Spiridon Špiro Bocarić (1876—1941)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
LIKOVNA UMETNOST « SLIKARSTVO « Srpski slikari XX—XXI veka « Spiridon Špiro Bocarić (1876—1941)
Stranice: [1]   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Spiridon Špiro Bocarić (1876—1941)  (Pročitano 6024 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 1557



Pogledaj profil
« poslato: Oktobar 29, 2015, 02:14:59 am »

**





SPIRIDON ŠPIRO BOCARIĆ
(Budva, 24.05.1876 — Šaranova jama na Velebitu, 19.07.1941)


SPIRIDON ŠPIRO BOCARIĆ — Bio je slikar, upravnik Muzeja Vrbaske banovine u Banja Luci i jedan od začetnika filmske produkcije u ovom delu današnje Republike Srpske. Raznovrsna interesovanja omogućila su mu da se oproba u mnogim poslovima. Uporedo sa slikarstvom interesovao se i za etnografiju, numizmatiku, paleontologiju, mineralogiju, a posebno fotografiju. Prve pouke iz slikarstva dobio je od starijeg brata Anastasa. Školovao se u Veneciji do 1896. godine, kada se pridružio bratu u Novom Sadu. U Sarajevu je živeo od 1897. do 1914. godine, a potom do kraja života u Banja Luci.

Slikao je građanske portrete kao i motive obojene nacionalnom tematikom.

Katalog NARODNI MUZEJ NIŠ | glavni i odgovorni urednik Tatjana Trajković-Filipović | autor izložbe i kataloga Mara Makarić
likovna oprema Vladimir Novaković Nenad Petrović | fotografije Nenad Mladenović | štampa Grafika galeb, Niš



* * *

"... Nižu srednju i umjetničku školu svršio je u Veneciji. Poslije svršenih studija nastanio se u Sarajevu [...] Radio je najviše portrete i tipove scene iz bosanskog života. Učestvovao je na prvim dvjema jugoslovenskim izložbama, a i u Veneciji. Pisao je i mnoge novinarske članke i recenzije u Otadžbini, Bosanskohercegovačkom Glasniku, Srpskoj Riječi, Musavatu, Bosanskoj Vili, Brankovu Kolu, Danu i Preporodu. Za novi kraljevski dvorac u Han-pijesku izradio je deset slika. [Veljko Petrović, Iz "Enciklopedije Stanoja Stanojevića", I knjiga]

Fotografija: Zapadni Srbi
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 1557



Pogledaj profil
« Odgovor #1 poslato: Oktobar 29, 2015, 02:30:09 am »

*

VOĐEN SVOJOM ZVIJEZDOM


Uradio je za srpsku kulturu koliko jedna poveća akademija. Ono što je Kočić bio u književnosti, Vlado Milošević u muzici, on je u slikarstvu, muzeologiji, etnografiji, fotografiji i filmu. Ostavio je iza sebe desetine djela koja su most od srednjovjekovnog ka modernom slikarstvu. Osnovao prvi muzej. Napravio prvi ilustrovani turistički vodič Krajine na četiri jezika. Snimio najznačajniji film prije Drugog svjetskog rata. Ubile su ga hrvatske okupacione vlasti u konc-logoru Jadovno i bacile u Šaranovu jamu

"Krajišnik je po svom nagonu u duši umjetnik. Traži i nalazi etiku i estetiku u prirodi, narodu i sebi samom. Uvijek je u duhovnom pokretu. Njegova jaka fantazija postaje religija, koja sve savlađuje. Da stigne do carstva, ide za zvijezdom. I u najzabačenijim gudurama i na nepristupačnim visovima, gdje mogu samo da se orlušine jate, nailazi na 'crkvinu' 'kraljev vrh', 'vojvodin grob' — kao da su tu skoro bili carski i vilinski dvori. A tamo vatru nikada niko nije naložio..."

