*
PETAR OMČIKUS(Sušak kod Rijeke, 06.10.1926)Petar Omčikus je rođen 6. oktobra 1926. u Sušaku, delu Rijeke (tada Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca), kao treći sin u porodici Petra i Dušanke Omčikus. Prvo čega se seća i što će čitavog života nositi u sebi su površina mora i zagonetne i impresivne morske daljine, koje su ga istovremeno i privlačile i plašile. U sećanju su mu ostali mali beli brodovi kako pristaju i odlaze iz luke, zalasci sunca nad Učkom... "Prve slike zavičaja sigurno su najznačajniji deo životnog prtljaga; verovatno su te boje i mirisi imali veliki uticaj na nekog ko će se kasnije baviti slikarstvom."
Preci Petra Omčikusa poreklom su bili iz sela Radučić kod Kistanja u Dalmatinskoj Zagori. Jedan od njih je bio Gerasim Omčikus, arhimandrit u manastiru Krka. Gerasim je učestvovao u sporu koji su od 1818. do 1828. vodili pravoslavni Dalmatinci s unijatskim episkopom Venediktom Kraljevićem, o čemu svedoči episkop Nikodim Milaš. I sa majčine strane imao je slavne pretke. Majka Marijeta je bila poreklom iz stare korčulanske plemićke porodice Samueli-Kačić. Don Nikola Kačić je 1632. bio promovisan za doktora filozofije i teologije u Rimu.
Otac Petra Omčikusa Petar bio je podoficir u austrijskoj vojsci. Nakon promene profesije preselio se iz Zadra u Mostar, gde je drugovao sa Aleksom Šantićem i Čedom Mitrinovićem, urednikom časopisa
Reč. Za vreme službovanja na Karčuli upoznao je Marijetu Kačić, i njome se oženio 1920. Tada je ona uzela ime ― Dušanka.
Petar Omčikus je svoju naklonost za slikarstvo ispoljio veoma rano. Kao devetogodišnjak je učetvovao na konkursu za dečiji crtež lista
Politika i osvojio prvo mesto. Bila je to prva Omčikusova nagrada za slikarstvo.
Njegov brat Čedomir bio je jedan od najboljih učenika u gimnaziji u Sušaku. Porodica je želela da on nastavi školovanje i zato su morali da se presele u Zagreb. Ali njihov otac je verovao da će porodica biti sigurnija u Srbiji i odlučili su da se presele u Beograd. Tu će doživeti šestoaprilsko bombardovanje 1941, koje je Petru Omčikusu ostalo u živom sećanju. Tada je on počeo intenzivno da slika, što je, na neki način, bilo i bekstvo od stvarnosti, kako je on to objasnio u jednom od intervjua.
Pre odlaska za Srbiju, po majčinoj želji, Petar Omčikus je sa braćom prvi put 1937. boravio na Korčuli. Od tada pa sve do početka Drugog svetskog rata raspuste je provodio u Veloj Luci.
Za Petra Omčikusa je predratni period u Beogradu bio veoma značajan, jer ga je njegov brat Čedomir uveo u svet umetnosti. Vodio ga je u muzeje i na značajne izložbe. Prvo je bila senzacionalna
Izložba italijanskog portreta kroz vekove, koja je bila orgnizovana u Muzeju princa Pavla u proleće 1938,
1zatim sledeće godine izložba
Sto godina francuskog slikarstva: od Davida do Sezana i izložba srpskog slikara Save Šumanovića, koja je bila postavljena na Filozofskom fakultetu. Petar Omčikus je o tome rekao: "A umetnički život u Beogradu, u godinama pred rat bio je veoma intenzivan. Kakav je samo utisak ostavila na mene izložba italijanskog portreta, od antičkih do Musolinijevog! Ili izložbe francuskog slikarstva 19. veka! Ono što ću mnogo kasnije videti u Luvru. Tako su moja saznanja o umetnosti bila gotovo potpuna u periodu dok sam još bio dečak." Posle toga bio je siguran da će se baviti slikarstvom.
