*
VREME STIDA I JEDAN (MOŽDA) IZUZETAKPoznato je da ljudi uglavnom ne vole da gledaju ili da se prisećaju mučnih događaja iz svoje prošlosti i života. Imam utisak da će se na sličan način — razume se, pod ne sasvim izvesnom pretpostavkom da preživimo kao narod — Srbi izuzetno retko i nerado sećati ovog perioda svoje istorije. Pri tom uopšte ne mislim samo na aktuelnu ili prethodnu vladu, mada je, fakat, za njihovog mandata došlo do akceleracije pojava i tendencija kojih će se, uveren sam, u budućnosti potomci sećati sa nelagodom i stidom. Oni pametniji i senzitivniji tu nelagodu i stid osećaju već sada.
Kada sam prvi put čuo da se zahtev za potpunim odustajanjem od srpskog suvereniteta nad Kosovom i Metohijom poredi sa De Golovim povlačenjem iz Alžira, bilo mi je smešno. Nisu bez razloga stari majstori ratne i političke veštine upozoravali da kada vam se učini da je neprijatelj jako glup — to samo znači da niste dobro razumeli njegove planove i namere. Tako sam i ja ubrzo shvatio da je đavo odneo šalu i da je tu, zapravo, reč o ozbiljnom projektu, koji se nudi kao smokvin list za ovdašnje političare kvislinške provinijencije. Pomenuo mi je to u nekoj TV emisiji, najpre, jedan sagovornik obično dobro obavešten u zbivanja i razmišljanja po zapadnim ambasadama u Beogradu. Pa, za njim drugi, treći... (S vremenom je poziv srpskim političarima da — poput De Gola — naprave taj "hrabar iskorak" postajao omiljena mantra u ovim krugovima, postepeno potiskujući onaj prethodni "prijateljski savet" srpskim kolegama da što češće i energičnije naglašavaju kako je "Milošević izgubio Kosovo", te da na taj način otklanjaju odgovornost sa sebe i svojih kapitulantskih postupaka.)
U skladu sa svojim položajem i renomeom, Vesna Pešić je u tom pogledu otišla i korak dalje — poredeći Ivicu Dačića ne samo sa De Golom nego i sa Čerčilom, što je teza koju je lakše navesti nego i pokušati smisleno i ozbiljno komentarisati. No, poučen prethodnim iskustvom, ne mislim ni da bi je trebalo samo olako ismevati i ignorisati.
Na stranu što su, a što je posebna i posebno tužna tema, Francuzi teže podneli odustajanje od svoje omiljene kolonije nego što, plašim se, najveći deo srpske tzv. elite danas žali za gubitkom svoje istorijske i simboličke postojbine.
No, ostavimo se Čerčila i de Gola. Pošteno govoreći, kako god inače vrednovali njegovu istorijsku odgovornost i ulogu, gotovo da nema sumnje da je za naše postpetooktobarske političare (pa i za najveći broj onih koji o politici javno govore i pišu) general Nedić, takoreći, moralna gromada i nacionalna veličina. Pri čemu je posebno simpatično — i simptomatično — što je niko drugi do upravo Ivica Dačić svojevremeno energično zahtevao uklanjanje slike ("kvislinga") Milana Nedića iz zgrade vlade Srbije.
I da ne bude nesporazuma, ne radi se ovde ni o kakvom novom pledoajeu za prevrednovanje Nedićevog lika i dela (mada je prilično jasno da će barem deo posleratnih optužbi na njegov račun svakako morati da bude preispitan i revidiran). Mislim da, uz sve njihove ozbiljne mane, slepe mrlje i ideološka ograničenja, a naročito njihovu vezanost za interesne centre u Londonu i Moskvi, Srbija ipak treba da bude ponosna na oba svoja oslobodilačka pokreta u Drugom svetskom ratu i da se ne gura među one koji danas moraju da falsifikuju i izmišljaju svoju više-manje nepostojeću antifašističku tradiciju. Dakle, ne radi se ovde o Nediću, već onima koji se dan-danas, tobože, zgražavaju nad njegovom "izdajom", a nisu svesni da — u najboljem slučaju i u po njih ubedljivo najpovoljnijoj interpretaciji — sprovode upravo nedićevsku politiku "realizma" i "pragmatizma". I da to čine u mnogo manje apokaliptičnim okolnostima — pa onda i sa mnogo manje opravdanja — nego što su bile one u kojima je delovao nesrećni general.
Sticajem okolnosti, ovde je opet u fokusu Ivica Dačić. Ali, pravde radi, nije tu u pitanju samo on. Zato i jeste pomalo otužno kad vidim kako se razne "velike" i "beskompromisne" patriote, a najviše oni koji su do juče najviše i napadali NSPM, srbovali i "rusovali", danas ostrvljuju samo na Dačića, pri tome veoma pažljivo i u širokom luku zaobilazeći (ili čak otvoreno hvaleći) "prvog potpredsednika" vlade. Iako već i vrapci znaju da je zapravo on, Aleksandar Vučić, alfa i omega svih trenutnih političkih procesa u Srbiji, uključujući tu i ovo poslednje "evrointegracijsko ubrzanje", a da je premijer — mada ga to, razume se, nimalo ne amnestira — tu uglavnom samo (ne)voljni izvršilac, koji povećanom kooperativnošću odlaže svoju političku egzekuciju.
Sve se, zapravo, vrti oko EU i njene "bezalternativnosti". Zato ne mogu a da ne podelim čuđenje direktora moskovskog Insituta za strateška istraživanja Leonida Rešetnjikova (što je, uzgred rečeno, samo poslednja u nizu njegovih "strateških" funkcija) kada se pita i konstatuje kako "Rusiji nije najjasnija ogromna želja većeg dela srpskog političkog establišmenta da po svaku cenu postane član Evropske unije... Kakvu ulogu Srbija može da igra u jedinstvenoj Evropi? Očigledno je da će najkonkurentnije grane srpske privrede biti razrušene... Evropa puca po svim šavovima, a uporna želja srpske vlade, uključujući i predsednika Nikolića, da uđe u EU, liči mi na pokušaj da se ukrca na brod koji tone".
Ovim rečima se nema mnogo šta dodati. Ali ipak ostaju neke nedoumice vezane za ruski stav po tom pitanju, i naročito dilema oko ruskih poteza i, eventualno, konkretnije ruske podrške ukoliko bi, kojim čudom, srpska politika poprimila drugačiji smer. Situacija je ovako gotovo idealna za (ne)osnovano uzajamno sumnjičenje i nedovoljno iskreni pristup onome što bi moglo i moralo biti stratreško partnerstvo u punom i pravom smislu. Rusi nam daju "principijelnu podršku" i napominju da oni ne mogu biti "veći Srbi od Srba" (što je, naravno, tačno, ali takođe može biti i dobar izgovor za smanjeni i nedovoljan angažman). Dok se, s druge strane, srpska politička rukovodstva ispotiha, a njihove medijske filijale na sav glas, vajkaju kako nam, avaj, "Rusi nikada nisu pomogli" (što je apsolutno zlonamerno i netačno) i samo nas "guraju da se za njihov račun kačimo sa Zapadom".
I tako i jedni i drugi imaju savršen izgovor i alibi — oni za svoje nečinjenje i polovičnu podršku, a srpske vlasti za nastavak dosadašnjeg prozapadnog kursa.
I dok se srpska politička kriza polako raspliće i sa njom razne domaće i strane političke zverke ostavljaju svoj trag, jedna druga srpska država, odnosno "entitet", već godinama relativno uspešno bije tešku bitku za svoj opstanak. I primer te borbe bi u nekom smislu mogao biti poučan slučaj i putokaz nacionalnim snagama sa obe strane Drine. Milorad Dodik je, naime, pokazao da je moguće reći "ne" i politički preživeti — pa se čak i izboriti za neke nacionalne interese u uslovima (faktičkog) međunarodnog protektorata, da ne kažemo, strane okupacije. Naravno da je i tamo bilo propusta i grešaka. Ali, uz povremeno nerazumevanje i negodovanje sopstvene javnosti i nekih ovdašnjih patriota, rukovodstvo RS je poslednjih godina vešto kombinovalo rusku spoljnopolitičku i ekonomsku podršku, kao i (ne)principijelno taktičko savezništvo sa Be-Ha Hrvatima, Izraelom i nekim konzervativnim (antiislamskim) američkim krugovima.
Da li će i koliko dugo u tome uspevati — videćemo. Dodik, što je posebno upečatljivo s obzirom na njegov pozamašni gabarit, podseća na hodača po žici razvučenoj iznad duboke provalije. Deluje trapavo, izgleda kao da mu tu nije mesto — ali na neki čudan način opstaje i ne pada, bez obzira na to što ima mnogo zainteresovanih da tu žicu intenzivno ljuljaju. Nada(j)mo se samo da odlučni i mučki udarac neće stići iz Beograda!?
Đorđe Vukadinović | 18.02.2013. |
Nova srpska politička misao