*
Kako je slikao Marko ČelebonovićDVA MORA U JEDNOJ DUŠIJednom nogom u Francuskoj, drugom na Balkanu, i ceo lični i slikarski život na dva paralelna putaNa jedno novinarsko pitanje postavljeno 1958. godine, slikar Marko Čelebonović je odgovorio da ga najviše zanima pitanje kako da čovek bude srećan. Njegovo putovanje ka sreći počelo je mnogo godina ranije, kad su se njegovi preci iz balkanskih prostranstava uputili ka zapadu i konačno stigli do Beograda. Samo prezime vodi poreklo od turske reči "čelebi", koja je sinonim reči "otmeni" ili "plemeniti" i označava mladića otmenog roda, ali i glasnika u turskom starom lutkarskom pozorištu.
Od svakog od ovih značenja poneo je u sebi Marko Čelebonović, sledeći svoju srećnu zvezdu ka zapadu, sve do britanskih ostrva, da bi se konačno, 1925. godine, zaustavio u malom francuskom ribarskom mestu Sen Tropeu. Otada se njegov život odvija u primorju — pored Sen Tropea gde živi, odlazi na Brač, u Sveti Stefan, Budvu, Herceg-Novi i druga mesta na Crnogorskom primorju. Za njegovu umetnost značajan je i deo života koji provodi, gotovo uporedo, u Beogradu i Parizu. Takođe, veliki značaj ima mnoštvo raznorodnih uticaja koje je upijao tokom života, da bi se konačno pretopili u njegov svojevrstan likovni izraz protkan kroz onovremeni umetnički milje, pre svega slikarstvo pariske škole.
Susret s BurdelomRođen je u Beogradu 22. novembra 1902, kao najstariji sin uglednog advokata Jakova Čelebonovića i Johane Plan iz poznate bečke porodice. Njegovo bezbrižno detinjstvo i školovanje prekinuo je Prvi svetski rat. Usledilo je dugo i neizvesno putovanje u izbeglištvo, kroz čitavu Srbiju, preko Kosova i Makedonije, do Soluna gde je Marko te zime pohađao francusku gimnaziju, da bi se nastavilo preko Atine, Brindizija, Napulja i Rima do Ciriha.
Na samom početku putovanja, tokom nekoliko dana zadržavanja u Mladenovcu, dvanaestogodišnji dečak na neobičan način doživeo je prvo iskustvo stvaralačkog čina. Podstaknut veštinom majstora grnčara, poželeo je da sopstvenim rukama stvori nove oblike u glini. Slično iskustvo bila je poseta atinskom Akropolju, gde su rasuti ostaci drevnih spomenika na njega ostavili dubok utisak, čije će se posledice provlačiti kroz celokupno Čelebonovićevo stvaralaštvo.
Darovitost za umetničko oblikovanje postaće očigledna već na početku gimnazijskog školovanja u Cirihu, što neće promaći Markovom profesoru Štiflu, koji mu je 1916. godine u školi priredio izložbu. Iz tih dana potiče i njegovo prijateljstvo s vajarom Otom Beningerom. Selidba u Lozanu omogućila mu je češće posete izložbama, a naročito susrete s delima Sezana, Renoara i drugih francuskih značajnih umetnika.
Mada privučen čarobnim izazovima umetničkog sveta, po završetku rata, 1919. godine, poštujući očevu želju, u Oksfordu je upisao pravo-ekonomske nauke. Posle godinu dana nastavio je i završio studije prava u Parizu, sve češće posvećujući vreme i energiju umetnosti koja ga je mnogo više privlačila od advokatskog poziva. Za njegovo umetničko stasavanje presudan je bio izbor Antoana Burdela, kod koga je učio vajanje na Ekol gran Šomije od 1922. godine, kao i u njegovom privatnom ateljeu. Iste godine susret s Đotovim freskama u kapeli Skrovenji u Padovi doprineo je da nesuđeni pravnik nikada ne prihvati posao koji mu je nametalo porodično nasleđe.