Zapisao je to Spiridon Špiro Bocarić, Budvanin koji je neraskidivim nitima ostao vezan za Krajinu i Banjaluku. Akademski slikar, etnograf, publicista, likovni kritičar, pedagog, numizmatičar, filmski snimatelj i fotograf, istoričar i muzeolog, kao da je ovim riječima opisao i sebe samog. Vidio je ljepotu tamo gdje mnogi nisu vidjeli ništa, vjerovao u ljudsku dobrotu i pravdu i u najmračnijim vremenima. [...]


PRIJATELJSTVO SA KOČIĆEM




Spiridon Špiro Bocarić
Portret Petra Kočić (1877—1916)
ulje na drvetu, 34 x 43 cm


Mlad, obrazovan i boemskog raspoloženja, prema svjedočenju njegovih savremenika, Špiro je u Sarajevu stekao širok krug prijatelja.

— Počeo se tada baviti i publicistikom, družeći se sa mladim intelektualcima okupljenim oko časopisa Bosanska vila, Otadžbina, Razvitak... Značajno je bilo njegovo poznanstvo sa književnikom Petrom Kočićem, zahvaljujući kome je Bocarić zavolio Bosansku krajinu i Zmijanje. Prema pisanju u Otadžbini 1907. godine, Bocarić je posjetio Krajinu radi svojih umjetničkih studija "narodnih nošnji i tipova" — pojašnjava Mirosavljevićeva.

Dodaje da je upravo Kočić podstakao Bocarića da krene u pravcu istraživanja etnografskog materijala Bosanske krajine.

— Ohrabrio ga je u ideji da se posveti narodnoj umjetnosti i ljepoti naše tradicije. Narodna umjetnost, taj šifrovani jezik, ostala je trajna inspiracija Špire Bocarića. Koristio ju je i prikupljao "te crte i reze, te razne šare sa narodnih nošnji, sa preslica, tkanica i kolijevki", sa prostora Vrbaske banovine.

Prijateljstvo sa mladim intelektualcima, borcima za nacionalnu slobodu, a posebno sa Kočićem, svrstaće Špiru Bocarića među politički nepodobne, pa je 1914. protjeran u Banjaluku.

Iako se u njoj našao silom prilika, u Banjaluci je Bocarić veoma brzo pronašao svoje mjesto. Nije prošlo mnogo, svrstao se u intelektualce koji su Banjaluku istrgli iz viševjekovne kulturne i prosvjetne učmalosti.

Učesnik na Drugoj jugoslovenskoj umjetničkoj izložbi 1906. u Sofiji, Bocarić dobija ponude zagrebačkih izložbenih salona. Tamo izlaže prvo samostalno, pa s Ivanom Tišovim i Josom Bužanom 1920, a zatim kolektivno i u Salonu "Ulrih" u Vinkovcima aprila-maja 1923. Godine 1925. opet u Salonu "Ulrih" izlaže samostalno i s Milenkom D. Đurićem.

Gradsko poglavarstvo Sarajeva povjerava mu izradu portreta vojvode Stepe Stepanovića za Gradsku sarajevsku skupštinu, a Zemaljska vlada angažuje ga za uređenje enterijera novosagrađene ljetnje rezidencije dinastije Karađorđevića u Han Pijesku.

Bosanska krajina 1929. postaje Vrbaska banovina, upravna jedinica Kraljevine Jugoslavije. Odukom bana Vrbaske banovine Tise Milosavljevića, a po nalogu kralja Aleksandra Karađorđevića, 26. septembra 1930. u Banjaluci je otvoren Muzej Vrbaske banovine. Za njegovog prvog upravnika postavljen je Špiro Bocarić. [...]

