Narodna nošnja — Kordun
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
LIKOVNA UMETNOST « ZONE NARODNE KULTURE I UMETNOSTI « Dinarska zona « Narodna nošnja — Kordun
Stranice: [1]   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Narodna nošnja — Kordun  (Pročitano 7630 puta)
0 članova i 2 gostiju pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 1557



Pogledaj profil
« poslato: Februar 06, 2012, 12:53:05 am »

*

ŽIVOT I OBIČAJI NA KORDUNU


NOŠNJA

ŽENSKA NOŠNJA. — Žene Korduna sa pravom su ponosne na svoju bogatu i šaroliku nošnju, koja je rađena sa mnogo ljubavi i truda. Sastojala se od roklji koje su bile široke (na "falte"), od podroklji koje su se nosile ispod, košuljica ili bluze. Zatim, tu je i pregača koja se nosila preko košulje i to sa zadnje strane tijela, dok je napred bio vertun (kecelja). Pregača je imala ukrase i to srmu, pa perlin (perlice raznih boja, nanizane na konjsku strunu). Perlin je imao obično od 4 do 20 nanizanih struna.

Starije žene su nosile pregače sa manje struna, ali i te perlice su bile raznobojne. Pregača se završavala sa resama. Rese idu od pojasa i one su od vune, kao i pojas na kome stoje. Košulja je bila od jednog dijela (kao haljina, a bilo je dugih i kratkih). Kratka košulja se nosila na rokljama. Oko struka se nosio pojas, koji se tkao od vune. Kad se nose roklje, onda se nije nosio pojas, jer su roklje imale svoj svitnjak.

Zimi se nosila aljica (vesta na kopčanje), a ako je bilo hladno, preko aljice se nosio kožun. Kaput se nije nosio, a umjesto njega nosila se aljina (kao kaput trofrtaljac). Aljina se izradjivala od vune, a nakon toga se nosila na "valjanje" (da bude deblja, gušća i jača). Aljina se farbala u crno, bilo da je za starije ili mlađe. Tamo gdje se "valjalo", tamo se obično i farbalo. Odjeća se radi "valjanja" nosila u Slunj.

Na nogama su žene nosile pletene čarape do koljena, a ljeti kraće čarape, također od vune, tzv. "štucline." Ko je bio imućniji kupovao je "rudnicu" (finu vunu) i od toga pleo čarape (muške i ženske). Od obuće su žene nosile opanke od kože sa širim popeticama, a te su opanke zvali cipelaši. Cipele su se nosile samo u zbor.

Na glavi se nosio rubac (marama). Cure su nosile obično u boji i šarene, dok su žene nosile "povezače."

Obavezni dio ženske nošnje pogotovo za vreme odlaska na zborove ili druge svečanosti su bili dukati nanizani na trake.

MUŠKA NOŠNJA. — Muška nošnja, je isto tako bogata i šarolika kao i ženska nošnja. Muškarci su nosili košulju, do dužine iznad koljena, koja je izrađivana od tkanog platna, sa dugačkim rukavima.  Imala je kragnu, a do prsa je bila prosječena, tj. imala je "napravu." Preko košulje se nosio crni "lajbec" (prsluk), a po zimi "maja" (džemper) od vune.

Najinteresantniji dio muške narodne nošnje je svakako ćemer (po čemu se posebno prepoznaje nošnja Korduna), širi kožni pojas, za kog su se ranije zaticale kubure i noževi, a kasnije služio kao "šajtov" za novce ili mjesto gdje se spremao duvan i slično. Ukrašen je sitnim zakovicama i "suvim" pečatima, a ivice prošivene šivačem, obično u nijansama srpske trobojke. Povezuje se na boku sa dva reda remenčića. Poneki ćemer ima i tanji kaiš koji ide preko jednog ramena.