Atelje na MonparnasuTokom vremena zaturili su se Markovi radovi, kao i drugi dokazi o ovim danima, ali je ipak sačuvan izvestan broj fotografija iz detinjstva i mladalačkih dana, maturska diploma iz Lozane i knjige iz vremena studija na Oksfordu, kao i umetnikova sećanja koja je kazivao u različitim prilikama. S porodicom Antoana Burdela Čelebonović je ostao u trajnoj vezi, a zajedno s ostalim učenicima velikog vajara našao se na izložbi Muzeja Burdel 1964. godine, pored Mila Milunovića, Sretena Stojanovića, kao i Đakometija, Beringera i drugih.
Vreme provedeno u Burdelovom ateljeu značajno je iz više razloga — bilo je presudno za Čelebonovićevu odluku da se zauvek posveti umetnosti. Tamo se zbližio s umetnicima za koje će kroz život ostati vezan uporedo prijateljskim i profesionalnim vezama, kao što su Oto Beninger, Milo Milunović, Sreten Stojanović, Masimo Kampilji, Arnold Gajsbiler, Marin Studin, Alberto Đakometi. Od Đakometija kupuje atelje u ulici Danfer Rošro na Monparnasu koji je prethodno pripadao avangardnom vajaru Aleksandru Arhipenku; u njemu stvara više od pet decenija.
Konačno, na Ekol gran Šomije 1922. godine upoznao je i švajcarsku studentkinju slikarstva Verenu Vajlenman (Vreni) kojom se oženio dve godine docnije. "Ona će tokom celog života ostati njegov nezamenljivi drug, prijatelj, saradnik i kritičar", zabeležio je u Čelebonovićevoj monografiji Stojan Ćelić.
Iste godine javlja se njegovo zanimanje za slikanje i, uz Burdelovo ohrabrenje, u proleće 1925. godine izlaže tri slike na Tiljerijskom salonu. Malobrojni crteži i slike iz te rane faze pokazuju kako je teško skulptor ustupao mesto slikaru: svedeni i snažni oblici figura vode poreklo iz Burdelovog vajarskog ateljea, u podjednakoj meri koliko i iz Pikasovog neoklasicizma.
Mada je Marko Čelebonović otad neprekidno bio prisutan na likovnoj pozornici Pariza, vreva bulevara na Monparnasu i boemsko druženje u čuvenim kafanama nisu ga privlačili. Takođe, umesto da se odluče za Sanari, pomodno primorsko mesto u koje se tog leta sjatio čitav umetnički Monparnas, letnje mesece 1925. godine mladi bračni par provodi na jugu Francuske, u malom i tada još mirnom ribarskom seocetu Sen Tropeu. U iznajmljenoj vili Roze ostaju da žive, tamo se krajem te godine rađa njihovo jedino dete, kćer Nikol. Tu upoznaje velikog slikara i putnika Pola Sinjaka, s čijom će porodicom zauvek ostati u prijateljskim vezama.
Četvorica prijateljaImanje na kom je Marko po sopstvenom planu 1929. godine izgradio kuću, pretvara se u svojevrsno stecište i utočište jugoslovenskih slikara koji borave u Parizu: među čestim gostima su Milo Milunović, Milivoj Uzelac, Marino Tartalja, Stojan Aralica, Sreten Stojanović. Slike, od kojih su mnoge nastale u Sen Tropeu, "četvorica jugoslovenskih prijatelja" — Čelebonović, Uzelac, Milunović i Aralica — 1931. godine izlažu u pariskoj galeriji Bernheim-Jeune.
I narednih godina Čelebonović će učestvovati na pariskim, kao i na beogradskim salonima, a samostalno će izlagati 1926, 1930, 1932. i 1937. u Parizu, kao i, prvi i jedini put pre Drugog svetskog rata, 1937. u Beogradu. Godine 1929. pristupio je umetničkoj grupi "Oblik" među čijim osnivačima su se nalazili Markovi česti gosti u Sen Tropeu Aralica, Tartalja i Sreten Stojanović. Većina izlaganih slika nastala je upravo u Sen Tropeu, gde je tih godina sazreo i uobličen njegov vizuelni izraz. Smeđe razdoblje u Čelebonovićevom slikarstvu najavljen je 1927. godine. Na većini slika preovlađuje zlatasto-smeđa boja, uz skalu istančanih sivih kojima je suprotstavljena žuta boja (zbog čega se ovaj period naziva i žuti).
Na slici "Globus" prikazao je deo unutrašnjosti svoje kuće u Sen Tropeu, što će biti jedan od glavnih motiva njegovog slikarstva u narednom, zelenom razdoblju koje traje od 1933. do 1937. godine. Višeslojnim ređanjem boja, sada širokog spektra zelenih tonova, Čelebonović teži slojevitom likovnom sadržaju slike. Veoma značajan činilac postaje svetlost koja zrači iz predmeta, ali zapravo se slaže sa snažnom sredozemnom svetlošću koja se razliva kroz velike prozore u kući.
Bele slikePošto je 1937. godine odlučio da se zbog kćerkinog školovanja preseli u Pariz, nakon početka rata s porodicom se vratio u Sen Trope. Tamo se 1942. priključio francuskoj komunističkoj partiji i Pokretu otpora, uključujući celu porodicu u ilegalne poduhvate. Rat je završio s činom kapetana i članstvom u jugoslovenskoj misiji pri štabu generala Ajzenhauera u Nemačkoj. Uporedo s radom u jugoslovenskoj ambasadi u Parizu, od 1946. godine nastavlja da izlaže u pariskim i beogradskim galerijama.
Od 1947. do 1959. godine s prekidima radi kao profesor na beogradskoj Likovnoj akademiji. Dobija i mnoga društvena priznanja, američka, jugoslovenska i francuska za ratne zasluge, kao i Sedmojulsku nagradu, francuski Orden legije časti, Zlatnu plaketu za slikarstvo na III jugoslovenskom trijenalu, nagradu AVNOJ-a. Od 1968. redovan je član SANU. Pored retrospektive 1952. u Parizu i Beogradu, velike samostalne izložbe priredio je u Muzeju savremene umetnosti 1966. i u Galeriji SANU 1977. godine; na IV bijenalu u Sao Paulu 1958. izlagao je u posebnoj sali.
Poseban ton stvaranju Marka Čelebonovića u posleratnom razdoblju daju česti boravci na Crnogorskom primorju, gde nalazi sredinu za slikanje sličnu onoj koju je imao u Sen Tropeu i društvo umetnika s kojima je bio nerazdvojan na početku umetničke karijere: Mila Milunovića, Sretena Stojanovića, Petra Lubarde.
Posle prekida u radu tokom ratnih godina i prelazne faze u kojoj je nastojao da napravi otklon od socijalističkog realizma, nastaje zeleno-plavi period (1956—1965) kad Čelebonović stvara na liniji Sen Trope — Beograd — Crnogorsko primorje. Osunčani prikazi prirode, maslinjaci, delovi plaža, starih građevina, smenjuju se s temama iz predratnog razdoblja, enterijera i mrtvih priroda koje uvođenjem ptica (barske ptice — čaplje, sove) dobijaju mitološko značenje. Služi se krajnje izražajnim likovnim jezikom i jarkim bojama. Nakon 1965. godine boje postaju ujednačenije sa sve većim naletima svetle boje, što će konačno dovesti do "belih slika" u kojima slojevito nanet beličasti fon čini osnovu za niz mrtvih priroda.
Slike koje je izlagao u galeriji "Talijen" u Sen Tropeu 1976, kao i celokupan slikarski opus Marka Čelebonovića, prožimaju tihe radosti življenja narušene blagom setom koja proizlazi iz svesti o prolaznosti. Pesimističke izjave Marka Čelebonovića u razgovoru s bratom Aleksom 1982. godine, povodom izložbe u Umetničkom paviljonu "Cvijeta Zuzorić", nisu bile znak stvaralačke već ljudske nemoći, podsećanja na kraj života koji, kako je sam rekao, još nije doživeo, ali ga ima u njegovim slikama. Marko Čelebonović je preminuo u Sen Tropeu, 23. jula 1986. godine.
Autor: Jasna Jovanov |
Politikin zabavnik | broj: 3097 ● 2011.