Angelina
|
 |
« poslato: Mart 15, 2015, 10:52:24 pm » |
|
* MIKAN ANIČIĆ(Badovinci, 1950)Mikan Aničić, slikar i grafičar, rođen je u Srbiji. Diplomirao je na Likovnoj akademiji u Beogradu gde je takođe stekao diplomu magistra 1980. u klasi profesora Mladena Srbinovića. Kao stipendista francuske vlade od 1982―1984 studirao je u Školi lepih umetnosti u Parizu, u klasi profesora Pierre Caron. Od 1974. izlagao je na mnogobrojnim samostalnim i kolektivnim izložbama u bivšoj Jugoslaviji, Francuskoj i drugim zemljama. Aničić je postao jedan od najodvažnijih slikara u domenu fantastične umetnosti. Dobitnik je Medalje za slikarstvo na Salonu francuskih umetnika u Gran Pale-u 2006. godine, za sliku "Otmica Evrope", za proročansko delo koje ilustruje mitološku tradiciju u slikarstvu i viziju nove Evrope. Njegovi radovi nalaze se u Narodnom muzeju u Kraljevu, Muzeju 25. maja u Beogradu, Narodnom muzeju u Tuzli, Narodnoj biblioteci u Beogradu, Nacionalnoj biblioteci u Parizu i u mnogim privatnim kolekcijama u zemlji i inostranstvu. * * * Mikan Aničić, peintre et graveur, est né en 1950 à Badovinci (Serbie). Il a obtenu son diplôme à l'Académie des Beaux-Arts à Belgrade où il a fait aussi sa maîtrise (en 1980) sous la direction du professeur Mladen Srbinović. Boursier du gouvernement français, de 1982 à 1984, il a étudié à l'Ecole des Beaux-Arts à Paris. Depuis 1974, sa peinture a été présentée aux expositions individuelles et collectives en France et à l'étranger. Aničić est devenu un des peintres les plus audacieux dans le domaine de l'art fantastique. Il a remporté la médaille de peinture au Salon des Artistes Français au Grand Palais en 2006 pour sa peinture L'Enlèvement d'Europe, un morceau prophétique illustrant la tradition de l'illusionnisme mythologique et visionnaire européenne. ... Kulturni centar Srbije* * *Snimak iz emisije "Bez vize" na YouTube o životu i radu slikara Mikana Aničića Emisija "Darovi" YouTube, gost Mikan Aničić ― akademski slikar Autor i voditelj Marina Stefanović, proizvodnja Tv Hram ― oktobar 2017.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Mart 16, 2015, 05:48:21 am » |
|
** MIKAN ANIČIĆ — SLIKE Seka, 2017. 92 × 73 cm Seka, detalj Moja Venera, 2017. Ma Vénus130 × 94 cm
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #2 poslato: Mart 16, 2015, 06:19:55 am » |
|
** MIKAN ANIČIĆ — SLIKE Igra lepotom, 1986. Le jeu avec la beauté Moja muza, 1977. Ma muse83 × 65 cm. Seka, 1976. 55 × 43 cm. U čarobnom lugu, 1977. Dans le foret magique80 × 80 cm. Vito po crvenoj niti života 51 × 50 cm * * * Odmah nakon završene beogradske Likovne akademije i magistarskih studija, Mikan Aničić se istakao kao jedan od naših najsmelijih slikara fantastike. Nakon dolaska u Pariz (bio je stipendista na Bozaru — L'ecole des Beaux Arts i živi u Parizu od 1989) prevrednovao je svoju fantastiku pod uticajem slikarstva starih majstora. Aničić je kadar da odgovori na izazove, da slika ulja većih formata, figuralnu tematiku u kojoj rešava složene probleme osvetljenja, perspektive, ljudske i životinjske anatomije, kompozicije sa mnogo aktera. To je utoliko teže što je njegov likovni jezik metafizički, posve tradicionalan. Za Otmicu Evrope, delo proročko, u najboljoj tradiciji evropskog mitološkog i vizionarskog iluzionizma, dobio je Medalju za slikarstvo na Salonu francuskih umetnika u Gran Paleu, godine 2006. Samo se u Francuskoj, najširoj i (dakle) najbogatijoj kulturi, na sasvim savremenoj izložbi mogu prepoznati i tradicionalne vrednosti koje ovaj slikar i vanredni portretista neočekivano dovodi u sasvim aktuelan kontekst. Dejan Đorić | SRBIJA nacionalna revija
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #3 poslato: Mart 16, 2015, 07:48:39 am » |
|
** MIKAN ANIČIĆ — SLIKE Raspeće I, 1981. Crucifixion I300 × 250 cm. Raspeće II, 1983. Crucifixion II300 × 250 cm. Velika izdaja, 1987. La grande trahison116 × 89 cm Tajna večera u agoniji XX veka, 1987. La Cene en agonie du XXème siecle380 × 250 cm.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #4 poslato: Septembar 24, 2015, 11:26:19 pm » |
|
** MIKAN ANIČIĆ — SLIKE Otmica Evrope, 2003. L'enlevement d'Europe Otmica Evrope, 2004. L'enlevement d'Europe260 × 195 cm.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #5 poslato: Decembar 04, 2015, 01:21:12 pm » |
|
** MIKAN ANIČIĆ — SLIKE Rađanje Adama i EveLa creation d'Adam et Eve Pesma Orfeja i Pana, 2005. La chanson d'Orphée et de Pan85 × 64 cm Otkriće meda, 1997. La découvert du miel46 × 38 cm. Polazak na veliko putovanje, 1995-6. Le depart au grand voyage146 × 114 cm.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #6 poslato: Decembar 13, 2015, 04:43:57 pm » |
|
** MIKAN ANIČIĆ — SLIKE Don Kihot naših danaDon Quichotte de nos joursulje na paltnu, 92 × 73 cm
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #7 poslato: April 17, 2016, 03:07:22 am » |
|
** MIKAN ANIČIĆ — SLIKE Ana, 1985. 46 × 38 cm.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #8 poslato: April 24, 2016, 05:09:30 pm » |
|