Gaće su također rađene od tkanog platna sa ukrasima (sa gužvom i resama) i uvjek su bile bjele boje. Košulja i gaće se nisu nikada farbali. Za hladnijeg vremena nosile su se čojane hlače, koje su na bedrama imale karakteristične vezove, obično u boji zlata.

Na nogama je muškarac nosio kožne opanke i kratke pletene čarape, a zimi čarape do koljena i čizme (cokule).

Muški su na glavi obično ljeti nosili crne šešire, ili kako se to na Kordunu kaže "škrljake ili škriljake." Zimi se nosila kožna "ćubara" ili u nekih krajevima Korduna su je zvali "šubara."

MATERIJALI I NAČIN IZRADE. — Sve do II. svijetskog rata svako domaćinstvo je proizvodilo skoro cjelokupnu odjeću, a neko i obuću za svoje članove. Odjeća se pravila od konoplje i ketena (lana), a toplija odjeća za zimu od sukna, "valjane" vune.
Kad konoplja sazori, čupa se i odnosi na vodu (Korana, Glina, Radonja, Trepča, Utinja) gdje se potapa u vodu i kiseli 4—5 dana, a ako su zrelije to je trajalo i 6—7 dana (u našim krajevima kiseljenje konoplje se moglo vidjeti do polovice šezdesetih godina).
Kad se konoplje dovoljno nakiseli, vadi se iz vode i rašire se u kupove pokraj vode da se suše. Nakon toga se voze kući i pripremaju za stupanje.

Stupa je bila naprava za pripremu konoplje ili lana da bi se iz njih vuklo platno. To je bila samo prva faza u pripremi vlakna.  Stupa je pravljena od drvenih greda i imala je "čeljusti" i to donje koje su stajale i gornje pokretne. Kad se između "čeljusti" ubaci konoplja, onaj ko radi na stupi pritiska nogom gornju stranu stupe, koja svojom težinom lomi strukove konoplje. Onaj ko ubacuje konoplju u stupu, pri svakom otvaranju "čeljusti" povlači strukove konoplje, dok po čitavoj dužini ne prođu kroz stupu. Kako se to dosta brzo radi, onaj ko ubacuje konoplju, mora biti pažljiv i vješt, da mu slučajno stupa nebi zahvatila ruku.

Da bi se iz vlakana izbacio "pozder" (ostatak konoplje), koristila se "mavača" (nešto kao veliki drveni nož). Nakon toga dobijena vlakna, koja se zovu kuđelja, obrađuju se na "grebencu" (neka vrsta većeg česlja ili četke). Ono što otpadne nakon obrade na grebencu, služi za tkanje plata, vreća za mlin, torbi i sl.  Naravno, prije toga se isprede. Fina vlakna koja se dobiju na grebencu služe za izradu platna za odjeću (košulje, gaće). Ta vlakna se zovu još i "povjesmo." Gruba vlakna koja otpadnu na grebencu (kuđelja), nakon što se ispredu, "bjele" se tako što se iskuvavaju u "cijeđi" (voda u kojoj je prokuvan pepeo), a nakon toga se stavljaju na sunce, da bi jos bolje pobjelila.
Kordunaški spomenar
Sačuvana
Angelina
Administrator
Hero Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 1557



Pogledaj profil
« Odgovor #1 poslato: Februar 06, 2012, 01:48:16 am »

*

ŽIVOT I OBIČAJI NA KORDUNU


ODJEVANJE

Najstarije narodne nošnje s Korduna, kakve vidimo na slikama iz austrijskih muzeja iz 17. i 18. vjeka, nisu se u tom obliku potpuno sačuvale. Hildburghauzenova reforma Krajine i uvođenje mundira u vojsku poremetilo je proces uljepšavanja nošnje muškaraca uopšte. No, Austrija je ostavila narodnu nošnju kod formacije serzana. Da li zato što je ta nošnja estetetski nadmašivala carski mundir, ili zbog nečeg drugog, nije mi poznato.  Ali poznato je da je Generalna komanda upotrebljavala serzane radi lijepe nošnje za razne dočeke i parade, onako kako su u naše vrijeme upotrebljavane razne garde i kadetske jedinice.

Nošnja kapetana slunjskih serzana iz 18. vijeka, na slici jako sliči na nošnje crnogorskih vojvoda i serdara toga vremena. Odakle ta sličnost i to je predmet za istraživanje.

Neki djelovi narodne nošnje za sluge graničarskog husara i krajiškog narodnog kapetana iz vremena prije reforme Krajine, kao npr. curak, jahaći haljinac, hlače sa gajtanima, šubara i kapa sa crvenim čohanim dnom i kićankom, pa naratci i opanci sa kaišima sačuvali su se do 1. svetskog rata i izgorjeli sa kućom.

1964 godine, umro je je u Mlakovcu Dragić Marinković, a 1965 njegova sestra Marija Cvijanović, koji su vjerovatno bili posljednji terzije stare narodne nošnje od domaćeg valjanog sukna. Podatke o tome imam iz njihovih kazivanja.  Dragić mi je rekao da je posljednje hlače sašio 1931. godine, sa namjerom da mu ih na odru obuku. Ali izgorjele su 1942 godine, zajedno sa kućom.

Marija je do ovoga rata šivala ženske prsluke i muške haljice. Poslije rata više nije bilo narudžbi. Oboje su zanat učili od oca, znali su da je taj zanat bio tradicija kuće Marinković.

Analizirati pojedine komade narodne nošnje dug je opis i to prostor za ovu priliku ne dozvoljava. Zato ću ukratko spomenuti samo najvažnije. Poznato je da je kod svakog ratničkog naroda vojnik u prvom planu, pa i žena kao glavni proizvođač, koja "kinđuri" muža, a ona se oblači skromnije. U neratničkim područjima je, barem koliko je meni poznato, obrnuto. Na ženi vidimo pravi raskoš od veza i sličnog, a muž je pored nje vrlo skronmo obučen. Iznimke su vrlo rjetke. Te primjerke možemo vidjeti i na našim smotrama folklora. Ovdje na Kordunu osjetio sam da upravo onda kad je nestalo Krajine i Kordunaš prestao biti vojnik, nestao je i najljepši dio odjeće: crveni curak opervezen krznom.

Nestao je raskošno klječani torbak, protkan zlatnim i srebrenom žicom, isčezavala je kapa sa crvenim dnom i kićankom. Curak je zamjenila do tada svakodnevna bjela pastirska haljina od valjanog sukna i bez ikakvog ukrasa, a kapu obična svakodnevna jagnjeća šubara. Muški naratci sa brodurom od srme i veza svedeni su na jako mali nakit, jedva tri prsta širok, jedino se duže zadržao nekadašnji vezeni jahaći haljinac, opervezen vezom, kakav je vezla još moja žena đuvegiji svoje starije sestre oko 1920. godine, i to za praznik. Muški kožni ćemer, bogato ukrašen pulijama ne vidimo na starim slikama u današnjem obliku i mora da je ovakav kasnijeg porijekla.

U mom djetinjstvu bio je ovakav kakvog ga i danas pravi stari Mile Ždralić iz Vojišnice. Taj se ćemer jedini masovno zadržao do ovoga rata kao jedina kićena stvar iz starije narodne nošnje. Održao se zbog toga što je kao širok kožni pojas koristan za čuvanje trbušnih mišića prilikom teških fizičkih radova, a uz to je sigurno spremište za novac, jer ni najspretniji džepar ne može rukom u ćemer. Iste ćemere mi smo za vreme NOB-a, u pomanjkanju kože za krpljenje obuće oduzimali i predavali u obućarske radionice, jer su pravljeni od dobre kravine kože. Poslije rata i oni se prave samo tu i tamo.

Ženske nošnje, kako je već rečeno, bile su skromnije. Lopašić je čini se zapisao samo pregače pravoslavnih žena oko Vrginmosta, koje pominje u svom jednom spisu. Te  pregače po Kordunu su nosile sve pravoslavne žene još i u ovom ratu, pa je narodna uzrečica "rođen ispod pregače" važila i za mlađe od moje generacije. Poslije rata kupio sam jednu dobro očuvanu pregaču, kljecanu srebrnom žicom, ukrašenu srmom i prekrasnim vezom.

Stara je preko 60 godina. Ne samo taj vez, nego i rese od trostruko prepredene vune tako su tanke i jednake, da upravo zadivljuje preciznost ruke pravog majstora zanata. Sasvim slično su izrađeni ženski naratci na kojima tri reda veza i srma zauzimaju oko 20 cm i stižu do gležnja na nozi do polovine lista.

Ženski  pojas rađen je slično, ali bit će da su i naratci i pojas kasnijeg porjekla, jer je kao stariji ženski pojas poznata šira tkanica i bez ukrasa sa srmom. Ne znam kakvi su bili ženski zimski ogrtači prije, ali generacija moje majke oko 1880. godine, nosila je svijetloplavi dugi curak opervažen zečjim krznom. Takve curkove su kao udavače nosile sve nevjeste oko 1900. i već oko 1910. godine su ih zamjenivali dugi i kratki kaputi od tvorničkog sukna. Po svemu ovom što mi je poznato, kordunaška žena je tek poslije razvojačenja Krajine pretekla muža u kinđurenju.

Muško i žensko rublje je do početka ovog vjeka bilo isključivo laneno, dok se od konoplje tkala posteljina, vreće, bisage i slično. Kasnije, pa sve do ovoga rata u laneno predivo je mješano tvorničko predivo, tzv. pređica i pamuk kao potka. Svatovski peškiri, kojih je udavača trebala imati i po 150, bili su prije laneni, a kasnije od tvorničkog prediva, ali do samoga rata isključivo domaće tkanje.

Vunenim pokrivačima posvećivana je pažnja. U boji su tkane šarenice, ćilimi i biljci, dok su suklenke ostajale bijele.  Udavača iz imućnije zadruge nosila je i po 10 do 15 pokrivača. Kljecale su se pregače, torbe, torbice i bisage. Osim toga svaka udavača je nosila konjozobice, otkane slično šarenicama. Do početka ovog vjeka ženske kecelje ili su tkane kao šarenice ili kljecane kao torbe. Od svih dijelova nošnje te kecelje je najbrže istisla industrijska tkanina.  Vjerojatno je to bilo zbog toga što su bile nepraktične, dosta teške za nošenje i pranje.

Muško i žensko rublje do početka ovog rata bilo je isključivo bijelo, pa tako i vez na njemu. Malo gdje se vidilo vezivo u boji. Za ćebad kao pokrivače do ovog rata Kordun nije mario. Čak su i pokrivači za konje bili tkani kao šarenice od domaće vune. Na fotografijama iz prvih dana ustanka vidi se ne samo govornice okićene šarenicama, nego i svi pokrivači koje su žene davale za prvu partizansku bolnicu u Petrovoj gori, bile su šarenice, biljci i ćilimi. Prva ćebad koju je dobila bolnica stigla su kad je oslobođen Vojnić i zarobljena posada.

Što se tiče boja narodne nošnje u kotarevima Vrginmostu, Vojniću i Slunju samo do Cvijanović Brda i Blagaja, dakle upravo do predjela gdje se prelama plodno tlo i kraško područje, nastaje razlika i u boji nošnje. Dok u prvom predjelu dominiraju vesele boje, u drugom prevladavaju tamne, koje se protežu i na čitavu Liku.

Na Kordunu su po pravilu mlađi nosili svijetlo, a stariji tamno. Kod ženskog svijeta to je bilo izrazitije. Djevojke i mlade žene do prvog djeteta nosile su crveno, ružičasto i žuto, nevjeste nakon prvog djeteta već zeleno, plavo i ljubičasto, malo starija žena zatvoreno plavo, zeleno i smeđe, a bake crno. Tako se iz daleka moglo vidjeti po boji kecelje i veste kojoj dobi pripada žena. Pravo bi ruglo bilo vidjeti na starijoj ženi nešto crveno. To se pravilo nije kršilo ni ovoga rata. Mlađe su nosile crninu samo u žalosti. Marama na glavi bila je po strogom pravilu u djevojke crvena ili žuta. Poslije vjenčanja skida maramu i stavlja bijelu povezaču, koju nosi do smrti, bez obzira na mjenjanje boja druge odjeće.

Umjeće bojadisanja vune na Kordunu bilo je jako razvijeno i solidno usavršeno po kvaliteti, iako primitivno izrađeno. Pored nekoliko recepata koje su zabilježili Jelena Belović - Bernandžikovska u knjizi "S. N. vez" i Nikola Begović u djelu "Život i običaj Srba graničara," meni su iz djetinjstva takvi recepti poznati iz pričanja tadašnjih žena. Smiljana Grijaković iz Donjeg Budačkog znala je mnoge radnje napamet, sama bojadisala i podučavala mlađe, iako je bila nepismena.

Ona je poznavala velik broj korijenja, a ne samo broč i kukurjek, te mnoge kore drveća od kojih se dobivaju razne boje. Uz pet osnovnih boja tada su se mješanjem dobivale i nijanse, i to po nekoliko od svake boje. Znale su već tada iskorištavati i kemijska sredstva, kao stipsu i druga. Isto ono što spominje Bernandžiskova u svom razgovoru sa ženama u Krnjaku, nekoliko decenija kasnije slično je nama pričala stara Smiljana. Mjesto stipse, u kojoj se moči predivo prije bojadisanja, one su stavljale predivo u korito i slale djecu da mokre u to predivo. Tako je to predivo stajalo određeno vrijeme, a onda stavljano u skuhanu koru ili korijenje. Boje su bile trajne.

Nas mlađe je posebno zabavljalo kako je stara Smilja po nečem izvela zaključak da je ženska mokraća bila bolja od muške. Naravno da pitanjima zašto nije bilo kraja, pa ni salama ni smijehu.  Međutim, za staru je to bio ozbiljan proces. Ona je kazivala da su davno Kočeberi (pokučarci iz Kočevja) donijeli fabričke boje. Od nje su taknine brzo blijedile na suncu i kiši. Žene su ih odbacile, jer su domaće bile postojanije. To je bilo ubjedljivo, jer su i nama bili poznati stari komadi pokrivača i odjeće koji su se od starosti raspadali, a boje su bile svježe. Ono, dakle, čemu se mi danas, gledajući stare slike graničarskih narodnih nošnji, čudimo, i pitamo otkud to, za staru Smiljanu, rođenu oko 1850 godine, nije bilo nikakva tajna.

U to vrijeme, kako mi je majka bila na glasu kao tkalja i vezilja, imao sam priliku slušati česte razgovore o značenju šara na tkanju i odjeći. Žene su te šare čitale kao muzičar note. Svaki krstić, kukica i vijuga, nešto su značile: ljubav, čeznju, radost, sreću, tugu i slično. Da li je to stručnjak gdje ovjekovječio, nije mi poznato, a nas je novo vreme brzo odvraćalo od te iskonske mudrosti, a da bi smo značenje toga shvatili i upamtili.


Iz izlaganja Stanka Opačića - Ćanice, (tema: Naradno stvaralaštvo na Kordunu), Simpozij o Kordunu, Topusko 1969. godine

Kordunaški spomenar
Sačuvana
Stranice: [1]   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: