu krštenja, pa stoga, brzog koraka i hitrog skoka, u nepogrešivom zapažanju školskih drugova, dobija nadimak
Kengur.
Gimnazijsko školovanje, sa dobrim uspehom i
peticom iz crtanja, završio je neposredno po atentatu, kojim je obavljena smena dinastija. Manje od ubistva kraljevskog para, javnost se zaprepašćivala oblikom ispoljenog zverstva. Nedokučiva su Glišićeva razmišljanja o ovom događaju; utisak je, pošto se nije vezivao za udruženja ili grupe, da na politička previranja gleda s prezirom, možda ogorčen što se stranačkim ujdurmama daje značaj koji ne zaslužuju. Veština licemerne upotrebe drugih bila je strana njegovoj prirodi; trezveno se upravljao za svojom prirodnom veštinom. Upisao je slikarsku školu. Moć zapažanja, crtačku obdarenost i stvaralačke slobode ispoljio je na prvim časovima: u laskavoj predstavi Bete Vukanović, prerušenom likovnom flertu, počivalo je mladalačko, verterovsko zanesenjaštvo.
Sasvim spontano, u skladu s vlastitom uobraziljom, na Prvoj jugoslovenskoj umetničkoj izložbi i pred platnima slovenačkih umetnika otkriva slikarske uzore. Punoletstvo i ranu stvaralačku zrelost proslavio je prizorom
Tašmajdan, kojim srpsko slikarstvo obeležava svitanje impresionizma.
S vremenom i smenom događaja blede sećanja na svirepe istine prevrata. U prvoj deceniji prošlog veka, Beograd prerasta u prosvećeno središte. Svestrani razvoj duhovnog i stvaralačkog života udružuje Jovana Skerlića, Bogdana Popovića, Branislava Petronijevića, Jovana Cvijića, Božidara Kneževića, Mihaila Valtrovića, Miloja Vasića, Jovana Dučića, Milana Rakića, osnivačku posadu
Lade, znamenite slikare, skulptore i arhitekte. Kulturnoumetničku vrevu obistinjuju predavanja, koncerti, pozorišne predstave, izložbe, prve filmske projekcije; otvaraju se raznovrsne umetničke škole, raspisuju konkursi za arhitektonska rešenja i umetničke spomenike. Parkovi se ukrašavaju skulpturama, po ulicama niču urbanistički broševi (
Hotel Moskva, Uprava fondova, Beogradska zadruga). U senci beogradskog "zlatnog perioda", u njegovom naličju su Domanovićeva satira, tajno delovanje Crne ruke i proročanski pesimizam Vladislava Petkovića Disa.
U takvim okolnostima Mališa Glišić iščitava i poredi sadržaje
Srpskog književnog glasnika i časopisa Delo, sa izoštrenom pažnjom lista ilustrovane stranice
Nove iskre. Početkom 1907. godine, na izložbi
Jugoslovenske umetničke kolonije obnavlja sećanja na slikarske uzore. U maju iste godine samouvereno izlazi u javnost: dvanaest svojih slika postavlja u izloge beogradskih radnji na Terazijama i Knez Mihailovoj ulici.
Raspoloženje sredine prema izložbi, odnos do kojeg se može sa izvesnošću dospeti je dvojak. Na jednoj strani je ravnodušnost kritičke reči, opora istina što će se vremenom, od prilike do prilike, za života slikara i dugo posle njegove smrti, ispoljavati od krajnjeg nerazumevanja do bezočnog zaborava, koji svojom učestalošću neodoljivo podseća na zaveru. S druge strane je gledište nadležnog ministarstva: izložba preporučuje autora za stipendiju u inostranstvu. U oktobru 1908. godine Mališa Glišić je na minhenskoj akademiji; kao početnik, usavršava veštinu koju mu je odredila sudbina. Imajući u vidu i vreme provedeno na časovima kod Bete Vukanović, činjenice su neoborive: u temeljima Glišićevog slikarstva je nemačka crtačka tradicija.
Za vreme letnjih ferija 1909. godine prihvata ponudu beogradskog Narodnog pozorišta; sa iskustvima u scenografskom radu i pravovremenim preporukama otisnuo se na studije u Italiju, dokopao se tla svojih slikarskih snova, ozaren poroznom svetlošću Mediterana. Učitan u štivo Ežena Ševrela o simultanom kontrastu, obavešten o praksi Žorža Seraa i Pola Sinjaka u oblasti postimpresionističkog eksperimenta, Mališa Glišić se praktično upoznao i neposredno osvedočio u vrline optičkog izazova pred platnima Đovanija Segantinija, italijanskog sledbenika francuskih rodonačelnika neoimpresionizma.
Vremenski uzastopne izložbe, 1911. u Rimu i 1912. u Beogradu, danas je to jasnije no onda, glasno su svedočile da se Glišić, posle minhenskog tumaranja, vratio "svojim pravim izvorima, sebi i svojoj stvarnoj prirodi. Kao u snu, u magnovenju, u groznici, za nepune dve godine, on je stvorio zrelo slikarsko delo, koje se i vrednošću i eksperimentom nalazi u samom vrhu srpskog impresionizma. Način kako je Glišić slikao svetlost bitno se razlikuje od postupka Nadežde, Milovanovića i Miličevića: razdvajanje svetlosti izvedeno je pastoznom, 'čupavom' fakturom koja je po slici raspoređena tako da daje utisak prelivanja. Poreklo ovakve zelene i žute svetlosti slojevite strukture, koja ga toliko odvaja od grupe srpskih impresionista, nalazi se u samostalnim eksperimentima koje su nadahnuli iitalijanski majstori, a pre svega, secesionizam Segantinija. Glišićeva gusta i brutalna faktura, u kojoj vidim prvog preteču enformelu i strukturalnom slikarstvu, uvodi novi senzibilitet u nastanak i doživljaj slike: to su taktilne vrednosti koje delu daju novu dimenziju, nepoznatu njegovim srpskim savremenicima. Istovremeno, u tim gustim i vlažnim masama ostvareno je spektralno i analitičko razlivanje svetlosti, slično divizionizmu, s tim što se mešanje boja ne odvija optički, u posmatračevom oku, ni na paleti, već na platnu, neposredno, tokom slikanja.
Put na Monte Čirčeo (1912),
Predeo iz Italije (1911) ili
Pejsaž s mora (1911) donose jednu poruku koju srpski impresionizam, na žalost, nije sledio. Sa ovim slikama zatvorene svetlosti koja prosijava, iskri, ispod teškog poteza i nagomilane boje, srpski impresionizam je stigao i na morske obale, da ostvari svoj san o vodi i suncu."
86Osobenim postupkom, koji teži da oponaša prirodne uzore, kakvi su nežno talasanje bonace, blago lelujanje pšeničnih polja, mozaički sklop riblje krljušti, posebno, sklad u građi lastavičijeg gnezda, Mališa Glišić je samouvereno upravljao srpsko slikarstvo ka vrhovima evropske umetničke prakse.
Balkanski vojni okršaji i služba u zvanju ratnog slikara uputili su Glišićevo stvaralaštvo ka novim iskušenjima. Iz ratova se vratio sa mnoštvom slika, koje će, uz prethodne, italijanske pejzaže, izložiti na svojoj retrospektivi 1914. godine u Beogradu. U ciklusu slika nastalih prilikom opsade Jedrena, u primorju Trakije, Glišić je svoj osobeni, slojeviti likovni postupak podvrgao epskolirskom raspoloženju u kojem su se skladno prožimali drevno i svakidašnje, večno i prolazno.
Početak svetskog rata vratio je slikara na front. Već prvih dana, mimo početnih uspeha srpske vojske, skrušen zdravstvenim slabostima, pa stoga i mračnim slutnjama, slika poslednje prizore, koji su, podjednako, cinična osuda rata i nagoveštaj vlastitog kraja. Krajem jeseni 1916. preminuo je na području Niša, gde je i sahranjen. Mesto groba nije poznato.
U trag fizičkom izgledu Mališe Glišića dospeva se uvidom u crtež, što ga je, pred početak balkanskih ratova prema slikarevom liku u profilu, načinio Miloš Golubović. Poređenjem crteža sa odgovarajućim fotografijama, Glišić je prepoznat na zajedničkoj slici učenika
Srpske crtačko-slikarske i umetničko-zanatske škole iz 1908. godine. Na osnovu ova dva izvora (dvadestdvogodišnjeg đaka i dvadesetšestogodišnjeg ratnog slikara) potvrđuju se sećanja njegovih savremenika: bio je visok, mršav, dugog vrata i duguljastog lica, pod bujnom plavom kosom, širokog čela i tankog nosa nad raščešljanim brkovima.
Što se Glišićeve prirode tiče, sećanja savremenika da je bio osobenjak, uvek zakopčan, povučen, svadljiv, neurotičan, ukratko, neprijatan čovek, u potpunosti demantuje sadržaj nekrologa. Obredna dirljivost teksta, međutim, ne podozreva činjenice. O slikarevom karakteru svedoči osoba koja ga prisno poznaje i pamti u različitim okolnostima. Nesumnjivi su piščevi izrazi poštovanja za slikarevo gordo držanje u ratovima, odanost prijateljima, bezazlenu iskrenost i otvorenu predusretljivost, za njegovu nežnu i osetljivu dušu sklonu tuzi ali i ornu za veselje. Sud o Glišićevom ponašanju i postupcima, do kojih saznanja dopiru, u svedenom iskazu je izričit: slikar nije bio osobenjak, njegovo životno i stvaralačko bdenje počivalo je na iskrenom zanesenjaštvu, na želji da se poistoveti sa slikarstvom. Samostalan i samouveren, dosledan i nostalgičan, otporan na nerazumevanje, vedar i melanholičan, osetljiv na žrtve i svoje slabosti, skrušen i sarkastičan, do kraja privržen umetnosti — atributi su njegovog duhovnog portreta.
Na samrti, u dodiru s večnim, gasili su se nesvakidašnji duh, poštenje rodoljuba i životna strast, nestajao je pažnje dostojan čovek, istovetan sa svojim evropskim savremenikom, čiju je sudbinu, neposredno po ratnoj pustoši, sa dubokom humanističkom odgovornošću, Herman Hese tumačio kao opšti pojam: "evo čoveka, ecce homo, umorni, pohlepni, divlji, detinjasti i rafinirani čovek našeg poznog vremena, umirući Evropljanin koji teži smrti: profinjen od mnogih čežnji, bolestan od mnogih poroka, prožet oduševljenim saznanjem o svojoj propasti, spreman za svaki napredak, zreo za svaki korak unazad, sav u žaru i sav posustao, ovisan od sudbine i bola kao morfinista od otrova, usamljen, ispražnjen, prastar, Faust i Karamazov u isti mah, životinja i mudrac, do kraja ogoljen, lišen častoljublja, sasvim nag, obuzet detinjim strahom od smrti, a ipak spreman da umre."
87 Tekst o Mališi Glišiću posvećen je sećanju na moje roditelje Kseniju i Simu.____________
01 Novinar, publicista i prevodilac, likovni i filmski kritičar, učesnik u prvom svetskom ratu kao dobrovoljac srpske vojske. V. V. Rozić, Likovna kritika u Beogradu između dva svetska rata (1918—1941), Beograd 1983, 426—427.
02 B. Tokin, Jugoslovenski ratni, književni i umetnički kaleidoskop, Letopis Matice srpske 317, Novi Sad 1927, 235; up.: B. Lazarević — B. Purić, Jedno podušje, Zabavnik 5, Krf 1917, 1—3.
03 P. Palavestra, Književnost Mlade Bosne, Sarajevo 1965, 249—250.
04 Up.: S. Živković, Kosta Miličević, Novi Sad 1970, 129.
05 -slav. (Juraj Oršić-Salvetićki), Slikareva smrt — † Mališi K. Glišiću, Beogradske novine 15. XII 1916.
06 D. Kiš, Enciklopedija mrtvih (u istoimenoj knjizi), Beograd-Zagreb 1983, 215—226.
07 Arhiv Srbije, Ministarstvo prosvete f. 19, r. 82, 1907.
08 Upisna knjiga studenata Kraljevske akademije likovnih umetnosti, pod rednim brojem 3525; up.: J. Sekulić, Minhenska škola i srpsko slikarstvo, Zbornik radova Narodnog muzeja II, Beograd 1960, 275.
09 Arhiv Srbije, Narodno pozorište (neobrađena građa za 1909, rn. od 5. X 1909.); up.: V. Kraut, Scenografi beogradskog Narodnog pozorišta do 1914, Godišnjak grada Beograda XIV, Beograd 1967, 322—323.
10 Istorijski arhiv Beograda, Zapisnik sa sednice Odbora opštine beogradske, knjiga І, 1912, str. 369; up.: S. Živković, Kosta Miličević, Novi Sad 1970, 152.
11 Arhiv vojnoistorijskog instituta, Fond Vojske Kraljevine Srbije, k. 10, f. 2, 10/1; k. 83, f. 2, 10/5, 11.
12 anonim, Izložba slika, Samouprava 11. IX 1907, Beograd; anonim, Sa slikarske izložbe, Večernje novosti 13. IX 1907, Beograd; up.: M. Kolarić, Izložbe u Beogradu 1904—1911, Narodni muzej, Beograd 1990, 29.
13 anonim, Izložba slika, Brankovo kolo 39, Sremski Karlovci 1907, 1208; up.: M. Kolarić, nav. delo, 29.
14 anonim, Izložba, Srđ 20, Dubrovnik 1907, 955.
