*
VASA EŠKIĆEVIĆ
akademski slikar
Irig, 1/13. januar 1867 — Novi Sad, 21. januar / 3. februar 1933.
Biografija akademskog slikara Vase Eškićevića odavno je napisana. Trebalo je samo otkloniti decenijsku prašinu sa autobiografskih rukopisa i tekstova o njemu, a zatim sačekati obeležavanje sto godina od početka Prvog svetskog rata, da bismo se setili ovog slikara i ponovo ga upoznali. On nije kao većina srpskih slikara studirao u Minhenu i Parizu, što je bilo uobičajeno krajem XIX i početkom XX veka, nego je zvanje akademskog slikara stekao na Imperatorskoj akademiji umetnosti u Petrogradu u Rusiji.
Darovitog umetnika i njegovu pesničku i umetničku prirodu najpotpunije je prikazao njegov prijatelj dr Jovan Savković. "Ako je tačno reći da se pesnik od običnih smrtnika razlikuje, pre svega, bujnom maštom i sanjarenjem, koje ponekad idu do vizionarstva, i pojačanom čuvstvenošću, onda se za Eškićevića može mirne duše reći, da je u celom svome biću, i unutrašnjem i spoljašnjem, nosio sve sklonosti rođenog poeta. (...) Visoko svedeno čelo, duga kosa koja je do smrti ostala, iako proseda skoro mladićki bujna, visoka kruta ruska kragna, koju nikada nije ostavljao; talijanski šešir, s jedne strane nešto podignut. Bila je to glava i lice, koje se u našoj sredini, mirnih i uravnoteženih malovarošana, retko sretaju..."
1U Rukopisnom odeljenju Matice srpske čuvaju se ratne skice, ratni dnevnik i autobiografija Vase Eškićevića.
2 Povezujući događanja u životu ovog umetnika, na osnovu dokumenata, možemo sklopiti sliku o teškom i trnovitom putu, za koji sam kaže, u autobiografiji, da ga "gotovo svi umetnici moraju prevaliti u svom životu".
Autobiografiju Vasa Eškićević piše u Novom Sadu, 20. avgusta 1931. godine, svojeručno, pisanim ćiriličnim slovima na tri lista hartije. "Pisati o sebi to je ni više ni manje nego odškrinuti teške zamandaljene dveri prošlosti, ... povući krajičak spuštene zavese i u jednom trenutku ponovo preživeti sve ono, što je već davno prohujalo i ako — nezaboravljeno..." Rođen je u fruškogorskom mestu Irig. "Otac mi se zvao Kosta, a mati Ljuba iz sela Bukovca (Srem). Još kao dete isticao sam se precrtavanjem likova srpskih junaka iz kalendara i drugih ilustrovanih listova. Posle odlično svršene osnovne škole u mom rodnom mestu, ja sam odmah došao u sukob sa mojim ocem i njegovim nazorima u pogledu mog daljeg obrazovanja, sukobila su se dva shvatanja i ta neravnopravna borba svršila je na moju štetu." Po sopstvenim rečima, talenat je nasledio od oca, čoveka koji je poznavao "mnoge zanate", a naročito puškarski i bio poznat po ukrašavanju oružja neobičnim ornamentima. Iako je bio dobar đak, "blagodareći neobično jakom pamćenju", umesto Karlovačke gimnazije, mimo svoje volje, završio je berberski zanat i kao kalfa, radio je u Irigu kratko vreme. "Na raskršću i bez opredeljenog zanimanja", vođen potrebom da se bavi umetnošću, napustio je Irig i preko Novog Sada i Beograda stigao u Beč da bi učio slikarstvo. Ispostaviće se kasnije da je ova odluka sedamnaestogodišnjeg mladića odredila njegov životni i umetnički put.
Nakon tri godine provedene u Beogradu, gde je radio kod pozorišnog vlasuljara Aranickog, uporedo marljivo crtao i spremao se da položi prvi i drugi razred gimnazije, otišao je u Beč i učio slikarstvo u privatnoj slikarskoj školi, za koju sam kaže da mu je malo toga dala. "U to vreme upoznao sam se sa bolešljivim Josifom Faltom, koji je te godine svršavao bečku Akademiju umetnosti, koji mi je bio prvi i pravi, iako kratko vreme učitelj." Pod Faltinim uticajem i sam je pokušao da dobije materijalnu potporu iz fonda Matice srpske, ali je te 1893. godine ona dodeljena potonjem litografu Milanu Borojeviću. Ipak, umetničke veštine Vase Eškićevića nisu ostale neprimećene. Bečka štampa se o njemu veoma pohvalno izražavala. Vraćajući se iz Beča za Irig, u vreme raspusta 1893. godine, Eškićević je u Tekelijanumu, stecištu intelektualnih snaga srpskog naroda, upoznao ruskog protu Teofana Nikolajeviča Kardaševa, koji je o Vasinom radu uveliko čitao u objavljenim tekstova. Taj čovek, "divna slovenska duša", predložio mu je da svoje umetničko usavršavanje nastavi u Petrogradu, obećavši mu da će obezbediti i državnu stipendiju.

Svedočanstvo Vase Eškićevića o završenom četvrtom razredu
Opće pučke škole u Irigu 1879. ROMS M 5.016
Ratni slikari Vasa Eškićević /levo/ i Dragomir Glišić /u sredini/
Vojni muzej Beograd, R — 7524 ROMS M 10.442
Tek dolaskom u Petrograd, ovaj već dvadesetšestogodišnji mladić mogao je u potpunosti da se ostvari kao umetnik. Kako za Akademiju umetnosti nije imao predspremu, prvo je upisao Državnu umetničku školu kako bi mogao dobijati stipendiju, a pošto je svih pet razreda za tri godine završio, stupio je u školu kneginje Teniševe
3, gde su, pod rukovodstvom velikog ruskog umetnika i profesora Imperatorske akademije umetnosti Ilje Jefimoviča Rjepina, obučavani njeni vaspitanici. Nakon uspešno položenog prijemnog, "konkursnog", ispita, 1900. godine postao je redovni student Imperatorske akademije umetnosti, gde mu je profesor Rjepin predavao istorijski, a Franc Rubo ratni žanr. Tu je završio sve "tečajeve" (pedagoški, niži i viši), a tokom studija počeo je da radi kao nastavnik u srednjoj školi. Godine 1908. uspešno je položio završne ispite. Na osnovu izložene slike
Zabajkalski kozaci u mandžurskim klancima dobio je diplomu akademskog umetnika i srebrno odličje. Petnaest godina trajalo je njegovo školovanje u Rusiji, a završilo se kada je već imao četrdeset jednu godinu.
O Eškićevićevim radovima, izlaganim na umetničkim izložbama u Petrogradu i Moskvi:
Smrt đakona Avakuma, Muzikanti skitnice, Dahije, Uoči srpskog ustanka pod Karađorđem, Daleki snovi, Posle boja (scena iz rusko-japanskog rata), ruska kritika se "uvek simpatično izražavala". Sâm Eškićević je smatrao da su mu najuspelija dela:
9. januar 1905. (
pop-Gaponova buna) i
Veliki četvrtak u XVI veku, Daleki snovi, Na Nevi, Negdašnji ljudi, Autoportret, Pejzaž... Njegovi radovi bili su reprodukovani u velikim tiražima i kao takvi prisutni u mnogim ruskim domovima.
Novčane teškoće su ovog umetnika često pratile. Pošto je, po njegovim rečima bio veoma uspešan "u ugljem crtanju portreta prema fotografijama", to mu je donosilo siguran pristojan prihod kako u Beogradu i Beču tako i u Irigu, dok se pripremao za put u Petrograd. Pred odlazak iz Iriga 1893. godine, Eškićević je došao u manastir Grgeteg da se pozdravi sa arhimandritom Ilarionom Ruvarcem. Tom prilikom Ruvarac mu je rekao: "Radujem se što ćeš u Rusiju i gledaj da ne staneš na pola puta, pa makar ponekad i gladovao, samo Akademiju svrši, a kada ti dogore do nokata, ti mi se obrati pismom pa ću ti koliko mogu poslati, a sada evo ti na put sto forinti, neka ti se nađe — dalek je to put."
4 Na početku svojih studija u Petrogradu Eškićević je dobijao novčanu pomoć od kuće, 10 forinti mesečno. Čak su i pojedine srpske porodice u Irigu htele novčano da pomognu umetnikovo školovanje. No, dobivši rusku državnu stipendiju od 35 rubalja mesečno, Eškićević je ponuđenu pomoć svojih zemljaka odbio.
Kada je buknuo Prvi svetski rat, Vasa je sve ostavio u Rusiji i preko Odese i Renija Dunavom stigao u Srbiju. Kao dobrovoljac u Srpskoj vojsci, proveo je svih pet godina na ratištu.
Kada je počeo Austro-Srpski rat, ja sam otišao u srpsko poslanstvo u Petrogradu i prešao u srpsko podanstvo, a 15-og avgusta 1914. god. došao u Srbiju i odmah podneo Vojnom ministarstvu molbu da me naznače u kakav divizijski štab kao ratnog slikara.
Kroz nekoliko dana odgovoreno mi je da su svi štabovi već popunjeni ratnim slikarima, ali da je preka potreba da odem u Ruski inžinjerski Odred koji je stigao u Ćupriju, pošto savršeno govorim ruski.
Ja sam odmah odputovao u Valjevo i javio se Vrhovnoj komandi, koja me je svojim aktom Ađ.Br. 20244 kao obveznika činovničkog reda uputila u pom. Odred, u Ćupriju, gde sam ostao sve dok neprijatelj nije ušao u nju. 20-tog decembra došao sam u Skadar gde me je načelnik inžinjerije razrešio dalje dužnosti, i uputio Vrhovnoj Komandi, koja mi je dala nov pasoš i predložila da se pred novom ofanzivom ponovo javim ako želim.
Pošto sam proveo u Rimi 6 meseci i razrađivao motive iz ovog našeg velikog i istoriskog rata, ja sam juče doputovao na Krf, i molim Gospodina Ministra da me izvoli naznačiti u kakav štab kao ratnog slikara, kako bi kao svedok ove titanske borbe, od koje zavisi ne samo oslobođenje naše potlačene otadžbine, nego i sudbina celokupnog našeg plemena — mogao ovekovečiti pojedine značajne epizode.
U slučaju da i ovom prilikom ne bude slobodnih mesta za mene kao ratnog slikara (što bi mi bilo vrlo žao) onda molim Gospodina Ministra da me kao takvog izvoli naznačiti u ovu novu diviziju koja se sprema da pođe u Rusiju, pošto savršeno govorim ruski (i nemački) te ću i kao takav moći koristiti našem narodu u ovim sudbonosnim danima.
S odličnim i dubokim poštovanjem
Vasa Eškićević
akad. slikarKrf 13 Juna 1916.5 U istom dokumentu stoji da je Štab Vrhovne komande, Operativno odeljenje, doneo rešenje br. 2461 od 31. 06. 1916. godine da se za ratnog slikara Štaba Prve armije odredi akademski slikar Vasa Eškićević. Ovo rešenje potpisao je načelnik Štaba đeneral Petar Bojović.
Proučavajući njegove ratne skice (81 list) koje se čuvaju u Rukopisnom odeljenju Matice srpske, očito istrgnute iz različitih notesa ratnog dnevnika, možemo hronološki pratiti i put povlačenja Eškićevića sa svojom ratnom jedinicom iz Srbije 1915. godine. Krenuvši iz Ćuprije, preko Rožaja, Berana, Andrijevice i Podgorice stigao je u Skadar 20. decembra 1915. godine, a već 5. januara 1916. godine je u Italiji u pristaništu San Đovani di Mare. Od jula 1916. godine kao ratni slikar Prve armije boravio je sve vreme na Solunskom frontu, skicirao i slikao prizore rata, predele u Makedoniji, oslobođenje Bitolja i Velesa.
Pored slikarstava, Vasa Eškićević se u toku rata bavio i fotografijom. U njegovom ratnom dnevniku čak postoji i beleška o primljenom fotografskom materijalu za Topografski odsek Prve armije, od 2. IX 1916. gde zadužuje "jedan aparat formata 9 x 12 cm, tri kasete za ploče i jednu kasetu za planfilm, jedan fenjer i šest tuceta ploča". Fotografije koje je načinio Eškićević čuvaju se u Vojnom arhivu i u Vojnom muzeju u Beogradu. Snimao je ruski odred u Ćupriji, sa kojim je bio od samog početka rata, kao i ratna dešavanja u istočnoj Srbiji 1915.
6 Naredne godine Vasa Eškićević je bio na Krfu i snimao vojnike Moravske divizije pri transportu za Solun, a iz 1918. godine sačuvane su fotografije na kojima je snimio Prvu armiju na Solunskom frontu. Na fotografijama sa Dragomirom Glišićem
7, takođe ratnim slikarem, Eškićević je u uniformi srpskog vojnika, koju je sa ponosom nosio i u Novom Sadu i nekoliko godina posle oslobođenja.
Vasa Eškićević se priprema da fotografiše
zarobljene bugare nakon ofanzive 1918.
(I armija, Dunavska divizija).
Vojni muzej Beograd, R — 7501
Za vreme rata beležio je događaje. U jednoj od svezaka dnevnika, kao moto, stoje reči Dositeja Obradovića "Ja ću pisati za um, za srce i za naravi človečeske, za braću Srblje kojega su god oni zakona i vere". Rukopisno odeljenje Matice srpske čuva ove dnevničke zapise. Pod istim inventarnim brojem nalazi se pet ispisanih i iscrtanih notesa i jedan tabak hartije. Zapisi prate dešavanja u periodu od 1916. do kraja 1919. Sadržaj dnevnika je raznorodan (zapisi sa fronta, rečnik italijanskog jezika, prepisan deo Gorskog vijenca, misli pisaca, skice, kurs crtanja u Novom Sadu). Pisao je na srpskom i ruskom jeziku. Stranice dnevnika nisu paginirane, a rukopisne beleške i dalje čekaju da budu ozbiljno iščitane i proučene.
Bitolj, 25. i 26. juli 1918.
Opet nastupi noćna tajanstvenost i tišina, samo možda oko baterija i naših i neprijateljskih po neko stenje teško diše i nerazumljivim jezikom nekog doziva ili poslednji put pominje nečije ime majke oca žene deteta. Preko dana obična topovska pucnjava promenjive jačine. Ja radim "Kršenu džamiju" i moram priznati da mi je vrlo neprijatno fijukanje granata koje lete preko moje glave. (...) U 9 sati idem kod moje kršene džamije i počnem opet rad, kroz pola sata poče nebo da prolamaju neprijateljski fijuci opet pomislih u istom će pravcu i produžujem rad. Oko mene mnogo ljubopitljivih, te mi dobrovoljno pričaju čudesa kršene džamije t.j. kako su je turci doziđivali, Sv. Nikola noću je poruši, i tako je to trajalo poduže vremena dok turci nisu ustuknuli pred našim Sv. Nikolom te batalili rabotu usled čega je ostala ovaka kakva je danas.
(...)
Čudnovat neki osećaj u pogledu na sve što se dešava oko mene. Pre neki dan svi smo isto ovako posmatrali i slušali riku neprijateljskih zrna, njegov strahoviti fijuk i završni akord — tresak u zemlju i svi smo se zadovoljni razišli razmišljajući svako na svoj način. (...) Svi mi znamo da će na svakoga od nas doći red, na jednog pre na drugog docnije, ali nas sve to ni malo nebaca u brigu, jer svi mi mislimo, možda ćemo nekako moći izvrdati danas, ili u najmanju ruku da ćemo mi bar poslednji biti, i da će se sve to tako desiti da mi nećemo taj prelaz ni osetiti i da će se sve to svršiti bez našeg učešća i našeg pitanja.Trojaci, 13. septembar 1918.13-og sept. pre podne razgledam selo Trojaci tu novu Pompeju. (opisati viđena zgarišta, porušene i popaljene stanice železnice koja ide od glavnih bugarskih (sada već razrušenih i zauzetih bugarskih položaja) pa sve do ponositog i gordog našeg Prilepa i svega onoga što je genije ljudski bio u stanju da izmisli za što uspešnije uništavanje roda ljudskog.)[/i]
Gradsko, 14. septembar 1918.
(Opisati viđeno: 30—40 lokomotiva, najviše za uski kolosek ostavljenih od svojih jučerašnjih gospodara i tu usamljene ćute. Čitave zgrade stanične i drugih ustanova koje je nemačka okrutnost ostavila srušene kao ona crna stratišta, pa oguljeni zidovi i ragastovi čiji osnovi još dogorevaju polako se naginju i tiho bez šuma padaju na gomilu pepela.)8Sa srpskom vojskom Vasa Eškićević je, novembra 1918. godine, ušao u Novi Sad i tu je ostao i radio sve do svog poslednjeg dana. Njegov atelje nalazio se u ulici Kralja Petra 25.
9 Tu je, pored slikarskog rada, držao i kurseve crtanja koje su pohađali, pored ostalih, Pavel Ružička i Milenko Šerban. Ujedno, ovaj atelje je bio i mesto okupljanja društva koje je, po rečima dr Jovana Savkovića, tu dočekivalo zore u razgovoru o raznovrsnim temama, najviše iz oblasti književnosti i umetnosti. "Noseći u sebi još od detinjstva bezgraničnu ljubav za srpstvo, za Srbiju i srpsku vojsku, njegovo interesovanje za oslobodilački rat i ratne događaje bilo je bez kraja. Blagodareći tom neobičnom interesovanju i urođenom jakom pamćenju, on je, petnaest godina posle rata, umeo do najsitnijih pojedinosti, da ispriča i rečju naslika sve borbe u kojima je uz vojnu komandu učestvovao."
10Svojim publicističkim tekstovima i prevodima Čehova i Gorkog javljao se iz Rusije i objavljivao ih je u otadžbinskim glasilima: novosadskom
Braniku, Brankovom kolu, kao i u cetinjskoj
Luči. Posle rata nastavio je da se bavi publicistikom. U autobiografiji piše: "U N. Sadu sam sa dr. Đeremovim osnovao Srp. nac. omladinu (Srnao) koja je imala i svoj list, prvo
Srbadiju, a posle
Severnu Srbiju kojima sam ja bio glavni saradnik i davao im ton i politički pravac." Tu su objavljeni delove dnevničkih zapisa koje je vodio u toku rata.
Kao član Društva srpskih umetnika Lada, izlagao je svoje radove na zajedničkim izložbama sa drugim srpskim slikarima, od 1910. godine, kao i na samostalnim izložbama u Novom Sadu, Beogradu, Somboru, Subotici i Velikom Bečkereku (Zrenjaninu).
Oslikao je nekoliko ikonostasa, među kojima i onaj u srpskoj vojnoj kapeli u Petrovaradinu, posvećenoj apostolima Petru i Pavlu.
Nekoliko radova Vase Eškićevića izloženo je u Srpskoj čitaonici u Irigu, neke slike poseduje Galerija Matice srpske, Vojni muzej u Beogradu, Narodni muzej, a nepoznat broj je u privatnim kolekcijama. Porodica je sačuvala deo slikareve ostavštine (rukopise, dnevničke zapise, beleške i skice) i predala ih Matici srpskoj, u čijem Rukopisnom odeljenju se i danas nalaze.
Bio je član Književnog saveta Matice srpske.
Ratni slikari, Vasa Eškićević /levo/ i Dragomir Glišić /desno/
Vojni muzej Beograd, R — 7522
Umro je u Novom Sadu 1933. godine, radeći do poslednjeg dana. Najbolju ocenu valjanosti života i dela Vase Eškićevića dao je njegov vodonoša Aksentije Jakšić. Tog 3. februara 1933, kada je Vasa preminuo, čiča Aksentije je od svoje puke sirotinje kupio sveću dugu metar, sa preko 15 cm u prečniku, i zapalio je na pragu slikarevog ateljea. Danima je gorela. Sahranjen je na Uspenskom groblju.
11 Trivun Militar opisuje Vasu Eškićevića kao čoveka koji se nije nametao, preporučivao, ni prema kome sem prema sebi nije bio strog. Živeo je skromno, pre bi se moglo reći siromašno. Osim Albanske spomenice, medalje dodeljivane svima koji su prošli "Golgotu", druga odlikovanja nije dobio.
Ratni slikar Prve srpske armije Vasa Eškićević je to zvanje sve do smrti sa ponosom nosio.
Grob Vase Eškićevića na Uspenskom groblju
u Novom Sadu
_________________
01 J. Savković, Čitulja Vasa Eškićević, akademski slikar, Glasnik istorijskog društva u Novom Sadu, 16, VI, 3 (1933), 423-436.
02 Ratne skice, inv. br. ROMS M.10447, Ratni dnevnik, inv.br. ROMS M.10.442, Autobiografija, inv. br. ROMS M.17763.
03 Marija Klavdijevna Teniševa bila je i sama umetnik, mecena i osnivač umetničke škole, koja je tada okupljala značajne i zanimljive petrogradske umetnike. Osim u Petrogradu, otvorila je umetničku školu i u Smolensku. U ove škole su samo odabrani, najtalentovaniji učenici primani i besplatno podučavani. Dela koja je godinama sakupljala poklonjena su kasnije Ruskom državnom muzeju.
04 J. Savković, navedeno delo, 430.
05 Vojni arhiv Beograd, AVI, Popisnik 3, kutija 151, fascikla 14, dokument 6/12, list 1.
06 M. Zeković, Marina, Ratni slikari, fotografi amateri i dopisnici fotografi u srpskoj vojsci 1914—1918, Beograd, Vojni muzej, 2001, 60-61.
07 Vojni muzej Beograd, Zbirka fotografija R 7522, R 7524.
09 Danas je to Zmaj Jovina ulica br. 4 u Novom Sadu, gde se nalazi zdanje poznato pod nazivom "Svojina", koje još od tada pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
10 J. Savković, navedeno delo, 424.
11 Uspensko groblje u Novom Sadu, parcela 1/02—066.Gordana BulovićKatalog Nemojte nas zaboraviti — EŠKIĆEVIĆ, Vasa, 1867—1933
Beograd, 2014.