Piše: Sandra Kljajić
Kompletan tekst na: SRBIJA nacionalna revija
Fotografija: youtube.com
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 1557



Pogledaj profil
« Odgovor #2 poslato: Oktobar 29, 2015, 02:30:17 am »

*

SPIRIDON ŠPIRO BOCARIĆ — SLIKE





Knjeginja Zorka61, oko 1883.
g. d. : Š. Bocarić, ćir.
ulje na platnu, 119 x 70 cm
dobijeno od Narodnog muzeja u Beogradu
iz konfiskovanih slika, 1951.
inv. br. 52
F iu 35/6

_______________

61 Kneginja Zorka (1864—1890), bila je najstarija kći crnogorskog kneza, kasnije kralja Crne Gore Nikole I Petrovića i supruga kralja Srbije Petra I Karađorđevića. Iako je kratko živela ostavila je veliki trag u istoriji kao spona Srbije i Crne Gore i kao majka Aleksandra I Karađorđevića, kralja Jugoslavije.


Katalog NARODNI MUZEJ NIŠ | glavni i odgovorni urednik Tatjana Trajković-Filipović | autor izložbe i kataloga Mara Makarić
likovna oprema Vladimir Novaković Nenad Petrović | fotografije Nenad Mladenović | štampa Grafika galeb, Niš
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 1557



Pogledaj profil
« Odgovor #3 poslato: Oktobar 30, 2015, 06:03:38 am »

*

SPIRIDON ŠPIRO BOCARIĆ — SLIKE





Djevojčice na česmi
Fotografija: kieselbach.hu

  
"Tokom svoje pedesetogodišnje umjetničke djelatnosti Špiro Bocarić nije doživio neke veće stilske promjene. Na početku slikarske karijere bio je pripadnik akademskog realizma, a zatim pod uticajem italijanskog neoimpresioniste Đovanija Segantinija prihvata tehniku divizionizma, koju srećemo u posljednjim slikama "sarajevskog perioda", a glavna je odlika djela "banjalučkog perioda". U stvaralačkom likovnom izrazu nije mnogo eksperimentisao i njegovo slikarstvo zaustavilo se na granici vijekova."
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 1557



Pogledaj profil
« Odgovor #4 poslato: Novembar 21, 2015, 05:46:46 am »

*

SPIRIDON ŠPIRO BOCARIĆ — SLIKE




Shepherds (Pastiri)
Izvor: invaluable.com (Copenhagen K. Denmark)





Man with rooster (Čovek sa petlom)
ulje na platnu, 44 x 37,5 cm
Izvor: biksady.com (Budapest)
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 1557



Pogledaj profil
« Odgovor #5 poslato: Decembar 27, 2015, 02:06:46 am »

*

ZAPADNI SRBI

Spiridon Špiro Bocarić


[...]
Na platnu oslikao srpsku istoriju

Iako je o slikaru Spiridonu - Špiri Bocariću (1876—1941) do sada dosta pisano, sigurno najviše od svih naših umjetnika starije generacije, njegov život i djelo još čekaju konačno zaokruživanje. Bocarić je rođen u Budvi, učio je u Veneciji, a najznačajniji dio životnog i kreativnog opusa realizovao je u Mostaru, Sarajevu i Banjoj Luci. U početku uglavnom radi portrete i to na način akademskog realizma i zatim, od 1908. godine, u njegovom djelu uočavamo i nove sižee — pejzaž, žanr-kompozicije, ali i sve značajne promjene ka divizionističkim i impresionističkim rješavanjima.

Izlaže samostalno i kolektivno u Sofiji, Zagrebu i Vinkovcima. Obavlja dužnost direktora Muzeja Vrbaske banovine u Banjoj Luci (1930—1941), Ordenom jugoslovenske krune četvrtog reda odlikovan je 1932. godine. Izdaje Turistički vodič "Vrbaska banovina", snima etnografski film "Kroz Vrbasku banovinu" (1937) i priprema za štampu knjigu pod nazivom "Vrbaska banovina, Narodna ornamentika, Prva knjiga", u čemu ga je omela smrt, 1941. godine.

Iskustvo nas uči da u ovakvoj ili njoj sličnim prilikama već samo pominjanje imena nekog od naših umjetnika iz starije generacije najčešće asocira na neki od datuma iz njegovog života ili stvaralačkog opusa. Pritom se zaboravlja da mogu razlozi ovakvog njihovog oživljavanja da budu i drugačije naravi.