15 Espozisione di Roma 1911. Padiglione delle belle arti del regno di Serbia; Četvrta jugoslovenska umetnička izložba, Beograd 1912.
16 D. Mitrinović, Srbi i Hrvati na Međunarodnoj Umetničkoj Izložbi u Rimu, Srpski književni glasnik 26, Beograd 1911, 888; N. Petrović, Četvrta Jugoslovenska Izložba, Štampa 1. VII 1912, Beograd; M. Pijade, Kroz Jugoslovensku Izložbu, u knjizi: M. Pijade, O umetnosti, Beograd 1963, 61; J. Miše, Četvrta jugoslovenska izložba, Zvezda I—II, Beograd 1912, 761; J. Miše, Četvrta jugoslovenska izložba, Pijemont, Beograd 21. V 1912.; B. Lazarević, Četvrta jugoslovenska izložba, Reč, Beograd 21. VI. 1912,.
17 anonim, Umetnička izložba, Pijemont 12. V. 1914, Beograd; anonim, Izložba slika, Politika 17. V 1914. ; anonim, Izložba slika, Štampa 24—26. V 1914; anonim, Otkupljene slike, Štampa 26.VI 1914..
18 -slav. (Juraj Oršić Salvetićki), Slikareva smrt — † Mališi K. Glišiću, Beogradske novine 15. XII 1916.
19 C. Zograf, Izložba ratnih slikara, Misao 2, Beograd 1919, 148—152.
20 V. Petrović, Glišić Mališa, Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka І, Zagreb 1928, 486. U docnijim, likovnim umetnostima posvećenim enciklopedijama v.: M. Kolarić, Glišić Mališa, Enciklopedija likovnih umjetnosti II, Zagreb 1962, 393; V. Ristić,
Glišić Mališa, Likovna enciklopedija Jugoslavije 1, Zagreb 1984, 456—457.
21 V. Kraut, nav. delo, 322—323.
22 Prva izložba radova Udruženja slikara i vajara 1912—1918, Beograd 1940, 7. U kraćoj, proizvoljno pisanoj biografiji Mališe Glišića, koju je doneo katalog, izneseni su nepouzdani podaci o studijama u Pragu, takođe, neprecizni iskazi o mestu rođenja (Beograd umesto Baćevci), godini smrti (1915. umesto 1916.) i obliku sahrane koji demantuje tekst nekrologa. Ovaj niz netačnosti osujetio je istraživanja i radoznalost ispitivača zaveo na pogrešne tragove.
23 P. Vasić, Mališa Glišić, Revija za književnost, pozorište, muziku, film, i likovne umetnosti, Beograd 15. 2. 1953; preštampano u knjizi: P. Vasić, Život i umetnost, Beograd 1983, 151—153.
24 V. Ristić, Mališa Glišić, Zbornik za likovne umetnosti Matice srpske 3, Novi Sad 1967, 303—311.
25 M. B. Protić, Srpsko slikarstvo XX veka, Beograd 1970, 41.
26 M. B. Protić, Počeci jugoslovenskog modernog slikarstva, u katalogu: 1900—1920: Plenerizam, secesija,
simbolizam, minhenski krug, impresionizam, ekspresionizam, Beograd 1972—73, 12. Na izložbi, održanoj istom prilikom, Glišić je zastupljen sa dvanaest slika: Tašmajdan, Ostrvo, Predeo iz Rima, Predeo iz Italije, Pejsaž iz Italije, Borovi, Predeo s kućama, Predeo iz okoline Jedrena, U rovu, Crni vrh, Bele kuće i Predeo iz Rima.
27 L. Trifunović, Srpsko slikarstvo 1900—1950, Beograd 1973, 58-60; up.: L. Trifunović, Vreme srpskog impresionizma, u katalogu: 1900—1920: Plenerizam, secesija, simbolizam, minhenski krug, impresionizam, ekspresionizam, Beograd 1972—73, 31.
28 S. Živković, Beogradski impresionisti, Beograd 1977, 13, 98, 100.
29 O. Milanović, Mališa Glišić, u knjizi: Beogradska scenografija i kostimografija (1886—1941), Beograd 1983, 63—64.
30 B. Ljubišić, Mališa Glišić, u knjizi: Plava linija trajanja, Beograd 1997, 9—11.
86 L. Trifunović, Srpsko slikarstvo 1900—1950, Beograd 1973, 59—60.
87 H. Hese, Autoportret, epilog pripovetke: Klingsorovo poslednje leto, Izabrana dela Hermana Hesea 4, Beograd 1985, 282—283. Pripovetka je prvi put objavljena 1920. godine u Berlinu