** MIKAN ANIČIĆ — SLIKE Stojan, 2011. 130 × 100 cm Bojana, 2013. 130 × 100 cm Tijana, 2014. 130 × 100 cm
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #9 poslato: April 25, 2016, 04:33:18 am » |
|
** MIKAN ANIČIĆ — SLIKE Asen92 × 73 cm Irena, 2015. 92 × 73 cm Viktor Starčić, 1981. 100 × 80 cm Prababa Anica — velika srpska Majka, 2017. Arriere-grande-mère-Anica120 × 80 cm
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #10 poslato: April 25, 2016, 11:54:11 pm » |
|
**
MIKAN ANIČIĆ — SLIKE
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #11 poslato: Maj 01, 2016, 12:48:06 am » |
|
* MIKAN ANIČIĆ, PARISKI I SRPSKI POSVEĆENIK ARS PFANTASTICA, U POTRAZI ZA VEČNOM SLIKOMSAN O VASKRSU SLIKARSTVA"U vreme krize staništa, porodice, doma i međuljudskih odnosa, prekida komunikacije, usamljenih ljudi, jedan uman, lep i darovit čovek okreće se slici. Da li je to beg od stvarnosti ili potraga za lepšim, mirnijim i srećnijim prostorom, onim gde je sve ispunjeno i na svom mestu? Sada kada je sve napušteno i izdano, pre svega Umetnost, on bi da ode u Arkadiju i vrati značaj činu slikanja i slike, pa i po cenu da zauvek ostane izvan muzeja moderne umetnosti, tih supermarketa savremenog duha""Umetnost je tehnika buđenja, uspomena i lepote" Bodler Mikan Aničić je jedan od poslednjih značajnih slikara koji traga za integralnom, sintetičkom ili sveukupnom slikom, metaslikom, onom iza svih slika, s one strane slikarstva. On nastoji da stvori delo koje se hrani mlekom velikih metafora i medom tradicija, a svako njegovo platno je satkano od iskustva brojnih dana. Njegove slike su široke, spremne da prime suprotna značenja i odjeke minulih epoha. Kao kakve uspomene i dragocenosti, one lebde nad vremenom i, poput dragulja, isijavaju zrake svetlosti iznad prostora i vremena. Njegovo slikarstvo je izraz potrage za smislom, lutanje po unutrašnjim predelima mašte i snoviđenja, izazov i avantura. Večna slika se pre pronalazi u slutnjama i vizijama nego na javi. Iz nje proističu, bistre se, sve druge manje značajne stvarne slike. Metafizički slojevi takve platonovski shvaćene slike-ideje, snohvatice, otvaraju se jednostavno — žudnjom za umetnošću. U vreme krize staništa, porodice, doma i međuljudskih odnosa, prekida komunikacije i usamljenih ljudi, jedan uman, lep i darovit čovek okreće se slici. Da li je to beg od stvarnosti ili potraga za lepšim, mirnijim i srećnijim prostorom, onim gde je sve ispunjeno, zasićeno i na svom mestu? Sada kada je sve napušteno i izdato, pre svega Umetnost, Aničić bi da ode u Arkadiju i vrati značaj činu slikanja i slike, pa i po cenu da ne bude moderan. Jedan izuzetan slikar svesno rizikuje da ne uđe u muzeje moderne umetnosti, supermarkete savremenog duha, spreman da plati dug anahronizmu. Njegov projekat je dalekosežniji, on želi da stvaranje ponovo dobije smisao koji zaslužuje. DUHOVNA SPREMNOST ZA MAJSTORSTVOAničić je napravio kopernikanski obrt u pariskom i srpskom slikarstvu. On je jedan od naših najznačajnijih stvaralaca u Parizu, veliki majstor evropske ars phantastice. Njegov doprinos istoriji duha odstupa od ideja Mediale. Manje mu je važno da se odredi kao slikar htonske ili uranske simbolike, uživalac paklenih naslada, odgajivač čudovišta ili sneni pesnik, slikar-pčelar koji budućnost odgoneta u ćilibarskim vizijama. Prevazišao je ikonografiju dobra i zla i uputio se istočniku stvaralaštva. Aničić je u uspostavljanju vrednosti načinio prevrat. Kao slikar se usudio da ponovo sanja o hijerarhiji slika, njihovom značenju i značaju, o tome da se cigla na zidu, u zidu i ispod zida (a bilo je hiljade takvih cigala u stotine galerija) ne može postaviti ispod Mona Lize, a još manje da se sa njom izjednači. Možda je san o vaskrsu slikarstva san ukletih, koji sanjaju poslednji demijurzi starog sveta, san koji će, pred silom tehnicizma i otuđenja, već sutradan izbledeti. U Aničićevom sistemu vrednosti ima mesta za Hristosa, Don Kihota i kiborga. Sve je moguće postaviti uporedo ako se problematizuje, a problem je zapravo sama umetnost. Slikar se, poput ideologa, konzervativnog revolucionara ili moderniste, nada da će društveni prevrat početi od umetnosti. Ukoliko se pronašlo jedno, ma koliko malo, ali uporišno mesto, može se pokrenuti istorija. Po ovom utopijskom načinu mišljenja o umetnosti i u umetnosti prepoznajemo pravog umetnika, nezainteresovanog za instant slavu. Aničić korača dugim stazama samopregora i sagoreva u stvaralaštvu. Možda mu više verujemo zato što vidimo da se izbavlja kao čovek i slikar, da uzleće u neke druge sfere. On je među poslednjima u istoriji novije evropske umetnosti prišao začaranom, vođen vizijom Dostojevskog da će lepota spasti svet. To ne bi bilo nešto posebno da slikar nije ovu misao redefinisao i dovršio u duhu svog vremena. Lepota će spasti svet samo ako mi spasemo lepotu. Da bi to saznao, napustio je svoje moćne i stravične vizije Srbije u