Njihova djela ili djelo, čak i onda kad su ambiciozno istraživani i isto tako prezentovani, ostaju trajno otvorena za dopunjavanje ili za zaokruživanje. Ovo iz razloga decenija, sad već i vjekova, koji su se prelili preko njihovih djela, a koji znaju da raspu, sklone i da traju.

O slikaru Spiridonu - Špiri Bocariću do sad je dosta pisano, sigurno najviše od svih naših umjetnika njegove generacije. Pa ipak, ostala su duboka zatamnjenja na ukupnom Bocarićevvom đelu, koja još čekaju da budu rasvijetljena. Do tada u knjigu o Spiridonu Bocariću svakako treba da se dodaje.

Spirion Bocarić bio je slikar i ne samo slikar. Dubine i širine njegovih interesovanja, dometi njegovog bavljenja slikarstvom, likovnom kritikom, publiscistikom, muzeologijom, restarauracijom, etnologijom, arheologijom, fotografijom, numizmatikom, mineralogijom, uspinju ga na pročelje moćne arhitekture našeg kulturnog života iz vremena u kojem on djeluje, krajem devetnaestog i tokom prve polovine dvadesetog vijeka.

Spiridon Bocarić rođen je u Budvi 24. maja 1876. godine. Odrastajući uz brata Anastasa (1864—1944), koji se vrlo mlad zainteresovao za bavljenje slikarskom umjetnošću, Spiridon se, takođe neobično mlad, odlučuje za isto zanimanje. Poslije prvih pouka dobijenih od brata, za dalje usavršavanje slikarske vještine, Špiro ne slijedi svoje sunarodnike: Špiru Đuranovića (1864—1910), Marka Gregovića (1867—1941) ili Mihaila Vrbicu (1871—1937), koji slikarske dipolome stiču u Rusiji ili u Beču. Kako 1895. godine Anastas boravi u Veneciji, Špiro se, najvjerovatnije po njegovom savjetu, oktobra iste godine upisuje u tamošnju Akademiju lijepih umjetnosti (Academia di belle arti), na kojoj ostaje samo jedan semestar.

Zaokupljen ne toliko nastavom na Akademiji koliko događajim oko nje, svoje učitelje ili uzore on otkriva među italijanskim slikarima iz klasicističko-romantičarskog perioda. Među ovim zagovornicima slikanja portreta u Veneciji ističe se Mikelanđelo Grigoleti (Michelangelo Grigolett, 1801—1870). Naš umjetnik ne zaobilazi ni divizioniste, čija je poetika aktuelna u italijanskom slikarstvu i u drugoj polovini devetnaestog vijeka. Spiridon će nešto kasnije, od 1908. godine, posebne simpatije pokazati za jednog od njih — Đovanija Segantinija (Govanni Batistta Emanuele Maria Segantini, 1858—1899), slikar koji je sabrao divizionistički rukopis. Njegove radove naš slikar vidio je na Internacionalnoj umjetničkoj izložbi: prvom Venecijskom bijenalu, 1895. godine.

Poslije Venecije Spiridon kratko boravi u Novom Sadu, a zatim se priključuje bratu u Sarajevu. Različitost naravi uskoro ih razdvaja, svakako ne trajno. Anastas odlazi u Zadar, a zatim u Beograd. Špiro bira Sarajevo.

Austrougarska vlast, do tada već skoro dvije decenije prisutna u Bosni i Hercegovini, mijenja lica ove svoje pokrajine. Njeni gradovi, doskorašnje turske čaršije, ubrzo dobijaju konture udobnih sredina, a već izgrađeni objekti izvršili su osnovno markiranje gradova, što će imati uticaja na njihov dalji razvoj. Sarajevo nastoji da se preinači u jednu od metropola monarhije. Arhitekti iz Češke, Austrije, Mađarske, Hrvatske, Poljske i Slovenije sve češće i duže borave u gradu i projektuju građevine drugačije, nove, različite od prethodnih, ali i međusobno različite, ili nove vizure grada na način ili načine aktuelne u evropskoj arhitekturi tog vremena — u duhu istoricizma i secesije, a traži se i oblikuje i takozvani bosanski stil ili bosanski slog.