Petar Omčikus je od 1941. do 1943. pohađao Školu za primenjene umetnosti
2. U tim okupacijskim danima najzanimljivije je bilo njegovo druženje sa Borom Grujićem, članom grupe Desetorica3. Grujić je imao veoma bogatu biblioteku i izvanrednu kolekciju gramofonskih ploča, što je Petra Omčikusa približilo muzici.
U tom periodu Petar Omčikus je bio delimično izolovan od ratnih nedaća. Njegova braća, Branko i Čedomir, priključili su se SKOJ-u, ali je ilegalna grupa, u kojoj su bili Stojan Ćelić, Bogdan Bogdanović i Petrov brat Branko, otkrivena, a otac uhapšen 1943. i u Banjičkom logoru proveo godinu dana. Brat Čedomir je poginuo na Sremskom frontu, a majka je uhapšena 1944. Krajem Drugog svetskog rata Petar Omčikus je dobio priliku da radi u Odseku za propagandu pri Glavnom štabu Narodnooslobodilačke vojske. Zahvaljujući Agitpropu
4, otišao je sa slikarom Mariom Maskarelijem prvo u Bari, a potom na ratište kod Zadra. Sećajući se tih dana Petar Omčikus je rekao: "Očevidac sam zločina nad tim malim renesansnim gradićem, koji je bio lepota od grada. Englezi su ga pre našeg ulaska divljački porušili, a da Nemaca uopšte nije bilo u njemu. Sećam se da sam na ulici nalazio knjige Šekspira u lepom povezu, ali sam ih usput izgubio..."
Zbog svog rano iskazanog talenta, slikarske prakse i prethodnog školovanja, Petar Omčikus je 1945. primljen na Akademiju likovnih umetnosti, u klasu profesora Ivana Tabakovića. Prostorije su im bile na vrhu Kolarčeve zadužbine, gde je bio i atelje Petra Dobrovića. Petar Omčikus se seća da je kasnije od Dobrovićeve supruge kupio veoma kvalitetne slikarske boje, koje su ostale nakon slikareve smrti.
Bilo je to prilično smutno vreme, u kome je "ideologija potiskivala umetnost". Petar Omčikus je do tada, kao i njegovi prijatelji, slikao na ogromnim platnima tadašnje političke vođe (Tito, Lenjin, Marks, Engels, Staljin, Enver Hodža), koja su bila izlagana na palati Albaniji. Taj period Petar Omčikus je opisao kao nimalo inspirativan za njega kao mladog umetnika, a odnos prema umetnosti je ocenio kao krući i rigidniji nego u Sovjetskom Savezu. Kao primer za svoje tvrđenje izneo je iskustvo sa jesenje izložbe u ULUS-u 1946, kada su njegovi i radovi Bate Mihailovića, po mišljenju kritičara, bili ideološki obojeni.
Kako bi sačuvao sebe kao umetnika i omogućio normalan umetnički razvoj, Petar Omčikus je, zajedno sa grupom istomišljenika sa klase, hrabro krenuo u borbu za goli opstanak u umetnosti. Nezadovoljan načinom školovanja na Akademiji i tadašnjim odnosom prema umetnosti, nošen "potrebom za slobodnim nesputanim radom, sticajem prilika i svojim svesnim izborom", Petar Omčikus se, zajedno sa Kosarom Bokšan (budućom suprugom), Batom Mihailovićem, Mićom Popovićem, Ljubinkom Jovanović, Verom Božičković, Miletom Andrejevićem i Borom Grujićem, obreo u Zadru. Slikanje političkih vođa i rad na ikonostasima su Petru Omčikusu i njegovim prijateljima omogućili da pribave nešto materijalnih sredstava za odlazak na ovo putovanje. Boravili su i slikali živeći u napuštenoj vili pored mora, koja nije imala ni vrata ni prozore. U ovom razrušenom gradu,
Zadarska grupa5 , kako je kasnije nazvana ostvarila je ono čemu je težila ― "samostalni rad, često pred motivom u prirodi, dakle mimo uvažavanja bilo kakvog kanona, a uz sve to, kao možda najvažnije, međusobno drugarstvo, otvorenu razmenu iskustava, vreme u potpunosti posvećeno bavljenju slikarstvom".