nedrima fantastičnog, postčernobiljskog ili posttehnološkog pakla i iz prostora u kome je sve moguće uputio se tamo gde sve jeste, u aule velikih muzeja, da slika na podobije starih majstora, da ikonopiše lepotu. Prošavši Bošovu, Brojgelovu, ali i školu vizantijskog živopisa, spoznavši veliku pouku ikone o nepredmetnom, on je kao retko ko duhovno spreman da razume stare majstore. Zato je Aničićevo slikarstvo supstrat neobičnih i srećnih prožimanja. GRADITELJ PARALELNIH UNIVERZUMAPoslednja velika naučna studija Jakoba Burkharta, gorostasa istorije umetnosti, posvećena je Piteru Paulu Rubensu. On je posebno značajan za Aničića, svakako ne po telesnom, karnalnom slavlju lepote, po materijalnom koje preti da se izvrgne u svoju suprotnost. Rubens je pred kraj života, umesto apoteoza vladara i rasutih muških i ženskih telesina po mitološkim predstavama, otkrio pejzaž, sav prožet nestvarnom svetlošću, otopljenim zlatom umornog i srećnog sunca u smiraj letnjeg dana. Za Aničića je to i svetlost ikone, Mačva postaje Holandija, a u sliku na različite načine ulazi isti božji sjaj. To su samo neki od likovnih elemenata kojima je ovaj slikar vratio poverenje u sliku, u univerzalnom (integralnom) smislu, pomirio različita fizička i duhovna iskustva i sabrao ih tamo gde je moguće. Njegov metod se može primeniti i u humanističkim disciplinama. U poeziji se mogu pomiriti manirističke sa dadaističkim igrama, a u istoriji umetnosti kao nauci Vazari sa psihoanalizom. Slikarstvo Mikana Aničića je uzorno, možda manje po rezultatima, a više po stremljenjima, koncepcijama i slutnjama. Njegova ulja duhovno, razmerama i primenom različitih perspektiva, prozori su u nesaznatljivo, u svet izvan pojavnog. Taj kosmos, međutim, nije nerazumljiv. Likovno građen od delova preuzetih iz stvarnosti bliske čoveku zapadne civilizacije, novi svet je kritički zasnovan, pojavljuje se kao umetnička svest i savest, ukor i korektiv epohe. Verovatno i to prepoznajemo kao sakralni element slikarevog opusa. Majstor je mali Bog, mikroteos, svedok krize savremenog sveta i tvorac paralelnog, boljeg univerzuma. Iako nije želeo da slika svete slike na način ikonopisaca ili renesansnih genija, Aničić nije odbacio iskustva majstora crkvenih poliptiha. Kritički, katkad i cinički, svakako humorno intonirano, on pristupa imaginarnom, a i svoje mesto u istoriji i svoju umetnost dovodi u pitanje. Umetnik je i svetac, monah, mučenik, dakle Robinzon i Don Kihot. Svestan je da smo svi žrtve jednog posunovraćenog sveta, zatočenici realnosti, sa kojom se treba smelo poigrati, pojačati je do užasa ili rasteretiti humorom. Umetnost nije terapija, već moćno sredstvo razumevanja i promene stvarnog sveta. EZOTERIJSKI TRAG ŽERARA DE NERVALAAničić usložnjava igru, izneverava stara i postavlja nova pravila. Meša razne stilove, postavlja likove, predmete i situacije iz antike, renesanse i baroka pored onih iz budućnosti. Vreme je jedinstveno, integralno i u njemu sve i svi učestvuju istovremeno. Istorija je celovita. To je ezoterijsko razumevanje toka vremena koje je prvi u evropsku literaturu uveo Žerar de Nerval. Sve je u vezi sa svim, ništa ne umire i nije zauvek izgubljeno. Nerval kaže da san ulazi u stvarnost i obratno, istorija umetnosti je oblast maštarije, a teorija haosa nove fizike precizan opis realnosti. Iz te perspektive ponovo se biografsko i lično povezuju sa delom. Ono je opis slikarevog unutrašnjeg sveta i intime, hagiografija, život i stvaralaštvo su avantura. Tako je umetnik obnovio sliku, i to ne samo kao simbol, mit i suštinu. Ona više nije konkretni predmet nekog stila ili epohe, već je u intelektualnom i duhovnom smislu univerzalna. Za Aničića se ne može reći da je postmoderni umetnik, ali on ipak stvara slažući kockice raznih umetnosti kao da se igra. U vreme koje Sreto Bošnjak naziva "era neostilova", Aničić nije tehnošaman, urbani gerilac, ali se u njegovim slikama, pored pčelinjeg saća, obnaženih žena, lepih konja, krila i predela, uočava krv fizičkih i metafizičkih rana, stradanja od ovoga sveta, iznad koga lebde snažne mašine sveopšte kontrole. Mikan Aničić je umetnik koji je samo za sebe iznova otkrio čari i lepote slikanja, strast prema boji i prizoru, mirise i tajne slikarske materije i pokazao šta misli o slikarima koji su to znali i cenili. On je uspostavio sliku kao celinu. Zašto slikarstvo ne bi ponovo moglo da bude ikonografski i narativno zasnovano, tim pre što ovaj slikar ne ilustruje mitološke ili religijske sadržaje, već je ikonografsko postavio u najširem smislu kao deo ikonološkog. Priče se mogu pričati onima koji žele da ih čuju, priče koje su više šaputanje, poezija na granici čujnosti, naracija koja to nije, jer je likovna i ne može se iskazati verbalno. Tako se javlja neki oblik neorenesanse. Ovakav pristup može se razumeti samo ako se prihvate autorove pretpostavke o uništenju likovnog u današnjoj umetnosti, o zalasku kulture. Ne nudi li umetnost Mikana Aničića utočište