Do Bocarićevog dolaska već su sagrađene zgrade Oficirske kasine, Zemaljske vlade, Zemaljskog muzeja, Pozorišta, hotela "Evropa" i "Central", katedrala, Pravoslavna bogoslovija, mostovi na Miljacki, gradska tržnica, brojne vile, privatni i privatno-poslovni i više drugih objekata različitih namjena.[...]


Deset godina prvi čovjek Etnografskog muzeja

U novoj-staroj sredini u Banjoj Luci Špiro Bocarić nastoji da nađe svoje mjesto, što mu odmah uspijeva. Za to će trebati ne samo da prođu godine nego da se i društvo oboji drugačijim tonovima ili zvukovima njemu bliskim.

A onda mu se otvara 1920. godina, potreba da nadoknadi propušteno. Poslije tada već davnog učešća na Drugoj jugoslovenskoj umjetničkoj izložbi u Sofiji 1906. godine, sada mu se nude zagrebački izložbeni saloni, gdje on, prvo samostalno, izlaže 1920. s Ivanom Tišovim (1870—1928) i Josom Bužanom (1873—1936), a zatim 1925. u Salonu Ulrih, takođe samostalno, s Milenkom D. Đurićem (1894—1945) i posljednji put, i to kolektivno, u salonu Ulrih u Vinkovcima, aprila-maja 1923. godine.

Godinu ispunjavaju i dvije značajne porudžbe. Gradsko poglavarstvo Sarajeva povjerava mu izradu portreta vojvode Stjepe Stepanovića za Gradsku opštinu sarajevsku. Istovremeno ga Zemaljska vlada angažuje za uređenje enterijera novosagrađene ljetnje rezidencije dinastije Karađorđevića u Han Pjesku. Pored ličnih neprilika i neblagovremene isplate dogovorenih honorara, ova porudžbina izazvala je revolt njegovih kolega iz Društva umjetnika, koji su smatrali da Bocarić nije dorastao takvom zadatku, da je trebalo da neki drugi umjetnici iz njihovog kruga dobiju takav posao.

Od 1930. godine za Špiru se otvara cijela jedna decenija, ispunjena njegovim plodnim djelovanjem.

Odlukom bana Vrbaske banovine Svetislava - Tise Milosavljevića (1882—1960), 1930. godine u Banjoj Luci je otvoren Etnografski muzej i za njegovog prvog direktora izabran je Špiro Bocarić. Po banovini su omah osnovani "pomoćni odbori za banovski muzej", koji skupljaju predmete. A zatim, kada je Muzej dobio prostor u novosagrađeom Domu kralja Petra Prvog Oslobodioca 1934. godine, Bocarić je priredio prvu postavku Muzeja pod nazivom "Banovinska poljoprivredna izložba", s predmetima kućne radinosti. Našle su se tu i slike, figuralne kompozicije i pojedinačni portreti Petra Mrkonjića, zatim vojskovođa, vojvoda, hajduka, srpske dobrotvorke gospođice Adeline Pauline Irbi (1833—1911) i organizatora Bosanskohercegovačkog ustanka (1875—1878), koje je Špiro izradio do 1933. godine. Ovi radovi Špire Bocarića različitog su kvaliteta. Figuralne kompozicije nisu uvijek srećno riješene, dok neke od pojedinačnih studija, prije svih drugih ona Petra Popovića (Petrovića) Pecije (1826—1875), predstavljaju mala remek-djela Bocarićevog positilističkog načina slikanja portreta.