6Zbog ovog ekstravagantnog ispada 1947, u zemlji koja je bila u ruševinama, odlučeno je da budu izbačeni s Akademije, ali posle intervencije ministarke prosvete Mitre Mitrović, svi, osim Miće Popovića, vraćeni su na Akademiju. Mladi buntovnici su deo naredne godine proveli radeći na pruzi Šamac–Sarajevo, gde su slikali velike kompozicije po uzoru na El Greka. Iste godine Petar Omčikus i Kosara Bokšan su se venčali. Ovo dvoje slikara su ostali u braku 62 godine, sve do smrti Kosare Bokšan 21. novembra 2009. Naredne skoro tri godine Petar Omčikus je, zajedno sa suprugom, živeo i radio u Rijeci u Guvernerovoj palati. "I tako su beogradski slikari izronili na Kvarneru." Bila su to teška vremena opštih nestašica. Sa njima su na Pećinama, u vili dr Viktora Ružića
7, boravili Mihailovići. U to vreme Petar Omčikus je bio na višečasovnom informativnom razgovoru zbog slike na kojoj je bila prikazana katedrala u Rijeci, jer se policijskom službeniku, očigledno neupućenom u slikarstvo, sve to učinilo sumnjivim. Godine 1949. Petar i Kosara su boravili i u Baru.
"Već tada, dakle, on je slikar koji slika gde god se zatekne, nipošto umetnik ateljea; slikarstvo mu je pitanje ispunjenja ekzistencijalnog trenutka, ne studijska i profesionalna obaveza. Od početka svog poziva Omčikus je nagovestio sudbinu slikara – lutalice, slikara na stalnom putovanju..."
8 Petar Omčikus se, zajedno sa suprugom Kosarom Bokšan, 1951. vratio u Beograd i priključio grupi
Jedanaestorica9. Održana je i značajna izložba ove grupe umetnika, koju je inicirao Bata Mihailović. U jedinom galerijskom prostoru u Beogradu u to vreme je, posle
Jedanaestorice, svoja dela izlagao Petar Lubarda. On je povodom toga izjavio: "Bogami čast mi je da izlažem posle vas. Uostalom vi ste progurali dobar deo i za mene, razdragali i ohrabrili ovaj narod i primili umesto mene bar pola političkog gneva ovih ideoloških krpelja."
10 Iste godine, u novembru, Petar Omčikus je održao svoju prvu samostalnu izložbu, na kojoj je izloženo osamdesetak slika nastalih tokom jedanaest godina rada.
Dotadašnji životni put Omčikusa je za posledicu imao, kao i za veći deo Zadarske grupe, donošenje odluke da se otisne u Pariz i oproba kao slikar u ovoj evropskoj metropoli. Informacije o prelomnim događanjima u umetnosti tokom prethodnog veka prvi put su prenete u posleratnu Jugoslaviju iz Pariza preko izložbe
Savremene francuske umetnosti, koja je organizovana u jugoslovenskim gradovima (Beograd, Zagreb, Ljubljana, Skoplje) od februara do juna 1952. Pariz, "mitska prestonica moderne umetnosti, ujedno simbol slobode umetničkog izražavanja, za čime su mladi umetnici, proizašli iz sredine zaražene socijalističkim realizmom, čeznuli više nego oni drugi koji takvo iskustvo nisu posedovali i njegove posledice nisu osećali"
11, u to vreme više nije bio nedostižan. "Popustio je malo politički led, dobili smo i pasoše ― Bata, Ljubinka, Kosa i ja. Ali ne i dozvolu za zamenu novca. Saznali smo da je ministarka Mitra Mitrović intervenisala i stopirala nas ― 'Zar onim mangupima da dozvolimo da se zezaju po Parizu?' Onda je naša koleginica Milica Ribnikar, vajarka, intervenisala kod svog oca, starog Ribnikara, koji je dao garanciju za nas. Mogli smo da zamenimo 75 000 dinara, za 75 000 franaka." Petar Omčikus je, u jednom od poslednjih intervjua, to vreme pred odlazak u Pariz ovako opisao: "Preuzeli smo ulogu kritičara tadašnje društvene situacije. Naravno i nas su kritikovali. Hapšenja nas je spasao Branko Šotra, jedan sjajan čovek. Bio sam prijatelj sa ćerkom Vladislava Ribnikara, odličnom vajarkom Milicom Ribnikar. Ona nam je pomogla. Dobili smo garanciju da zamenimo novac koji smo zaradili od izložbi 1950. i 1951."
12Napokon je četvoro slikara 9. maja 1952. vozom doputovalo u Pariz. "Odseli smo u jednom slikarskom hotelu (poetičnog naziva
Stari golubnjak, prim. aut.) na mansardi na San Žermenu, površine tri kvadratna metra, za šta je kirija bila jedan franak, i brzo ušli u njihovo društvo. U njemu su stanovali i slikari Poljakov i Hans Hartung. Poljakov je živeo u jednoj sobi, sa ženom i detetom, u drugoj je slikao, a noću bi svirao balalajku po ruskim restoranima. Posle je postao slavan i obogatio se."
Naši slikari su brzo ostali bez novca i morali su da se snalaze. U Školi za primenjenu umetnost Petar Omčikus je izučavao tehniku rada na freskama i vitražima, što mu je omogućilo da, zajedno sa Batom Mihailovićem, "krene u moleraj". Pohađao je i Akademiju lepih umetnosti, ali kao model. Pozirao je starom skulptoru Landovskom za spomenik u slavu francuske armije
Ratnik i ranjeni ratnik na Trokaderu, gde je prikazan kao ranjenik i kao vojnik... .
Prvi poziv za izložbu, nakon dolaska u Pariz, Petru Omčikusu i Kosari Bokšan je stigao 1954. iz Londona. Bilo je to učešće na izložbi u Nju Berlington galeriji (New Burlington Gallery) sa
Londonskom grupom. Zahvaljujući novcu, koji su tom prilikom zaradili prodajom slika, produžili su boravak u Parizu. Iste godine Petar Omčikus je ilustrovao poemu "Espirit de suite" Kloda Konfortesa (Claude Confortes).
Jugoslaveni su u to vreme "bili u modi". Pesnik Žan Kasu, direktor Muzeja moderne umetnosti, bio je deklarisani titoista i veoma naklonjen umetnicima sa ovih prostora. Zahvaljujući njemu, jugoslovenski slikari su redovno izlagali na velikim pariskim salonima (
Majski salon). Petar Omčikus, iako je tada radio kao moler (tako je dolazio do novca), izlagao je na tom salonu i seća se toga kao jednog od najznačajnijih trenutaka u svom životu.
Prvo od tri putovanja na Korziku Petra Omčikusa bilo je 1954. Slike nastale tokom posete ovom mediteranskom ostrvu Omčikus je izlagao na prvoj samostalnoj izložbi u Parizu u galeriji
Arno (
Arnaud) od 3. do 16. februara 1955. Kritičar časopisa
Art, Sijuma Baram je napisao: "Evo jednog novog među nekoliko novih mladih slikara u Parizu."
13 Iste godine je, sa umetnicima
Groupe se Jeunes Peintres Europeens, svoja dela predstavio u Diseldorfu u Centre d'Etrudes Francais. U periodu od 7. do 30. maja 1955. Petar Omčikus prvi put izlaže u današnjem Muzeju savremene umetnosti grada Pariza na
XI majskom salonu. Poznati kritičar Mišel Sefo (Michel Seuphor) je, na dopisnici poslatoj 7. maja 1955. još za vreme trajanja izložbe, Petru napisao: "Bio sam zapanjen platnom na
Majskom salonu. To je prvo Vaše delo koje vidim. Ipak, pretpostavljam da imate još slika iste jačine, što bi svakako opravdalo moju odluku da Vas uključim u svoju
Istoriju apstraktne umetnosti, koja će se pojaviti pre kraja godine u izdanju Hazana."
14 Nakon toga Petar Omčikus je uvršćen u
Rečnik apstraktnog slikarstva Mišela Sefoa (
Le dictionnaire de la peinture abstrait, Mishel Seuphor, str. 235), a promocija knjige je bila održana u galeriji
Krez (
Creuse). Bilo je to veoma značajno priznanje za Omčikusov rad.
U tom periodu Omčikusi nisu ni imali ambiciju da prodaju svoje slike, već samo toliko da im omoguće da bi mogli da studiraju i slikaju. Dugo su živeli boemski, i tek nakon šest-sedam godina boravka mogli su da žive od slikarstva.
Naredne godine Petar Omčikus je ponovo bio jedan od slikara čija su dela bila izlagana na prestižnom
XII majskom salonu u Muzeju savremene umetnosti (Musée d'Art Moderne) u Parizu. Iste godine on je izlagao u Rijeci u Galeriji likovnih umetnosti
15 na
Salonu 56.
Petar Omčikus je tokom boravka u Parizu nekoliko puta menjao mesto stanovanja. Ovaj problem je konačno rešio 1957. Udovica vajara Bižara je tražila nekoga ko će renovirati atelje njenog pokojnog supruga u Žantiju, uz mogućnost da šest godina besplatno stanuje. Za šest meseci Petar Omčikus je, uz pomoć prijatelja, među kojima je bio i Dado Đurić, od ruine napravio svoj dom ... . Kroz taj atelje-stan su prošli mnogi poznati i nepoznati umetnici. Nekima je to bilo prvo mesto boravka u Gradu svetlosti. Vrata Petrovog ateljea su bila, kao i sada, otvorena svima.
Zajedno sa svojom suprugom Kosarom Bokšan, u Veloj Luci na Korčuli, u uvali Plitvine, sazidao je svoj drugi dom ... . Na njihovu inicijativu, u ovom malom ostrvskom mestu organizovana su tri međunarodna susreta umetnika.
16 Učesnici prvog susreta su izradili mnoštvo mozaika, a jedan od njih je i spomenik u centru Vele Luke ... .
Zahvaljujući poznanstvima ovo dvoje slikara, na Korčulu su dolazili umetnici iz cele Evrope. Oni su prikupili veći broj radova za zbirku koja je formirana u Veloj Luci, i njihovom zaslugom je 1981. osnivan i Muzej Vele Luke.
Naredne decenije su bile ispunjene radom, učestvovanjem na samostalnim i kolektivnim izložbama i likovnim kolonijama. Petar Omčikus je sa svojom suprugom Kosarom Bokšan bio učesnik susreta umetnika u malom mestu u Srbiji Jaloviku ―
Jalovičkoj likovnoj koloniji17 1986. i 1987. Druga likovna kolonija u čijem su radu oni učestvovali je Likovna kolonija
Deliblatski pesak18. Jednom su kratko vreme boravili i u
Lipovačkoj koloniji19, u selu Lipovac kod Topole.
Godine 1984. Omčikus je dobio Gran pri na
IX međunarodnoj izložbi originalnog crteža u Rijeci. Prva ozbiljna retrospektiva priređena mu je 1985. u Muzeju suvremene umetnosti u Beogradu. U istom muzeju četiri godine kasnije organizovana je velika retrospektivna izložba za koju je 1990. dobio tradicionalnu nagradu za slikarstvo lista
Politika iz Fonda Vladislav Ribnikar. Omčikus je pozvan da izlaže u palati UNESKO-a u Parizu 1992. Izložba
Petar Omčikus. Slike i skulpture (
Pierre Omcikous. Peintures et sculptures) održana je u sali "Izgubljenih koraka" od 21―31. januara.
Petar Omčikus je poklonio sliku za neobičnu aukciju koja je održavana u JAT-ovom avionu koji je leteo iz Beograda, preko Zagreba, do Njujorka, 12. marta 1983. Bila je to 4. aukcija, pod nazivom
Galerija nad Atlantikom, a prikupljana sredstva su išla u korist Bolnice za paraplegičare u Kraljevici pored Rijeke.
Ovo dvoje umetnika su duboko preživljavali ono što se događalo sa Jugoslavijom tokom prethodnih decenija. Nesebično su pomagali decu u izbegličkom kampu u Loznici, Beogradu i svoje rođake. Potaknut političkim događanjima Omčikus, je naslikao seriju slika koje se bave tematikom razbojništva. Petar Omčikus je o tome rekao: "Ali ja nisam 'politički slikar', ja sam slikar života. Nikad nisam voleo slikarstvo koje je isključivo estetsko." Omčikusu je nedostajala Vela Luka, jer 13 godina, u vreme dok je besneo rat na prostoru bivše Jugoslavije, nije odlazio u svoju kuću u Plitvinama.
Petar Omčikus je uvek bio okružen poznatim umetnicima i književnicima ... . Nakon Drugog svetskog rata pripadao je neformalnoj grupi
Simina 9a, nazvanoj po ulici u kojoj su se sastajali i družili Mihiz, Antonije Isaković, Dejan Medaković, Mića Popović, Bata Mihailović... U Parizu se najviše družio sa ljudima koji su se bavili muzikom, a više puta je govorio da nije slikar bi bio bio muzičar.
Petar Omčikus je nekoliko puta predlagan za člana Srpske akademije nauka i umetnosti, ali nije izabran, jer se događalo da je neko od onih koji su odlučivali bio protiv. Konačno je postao član SANU van radnog sastava 27. oktobra 1994. Omčikusu je, kao i Kosari Bokšan, 12. novembra 2007. dodeljena nacionalna penzija kao zaslužnom umetniku.
Prema dostupnim podacima Petar Omčikus je imao 61 samostalnu izložbu i oko 170 kolektivnih. Dobitnik je pet nagrada za slikarstvo, a njegovi radovi ukrašavaju sedam knjiga. Omčikus je ličnim sredstvima, novcem koji je dobio prodajom pariskog ateljea svoje supruge Kosare Bokšan (1925―2009), kupio prostor u koji su preneta sva njihova dela iz Pariza. Fondacija "Kosara Bokšan i Petar Omčikus" je nastavak njihovog bogatog i sadržajnog životnog puta.
Petar Omčikus je za sebe rekao: "Kao mlad bio bih mnogo žešći... ali godine su me učinile tolerantnijim. Ne nalazim u svom telu i srcu ništa manje treptaja i predivne želje, ali sam postao mnogo umereniji. I dalje radim istu sliku, koju tražim i koju, verovatno, nikad neću naslikati".
_____________
01 Изложбу су припрeмили Ђино Фоголари (Gino Fogolari), дирeктор Краљeвскe галeријe и умeтничких дeла у Вeнeцији, Бруна Форлати Тамаро (Bruna Forlati Tamaro), дирeктор Архeолошког музeја у Вeнeцији, Марио Брунeти (Brunetti) замeник дирeктора Музeја Корeр (Cоrrer) и Ђулија Фоголари (Giulia Fogolari). Изложба јe била праћeна разкошним каталогом, а укључивала јe 115 врхунских eкспоната најпознатијих умeтника ― Монтeња, Ђованија Бeлинија, Карпаћа, Донатeла, Микeланђeла, Рафаeла, Тицијана, Тинторeта, Паола Вeронeзeа...
02 Школа за примeњeнe умeтности у Бeограду јe започeла рад 1938, захваљујући Милану Нeдeљковићу, Ђорђу Крeкићу и Ивану Табаковићу.
03 Група Дeсeторица јe основана 1938, а чланови су били: Љубица–Цуца Сокић, Даница Антић, Богдан Шупут, Јурица Рибар, Стојан Трумић, Алeкса Чeлeбоновић, Никола Граовац, Душан Влајић, Бора Грујић и Миливоје Николајeвић.
04 Агитпроп (агитација и пропаганда) јe назив за органe који су постојали при комитeтима КП, а чији задатак јe био да мобилишу грађанe у току рeволуцијe и изградњe зeмљe.
05 Задарска група јe прва југословнска умeтничка група након Другог свeтског рата. Порeд Пeтра Омчикуса, у њој су били и Косара Бокшан, Мића Поповић, Вeра Божичковић, Бата Михаиловић, Љубинка Јовановић, Милeта Андрeјeвић, Бора Грујић и њихов пријатeљ Борислав Михајловић Михиз, студeнт књижeвности.
06 Јeша Дeнeгри, "Пeтар Омчикус ― Сликарство и судбина у знаку нeпристајања. Пeтар Омчикус ― Рeтроспeктива“, Музeј саврeмeнe умeтности, Београд, 1989, 21.
07 Др Виктор Ружић (1893―1976), доктор права, новинар, издавач, адвокат, бан Савскe бановинe, политичар, министeр финансија, прeводилац, политички осуђeник сликар-аматeр са Сушака.
08 Јeша Дeнeгри, "Пeтар Омчикус ― Сликарство и судбина у знаку нeпристајања. Пeтар Омчикус ― Рeтроспeктива", Музeј саврeмeнe умeтности, Београд, 1989, 21.
09 Група Јeданаeсторица јe настала по идeји Батe Михаиловића током боравка у Ријeци. Сачињавали су јe, порeд Пeтра Омчикуса, Косара Бокшан, Вeра Божичковић, Бата Михаиловић, Љубинка Јовановић, Милeта Андрeјeвић, Банe Богојeвић, Алeксандар Божичковић, Града Алeксић, Гордана Зубeр и Слава Богојeвић. Група сe распала након изложбe у УЛУС-у.
10 С. Станић, "О лутању и зидању Пeтра", НИН, Београд, 4.3.1990.
11 Исто, 22.
12 Гордана Машић, "Пeтар Омчикус ― Нeжни сликар који јe својом дрскошћу освојио свeт", Илустрована политика, Београд, 2763, 29. 12. 2011, 26―31.
13 Гордана Машић, "Пeтар Омчикус ― Нeжни сликар који јe својом дрскошћу освојио свeт", Илустрована политика, Београд, 2763, 29. 12. 2011, 26―31.
14 Дописница сe чува у приватној докумeнтацији Пeтра Омчикуса.
15 Ову изложбу су помогли, порeд Комисијe за културнe вeзe са иностранством, париска галeрија Буцхeр (Bucher) и група Југословeна париских сликара ― Б. Михаиловић, Љ. Јовановић, П. Омчикус, К. Бокшан...
16 Први мeђународни сусрeт ликовних умeтника Вeла Лука 68. организован је од 9. до 31.8.1968. са тeмом мозаик. Том приликом јe узрађeн вeћи број радова који и данас красe ово мeсто. Други мeђународни сусрeт умeтника Вeла Лука 70. био јe посвeћeн изради пројeкта туристичког насeља којe би било синтeза ликовнe умeтности и архитeктурe. Трeћи мeђународни сусрeт умeтника Вeла Лука 72. имао је циљ eкспeримeнтално истраживањe сарадњe профeсионалних и аматeрских умeтника.
17 Јаловичка ликовна колонија јe основана 1978. у посавско-тамнавском сeлу Јаловику. Врeмe одржавања сусрeта умeтника јe пeриод жeтвe. Захваљујући радовима учeсника, Колонија посeдујe богату збирку дeла, мeђу којима јe и слика Пeтра Омчикуса, и своју галeрију.
18 Ликовна колонија Дeлиблатски пeсак јe почeла рад 1969, а покрeнули су јe млади сликари Миливојe Ђорђeвић и Чeдомир Кeсић. Ова двојица сликара су позвала шeсторо својих колeга да у "пасторалном амбијeнту излeтишта Дeвојачки бунар" у Дeлиблатској пeшчари пронађу своју инспирацију.
19 Липовичка колонија сe одржава у сeлу Липовац код Тополe, а настала јe 1972.dr Vesna Repić Ćujić
direktor Fondacije "Kosara Bokšan i Petar Omčikus"
Tekst:
Petar Omčikus biografija pdf
Fotografija:
Galerija slika Beli anđeo