gledaocu, dvodimenzionalni prostor u koji može da projektuje koordinate svog unutrašnjeg sveta. Nije li ona mogućnost za ispoljavanje osećanja ili strasti. Jedan se slikar u vremenu niščih duhom usudio da postavi prokleta, tj. poslednja pitanja. Osmelio se da posredno i višeznačno naslika sve ono o čemu se ljudi pitaju i što ne mogu direktno da saopšte. Aničićeva je umetnost dublja i višeslojna. To je glas razuma u pustinji duha koji se čuje i o kome se može razmišljati. Ne tražimo previše, pogotovo ne savršenstvo, jer je ono nemoguće. Dovoljno je da svoje misli, snove i nadanja usmerimo u pravcu slike, vizionarski i isihastički podižući toplo srce u hladni um, dovodeći u središte Sunce naspram Meseca, sliku nasuprot realnosti. Piše: Dejan Đorić, mart 2006. | Nacija online* * * .jpg)
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #12 poslato: Maj 03, 2016, 02:06:10 am » |
|
* OTMICA EVROPESrbija je uvek bila čudna zemlja, već samom činjenicom što je svetu dala dve potpuno različite stvari ― reč vampir i šljivovicu. Kad je jednom otišao u Evropu, pre svega u engleske tmurne zamkove, čak nas je i vampir napustio i smestio se u uslovima koji su mu više odgovarali! Ostala nam je šljivovica i kao večno sanjani, a nedostižni san Evropa i evropsko, iako je Balkan geografski, a civilizacijski preko starih Grka, oduvek bio deo Starog kontinenta. Ali naše sumnje ili večiti strah da ćemo od nekog biti osvojeni (jer nam je istorija punija ropstvom nego slobodom, čime se može razumeti pomenuti strah i nepoverenje), stvorili su kod nas još u 19. veku podelu na Jevropu i Jevropljane, kako su ironično čak veliki pesnici nazvali one koji sve zaboravljaju zarad Jevrope, i na one druge kojima je najvažnije biti izvorno naš. Možda se varamo, ali izgleda da se "bitka" još nije završila ni s naše ni sa evropske strane, zašto je najbolji primer naša trenutna politička situacija. Mada se na prvi pogled čini da su u ovom slučaju obe demokratske stranke (i DS i DSS) veoma udaljene jedna od druge, reč je zapravo o sindromu malih razlika ― prva kao naš glavni cilj ističe evropske integracije, ali nikako ne zaboravlja nacionalno i problem Kosmeta; druga ostvarenje nacionalnog cilja stavlja ispred evropskog, ali ne negira evropsko i sve ono što Evropa sa sobom nosi. Najneverovatnije u celoj ovoj priči jeste ponašanje nekih malih stranaka koje su od izrazito antievropskog stava odjednom postale "veći katolici od pape". Puna su im usta Evrope, kao što su nekad bila puna nečeg sasvim drugog i suprotnog, toliko da s nekoliko poslanika drmaju srpsku političku scenu i prete kao da su grčki vrhovni bog Zevs! Namerno smo pomenuli Zevsa, jer je od njega sve počelo, naravno u mitu da bi se skoro tri hiljade godina kasnije pretvorilo u farsičnu stvarnost. Slobodno se "šetajući" s jednog na drugi kraj starogrčkog sveta moćni Zevs video je jednog dana feničansku princezu Evropu u igri na obali mora. Da bi je zaveo pretvorio se u divnog belog bika, u koga se princeza zaljubila i ocu svih grčkih bogova i polubogova uskoro rodila tri sina. Jedan je bio čuveni Minoj, vladar Krita, po čijem je imenu najstarija evropska kultura dobila naziv minojska. U slavi ga je nadmašio sin-čudovište Minotaur, takođe rođen iz neprirodne veze Minojeve žene s jednim bikom. Da bi sakrio svoju sramotu kralj Minoj je za Minotaura sagradio čuveni kritski Lavirint. Na našu nesreću, u nekom sličnom lavirintu (političkom, a ne mitskom) nalazi se Srbija danas. Kažemo nesreću, jer neki naši politički lideri misle da su bogomdani za ulogu Zevsa, misleći da će tako promeniti sudbinu Srbije, mitski rečeno da ponovo mogu zavesti nekadašnju princezu Evropu, koja je sad stara i posustala, ali i dalje neodoljiva, ovog puta politički. Niko i ne pominje njeno intelektualno zračenje, ne samo zato što se u njenoj nutrini kriju mitski počeci evropskog i boginja po čijem je imenu naš kontinent nazvan, već i grčko filozofsko čudo, hrišćanstvo i iskušenja svetih otaca, i na kraju temelji modernog demokratskog mišljenja, do tehnološkog sveta kome, izgleda, nismo dorasli. Današnja Evropa toliko je sofisticirana i virtuelna da male balkanske vođe, ako se ne urazume, mogu vrlo lako da budu "ulovljeni", pre no što "ulove", da parafraziramo Momčila Nastasijevića, jednog od najvećih srpskih pesnika 20. veka. Znamo kako se mit završio, ali se kraj ovom našem političko-zavodničkom zamešateljstvu još ne nazire. Autor: Milka Lučić Tekst objavljen u Politici, 14.06.2008.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #13 poslato: Maj 11, 2017, 04:07:34 am » |
|
**
MIKAN ANIČIĆ DVORSKI PORTRETI BEZ KRALJA
Metafizičke slike, apokaliptične vizije, netipične kompozicije, antiapostoli u kosmičkom prostoru, kao i sve ono što je svojstveno ljudskom biću ― rađanje, detinjstvo, kajanje, uspon, pad, otmice i smrt ― prizori su pedesetogodišnjeg opusa, iz kojeg je, u Galeriju RTS, prenet tek deo najreprezentativnijih slika srpsko-francuskog umetnika Mikana Aničića.
Njegov likovni kredo, njegovo verovanje u lepotu, u životnost i strast ― počiva na klasičnim slikarskim postulatima, a analitički i promišljeno govori o specifičnoj drami sadašnjeg vremena, koja može da se tumači na različite načine.
Poput starih majstora, motivski, tehnički i stalnim istraživanjem igre svetlosti, kao i monumentalnim formatima, Aničić sintetizuje različite epohe ― antiku, renesansu, barok, lična iskustva, kao i neka izmaštana, ali i buduća vremena u jedno vreme... u metavremensku sliku u kojoj je sve dozvoljeno... od mitoloških bića, preko sećanja iz detinjstva i kolektivnog istorijskog sećanja ― do alegorija i kataklizmičnih prizora.
Veliki deo ove retrospektivne izložbe posvećen je slikama Postanja, Adamu i Evi, Isterivanju iz raja, Raspeću, Tajnoj večeri i Velikoj izdaji. Ono što je primetno je specifičan, netipičan pristup temi. U prikazima raspeća ― čovek je simbolično prikazan kao Hristos, predstavljen obrnuto, na krstu sopstvenog života, dok na prizoru tajne večere ― parabole ― Mikanovi antiapostoli su zapravo realne ličnosti u kosmonautskim odelima u matafizičkom prostoru, s Judom bankarom u prvom planu. Na taj način, slikar ukazuje na dehumanizaciju.
Stvaralački posvećenik ― Mikan Aničić kroz veliki deo svog opusa neguje i mitološku tradiciju, što se najbolje ogleda na slici Otmica Evrope, koja počiva na antičkom nasleđu, odnosno sekvenci iz grčke mitologijeu kojoj vrhovni bog Zevs, preobličen u bika, na prevaru otima prelepu devojku, kći feničanskog kralja Agenora (prema Herodotu i Homeru), po kojoj je Evropa i dobila ime. U modernoj interpretaciji ove teme, Mikan specifičnom ikonografijom postavlja pitanje posmatraču ― ko će to biti novi Zevs u sadašnjem svetu. U toj mitološkoj predstavi, u kojoj je više epoha u jednom vremenu, slikar objedinjuje prikaz Zevsa s ljudskom glavom sa kataklizmičnim prizoromu kojem su, u centru srpske svetinje sa Kosova iz XIII veka, a na simboličan način, prikazan je poriv ljudi za otimanjem.
Moramo da se osvrnemo i na posvećenost autora konjičkim portretima, jer u srpskoj likovnoj tradiciji takav način slikanja nije prisutan. Prateći likovnu zaostavštvinu Velaskeza, Rubensa i Žerikoa, Aničić prikazuje konje besprekorne anatomske građe, živim potezima, sa izrazitom kolorističkom vibracijom i naglašenom gizdavošću.
Kada je slikar od svojih početaka do zrelog stvaralačkog doba oslobođen pritiska da se po svaku cenu uključi u modernost, kada je autentičan i suočen sa sopstvenošču i lišen pritiska transavangardnih tokova, onda takav način stvaranja i razmišljanja budi nadu da će lepota zaista pobediti zlo. I to je jedan od načina razumevanja i čitanja slika Mikana Aničića.
Maja Živanović, likovni kritičar i novinar U Beogradu, marta 2018. Izvodi iz teksta za katalog izložbe
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #14 poslato: Oktobar 31, 2017, 05:31:28 am » |
|
** MIKAN ANIČIĆ, PARISKI SLIKAR IZ BADOVINACA, U SVOM ZAVIČAJU
ARKADIJSKI VITEZ FANTASTIČNE REALNOSTI
Vitez srpskog slikarstva, Mačvanin, pariski slikar Mikan Aničić, ovih dana boravi u zavičaju. Tu priliku iskoristili smo da se sretnemo sa njim. Svojim fizičkim izgledom Aničić deluje kao rimski gladijator, ali nas njegova duhovna smirenost upućuje na nešto sasvim drugo. Iako njegove slike nastaju u Parizu one su tematski često vezane za Mačvu.
■ Moje slike su dosta vezane za Mačvu, ali za onu staru Mačvu, koja u mojim sećanjima liči na san i lelujanje obavijeno setom kao velom neveste. Ova sadašnja Mačva, liči mi na nebuloznu osobu koja me zbunjuje svojim ponašanjem, svojom uzdrhtalošću i uznemirenošću duhovnom. Međutim, ja se nadam da će Mačva u budućnosti uspeti da pronađe svoju dušu. Svoj zavičaj vidim, u budućnosti, kao kraj koji se osmehuje svojim cvetnim dvorištima, svojim čovekomerljivim kućama, arhitekturom prilagođenom potrebama čoveka, a ne megalomanskim zahtevima mode i ljudske sujete. Njene stanovnike krasiće smirenost međuljuduskih odnosa i produhovljena tolerancija ukorenjena u etnološku tradiciju ovog naroda.
B. S. : Amajlija koju je umetnik sa obala Drine odneo kao čaroliju u daleki svet jeste detinjstvo.
■ Najranije čega se sećam jeste trenutak kad me je majka odbila od sise. Ja sam tad imao oko 15 meseci i da bi bio potpuno odbijen ona me šalje u adu, šest kilometara od sela, preko Drine, kod moje bake. Stric me je vozio u taljigama, i sad se jasno sećam trenutka kad sam kroz treptaj lišća jasikovog drveta ugledao Drinu. To je prva velika impresija u mom životu, bilo je negde oko dva sata popodne, sunce je bilo na jugozapadu a mi smo dolazili sa istoka, taj blesak razlivene Drine učinio mi se kao nešto ogromno i zastrašujuće, a u isto vreme očaravajući titraj vode preko sprudova i preliva budio je u meni neku blagost.
Opašene šume uredne kao engleski parkovi, prepune ovaca i goveda, izbrazdane bezbrojnim stazama i livade prekrivene šarenim ćilimom od cveća koje je vodilo ljubav sa pčelama i bumbarima, čobansko noćivanje po kolebama i vodenicama, pejzaži su arkadijskog detinjstva, koje je protkano sa jatima riba u Drini, gnezdima divljih pataka u vatovima drva i nabujalim sokovima erotske mašte o bosanskim devojakama koje su prelazile preko reke u Mačvu, da bi u njoj bojile i prele svoju vunu.
Ada u kojoj sam proveo svoje detinjstvo bila je ustvari zemlja Arkadija. Baka je svaki dan skupljala sto komada jaja, stric lovac svakog dana donosio je poneku divljač, a otac je iz jedne starače pomoću vrški i metlica našu trpezu snabdevao raznim vrstama riba, pa mlad sir, kajmak i mleko koje se iz karlica puši, bili su svakodievni prizori, tog mog, slobodno mogu reći, dionizijevskog detinjstva.
Detinjstvo, koje je prolazilo opijeno mirisnim lahorima što su ih donosile zore koje su budile adarska jutra večito sanjiva od mirisa reke i mirisavih trava, dobilo je svoju punoću i razgranalo se u periodu dečaštva koje je, zapreteno u polja suncokreta i maka, pomoću svojih Petrovdanskih baklji i lila bacalo svetlost na jedan novi satirski svet.
U periodu puberteta, moji drugovi Pile i Lale, i ja, nalikovali smo na nekakve erotizovane satire. Počeli smo drukčije da posmatramo čobanice koje su zajedno sa nama čuvale goveda. Lutali smo zabludeli svojom Arkadijom, kao mladi satiri tražeći nimfe. Tada se u nama dogodio začaravajući krug dečaštva koji čoveka čini čovekom, koji ga formira u jedno zrelo ljudsko i intelektualno biće. Ako se iz tog vrzinog kola ne izađe na prava vrata, čovek će ceo život nositi konflikt u sebi koji će ga stalno dovoditi u konfliktne situacije sa svetom koji ga okružuje.
B. S. : Sve to ne bi imalo nikakvog smisla, da stvaralački nagoni, nisu odveli ovog mladog satira, u neku vrstu monaško-viteške osamljenosti i samoće koja je svo to nataloženo iskustvo detinjstva i dečaštva preradila u sebi, a zatim obelodanila na platnima koja su zadivila svet.
■ Ta dečija arkadijska duša, koja je imala potrebu da se potvrdi kao neka satirska igra, sada kada sam već u zrelim stvaralačkim godinama nalazi svoje mesto u mom stvaralaštvu, i upravo sada te dečije satirske igre i daleki titraj Drine koja se preliva na mladom suncu projavljuju se kao odjek iz daljine u mome biću i materijalizuju se na mojim slikama. Svi ti doživljaji stvaraju u meni jedno fantazmagorično osećanje, tako da danas nesvesno u svom stvaralaštvu stvaram jedan svet fantastike. A fantastika je ustvari naš život koji smo proživeli.
Branislav Stanković Tekst objavljen u mačvanskom nedeljniku "Krug", 1999.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #15 poslato: Avgust 03, 2018, 12:04:10 am » |
|
* GRADOVI I LJUDIUmetnost je viši nivo ljudskosti, astralni deo naše prirode, čardak ni na nebu ni na zemlji — priča za "Novosti" slikar Mikan Aničić o umetnosti, životu, traganju za dušom.Izborom slika iz ciklusa "Raspeće" i "Lepota će pobediti zlo" hercegnovskoj likovnoj publici predstavio se prvi put, Mikan Aničić, naš umetnik koji minulih 15 godina živi i radi u Parizu. Ovo je od 1986. godine i prva njegova izložba u našoj zemlji. Doneo je na velikim platnima svoje ocene našeg vremena i duha tog vremena, na jedan drugačiji, nežniji, ali veoma sugestivan način. ■ Želeo sam da napravim retrospektivu onoga što sam stvarao proteklih 30 godina, tako da publika može da me upozna od početka do danas, kaže Mikan Aničić i objašnjava da je ciklus "Raspeće" srž svih naših puteva, a "Lepota će pobediti zlo" izraz njegove duboke vere da umetnost može da utiče na čoveka i da ga menja na bolje. Kada se u dušama ljudskim dogodi promena ona je čvršća od bilo kakvih faktografskih ili geografskih izmena. Svako delo je delo duše, svako stvaralaštvo, u umetnosti ili u svakodnevnom životu pokrenuto je željom da to što činimo nekome treba, da treba nama samima. Umetnost i umetničko delo jesu osnova naše duhovnosti, krajnje ishodište naših potreba. Već tri decenije slikam i verujem u ono što je pomalo zabluda mnogih umetnika, ali to ne znači da sam van stvarnosti, nego da mi je osećajnost i unutrašnje biće još sačuvano od spoljne zagađenosti. Umetnost je utočište i azil od nasrtaja disharmonije, od planetarnog zla, od duhovne bede. Sve zavisi od izbora slikara? ■ Svaki umetnik odgovoran je za svoje delo, čini i stvara nešto od materijala u kome mu se duša kupa, a moja unutrašnjost ozračena je svetlostima prirode. Svi nosimo i onu mračnu stranu, ali umetnik je tu da napravi izbor. Ja sam se opredelio da kroz optimizam i lepotu stvorim delo i takvim simbolima ispoljavam svoj svet ili pokušavam da izmaštam novi. S druge strane, naša epoha zagazila je u mračne vode duše, istraživanje podsvesti, destruktivnosti. Ako sledimo tu vodilju možemo stići do stranputice, do autodestruktivne putanje, kataklizme, a to nije funkcija umetnosti. Ona ne sme da bude potpora takvom stanju duha. Na vašim platnima je suviše krvi i truleži? ■ Plašim se te moderne umetnosti koja je izgubila vlastitu ulogu koju je nekada imala i negovala. Strahujem da previše morbidnog odgaja neki novi duh koji će biti spreman da olako prihvati ono što je najpogubnije za čovečanstvo, genetsko menjanje uma, proizvodnju monstruma, svega što je anti-ljudsko pa samim tim anti-kosmičko i konačno anti-božansko. Postoji ta pojava u našoj umetnosti da insistiramo na nečemu što je izopačenost i duha i tela. To je po mom uverenju pogrešan put, jer umetnička dela ostaju kao trajna vrednost i Evropa i svet će i po njima suditi o nama. Moći će da kažu, pogledajte šta su slikali. Raspadanje, raskidana tela, razbacani udovi. Ako to posluži kao svedočanstvo stanja našeg duha, naše epohe onda ocene neće biti dobre, onda ćemo ostati utvare, morbidnjaci, zlikovci... Ja bežim od takvog načina promišljanja sveta. Pokušavam da pređem na drugu stranu, i na njoj se mnogo može reći, ali iz oblasti svetlozarnog i lepog. B. Vujnović | 08.06.2004. | Večernje novosti
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #16 poslato: Avgust 03, 2018, 12:39:18 am » |
|
* MORAL NA NIZBRDICINova moderna umetnost je došla do apsolutne nule, nema nikakve poruke ni ideje. Moje slike delom nose analizu savremenog društva iz koga je etika proterana, kaže Aničić koji je retrospektivnu izložbu morao sam da finansiraNa desetak metara od izložbe (u Galeriji SANU) svog profesora akademika Mladena Srbinovića kod kog je magistrirao — Mikan Aničić ima svoju retrospektivnu izložbu: u Galeriji "Progres". Dvadeset osam izloženih slika rezimira dve decenije njegovog stvaralaštva. U Parizu gde radi i živi četvrt veka ima svoje galeriste, kolekcionare i, kako kaže, živi od svog rada. U Beogradu nije izlagao 16 godina, a ovaj dolazak je pre svega sentimentalnog karaktera jer troškove transporta slika, štampanja kataloga, pa i zamene sijalica u Galeriji sam snosi... To, kako kaže Aničić, predstavlja krajnju neodgovornost društva, neodgovornost "prema samima sebi", prema sopstvenoj kulturi i kulturnim poslenicima. To je "školski primer kako ne treba raditi". Važan vam je susret s ovdašnjom publikom? ■ Beograd osećam kao svoj grad i volim da se tu vraćam. Prepoznajem publiku koju sam imao pre 20 godina, ali vidim i nove generacije. Prijatno su me iznenadili ti mladi ljudi koji se opiru novim tendencijama nametnute estetike i žele da sačuvaju ono što tradicionalno pripada njihovom biću. Tu prepoznajete istomišljenike? ■ Najlepše je kad vidite da se priroda mladog čoveka opire onom što mu je strano i izveštačeno. Razgovaramo i vidim da oni u mojim slikama nalaze lepotu i prirodnost. Oduševljeni su mojom tehnikom, to javno ispoljavaju i zahvaljuju mi se što ovde izlažem. To mene ohrabruje da nastavim dosadašnjim putem. Ali paralelno sa tim imate i druge načine likovnog izražavanja. Jeste li videli "Devedesetu" u Muzeju savremene umetnosti? ■ Nisam još stigao. Ali, po onom što su mi kolege rekle o toj izložbi - izvesno je da ne pripadam tim tendencijama i takvom načinu razmišljanja. Moj put vodi edenskom vrtu. Uživanju i punoći unutrašnjeg bića. I, normalno, povratnoj energiji koju emaniram svojim delom. Ne želim da zalazim u te pustolomne puteve gde vlada potpuno osiromašenje duha i užitka. Ne čini li vam se da je pedantan način islikavanja koji koristite — anahron? ■ Sve je anahrono. Progresa uopšte i nema. U umetnosti se sve vrti. Nova moderna umetnost je postala potpuno autistička i ona više ništa ne nosi. Došla je do apsolutne nule, gde više nema nikakve poruke, nikakve ideje, nikakvog smisla. Postala je antiljudska i antihrišćanska. Anahronizam je u stvari — moderna! To stoji u suprotnosti sa stavovima da savremena umetnost baš nosi mnoge poruke... ■ Ja se ne bavim takvim promišljanjima. Okrenut sam problematici moje umetnosti: istraživanje forme i svetlosti. Perfekcionisanje crteža i kolorita. Delo ipak mora da nosi poruku, misao: — Slikarsko delo prvenstveno mora da bude pikturalno, potom filozofsko. Jasno, ono u sebi mora da nosi poetiku, simboliku i svoje značenje. Moje slikarstvo se tiče i stvarnog, savremenog života. To su više sociološko-religiozna razmišljanja. U sebi nose notu analize modernog društva. Da li to znači da "govorite" o etici? ■ Da, radi se o analizi morala, aktuelnih etičkih i socijalnih tokova u društvu. Etika je proterana i jedino pojedinci koji se bave umetnošću, sociologijom, filozofijom... mogu ponovo da pokrenu tu ideju i afirmišu potrebu za vaspostavljanjem morala u društvu. Zato slikate "Otmicu Evrope"? ■ Slikam sve otimačine. Ali i postavljam pitanje ko će biti taj koji će tu prekrasnu, bogatu, pametnu Evropu prisvojiti. Hoće li to biti Kina, Amerika, islam... Kako biste uporedili parisku i ovdašnju likovnu scenu? ■ Imam utisak da se ovde kasni. Evropa je već preživela instalacije i konceptualne postavke. To je deo likovne istorije. Na francuskoj likovnoj sceni se dešava novi povratak upravo onoj umetnosti koju ste nazvali anahronom. Veliki je broj mladih koji samo tako slikaju, koji se vraćaju klasičnom načinu izražavanja, klasičnom načinu promišljanja slike i simbolike. Savo Popović | 13.12.2005 | Večernje novosti
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #17 poslato: Avgust 03, 2018, 02:44:01 am » |
|
* DVORSKI PORTRETI BEZ KRALJATri su tačke oslonca u umetnosti — srce, racio i ruka, govorio je čuveni Peđa Milosavljević, uz napomenu da bih ja ovom nizu pridružio i važnost oka, a sve ove tačke u svom radu koristi slikar Mikan Aničić, rekao je član Saveta za likovno stvaralaštvo RTS-a i istoričar umetnosti Nikola Kusovac, na otvaranju Aničićeve izložbe u Galeriji RTS-a. On je ocenio i da ovaj vrsni srpski i francuski umetnik emotivno i racionalno prilazi stvarima. — Srce mu je glavni diktat, a racio je važan da se emocije previše ne razgrade — poručio je Kusovac. Prema zapažanju filozofa Dragoljuba Kojčića, Mikan nam je pokazao svojim bogatim slikarskim opusom kako izgleda kaleidoskop celokupne civilizacije. — Izborom simbola on otkriva kako se razvijalo čovečanstvo. Njegovi motivi su univerzalni. On se bavi sudbinom čoveka — istakao je Kojčić. Postavka nosi naziv "Dvorski portreti bez kralja" i na njoj je prikazano 28 ulja na platnu, kao mala retrospektiva Aničićevog plodnog stvaralaštva dugog pola veka. Pažnju poklonika umetnosti privlači i reprezentativno delo "Otmica Evrope" nastalo 2005. godine u tehnici ulje na platnu, nagrađeno godinu dana kasnije u pariskom Gran Paleu, Salonu francuskih umetnika. Lajt motiv Aničićevog stvaralaštva je naziv njegove slike "Lepota će pobediti zlo", istakla je istoričarka umetnosti Maja Živanović. Ona je dodala da se kroz celu postavku provlače portreti od kojih su neki istorijski, a neki imaginarni, i skrenula pažnju da se niko od umetnika kao Mikan ne bavi konjima, koje takođe portretiše naglašavajući njihovu gizdavost, snagu i lepotu. Živanovićeva je podsetila i da je autor zaokupljen kritikom društva, usponima i padovima, odnosom dobra i zla. — Kod njega se slika dugo radi, ali to su kompozicije koje otkrivaju čitav svet — zaključila je istoričarka umetnosti. Obradovan što su na otvaranje došli mnogobrojni posetioci, Mikan Aničić kratko je poručio: — Zapazili ste da se izložba zove "Dvorski portreti bez kralja", zaista na radovima nema kraljeva jer svako od nas je neki kralj. On je otkrio, kada ga prijatelji pitaju "Mikane, šta radiš?", da im odgovara "Borim se protiv zaborava". Ovaj veliki umetnik podsetio je i da je slikar često samotnjak ako je stvarni posvećenik svom radu i na kraju dodao da se često seti pouke Duška Radovića njegovim Beograđanima — "Dižite sebi spomenike za života, da vam onaj spomenik na groblju ne bude najveći i jedini u životu". — Ja se toga držim — priznao je Aničić — trudim se da budem makar oblutak na ovoj planeti. [...] Autor: Aleksandra Kurteš | 17.05.2018. | Politika* * *"Zbog čega tvrdimo da je ovaj umetnik u prvim redovima duhovne avangarde koja je ustala protiv terora sprovedenog prema slikarstvu u poslednja tri veka Tokom juna u Galeriji RTS priređena je retrospektivna izložba slika Mikana Aničića, poslednjeg našeg značajnog slikara koji (trideset godina) stvara u Parizu. Teško da će se posle njega pojaviti srpsko-francuski umetnik tog formata, raspona ideja i slikarskog umeća. Za razliku od mnogih naših stvaralaca koji tavore po Parizu Aničić je dobijao neke od najvećih francuskih nagrada za umetnost. Dalji život ove beogradske retrospektive i jednog dela opusa omogućuje njegova velika monografija na 320 strana... ." Dejan Đorić, likovni kritičar Za "Pečat"
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|