Potreba za životom i trajnim prisustvom jednog lika iz nacionalne galerije likova okuplja od 1929. do 1933. godine ugledne banjolučke građane u Društvo "Zmijanje", čiji je jedan od zadataka bio podizanje spomenika (poprsja) Petru Kočiću u Banjoj Luci. O tome je trebalo da brine Tehničko-umjetnička sekcija Društva, u kojoj se kao član našao i Špiro Bocarić. Na prijedlog Glavnog odbora Društva, u aprilu 1932. raspisan je u svim beogradskim i zagrebačkim novinama konkurs za izradu spomenika. Do 1. juna u Banju Luku je stiglo dvanaest prijedloga za izgled spomenika. Tehničko-umjetnička sekcija Društva, preimenovana u Ocjenjivački sud, održala je 10. juna u zgradi Velike realike sastanak "radi ocjene prispjelih radova" i odlučila je za prvu nagradu, s pravom izvođenja, dodijele radu pod nazivom "Tribun", zajedničkom radu vajara Antuna Augustinčića (1900—1978) i Ivana - Vanje Radauša (1906—1975). Poslije odluke žirija dogovoreno je da se izvrše izvjesne korekture spomenika, a slikar Špiro Bocarić ponudio je da "... ne kao član Odbora, već kao umjetnik i dobar prijatelj i poštovalac Petra Kočića", otputuje o svom troški u Zagreb i da zajedno s vajarom Augustinčićem, "... studiraju glavu pokojnog Kočića, da bi izrada potpuno odgovarala velikom pokojniku". Spomenik je otkriven u gradskom parku 1. novembra 1932. godine.

Slijedilo je i priznanje. Dana 31. decembra 1932. "ukazom Njegovog veličanstva kralja, Špiro Bocarić, akademski slikar i upravnik Banovinskog muzeja u Banjoj Luci, odlikovan je Ordenom jugoslovenske krune četvrtog reda".

Špiro Bocarić priželjkuje i svoj dom, razmišlja o izgranji svoje kuće, ne sluteći da je podiže i gradi na mjestu svog nespokoja. Nacrte "... za izgradnju dvorišne zidine stambene zgrade u Pelagićevoj broj 32" izgradio je tokom avgusta 1932. godine Josin Soravia, ovlašteni graditelj iz Banje Luke, a kada je potom Gradsko poglavarstvo Banja Luka 3. septembra izalo građevinsku dozvolu, građevinske radove obavio je Silvio Zamolo, građevinski preduzimač, takođe iz Banje Luke.

Umoran od svakodnevice i željan predaha, Špiro Bocarić se sve češće upućuje na krstarenje Krajinom. Opremljen skicenbuhom, filmskom kamerom i fotografskim aparatom, on zalazi u pitome zaseoke, među obične ljude, pogleda na planinske vrleti, s obala rijeka ispraća njihove vode. Rezultovalo je to crtežima, skicama i dokumentarnim materijalom dovoljnim za izdavanje Turističkog vodiča Vrbaske banovine, izradu etnografskog filma "Kroz Vrbasku banovinu" (1937), pripremu za izradu knjige pod nazivom "Vrbaska banovina — Narodna ornementika — Prva knjiga", koja je trebalo da bude štampana u Ljubljani 1941. godine.

I kada se činilo da je ljubav prema slikarstvu smijenila ljubav prema muzeološkom radu, ili da obje mogu da teku paralelno, slijedio je odlazak. Spiridonove decenije, njegova ruka, ništa nisu značili onim koje je mržnja zaslijepila. Nije molio. Ćutnjom je prezreo takve, njemu strane ljude, njihovo vrijeme. U koloni, zajedno sa sebi sličnim, krenuo je put bezdana Šaranove jame.

(Spiridona - Špiru Bocarića su uhapsile ustaše u Banjoj Luci, 12. jula 1941. godine, i sprovele u Gospić, a potom, zajedno s drugim zarobljenim Srbima, 19. jula je ubijen i bačen u Šaranovu jamu.)

Piše Danka Damjanović

Kompletan tekst na: zapadnisrbi.com
Sačuvana
Stranice: [1]   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: