Asimilacija kao genocidna osnova utiranja korijena srpskog naroda
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
ISTORIJSKA DOGAĐANJA « U POTRAZI ZA ISTINOM « Pouka i poruka « Asimilacija kao genocidna osnova utiranja korijena srpskog naroda
Stranice: [1]   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Asimilacija kao genocidna osnova utiranja korijena srpskog naroda  (Pročitano 9491 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Sr. Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 318



Pogledaj profil
« poslato: Maj 21, 2012, 10:49:46 pm »

**

ASIMILACIJA KAO GENOCIDNA OSNOVA UTIRANJA KORIJENA SRPSKOG NARODA


Dva su osnovna pravca asimilacije srpskog naroda: prvi njegovo katoličenje i nasilno prevođenje sa pravoslavne na katoličku varijantu hrišćanske crkve i drugi prelaz na islam, kao religiju koju donose turski osvajači srpske srednjovjekovne države.
 
Katolička crkva sa centrom u Vatikanu nastoji uporno i bez ikakvih skrupula da Srbe, gdje god bili na Balkanu, pokatoliči, naročito nakon raskola u hrišćanstvu početkom druge polovine XI vijeka. To je upravo doba nestajanja srpske države u Zeti i njenog obnavljanja pod Stevanom Nemanjom sa centrom u Podgorici. Rimski papa je nastojao krunisanjem srpskih vladara da ih pridobije za svoje potrebe, a sa njima i srpski narod. Kada mu to nije uspijevalo, kao u Bosni i Hercegovini, onda je slao čitave krstaške vojske da te "pagane", "jeretike", "bogumile", "šizmatike" nasilno pokrsti po katoličkoj liniji. Imao je tu uspjeha, ali mnogi srpski vladari su mu se opirali koliko su mogli, kao bosanski ban Kulin, kralj Tvrtko Kotromanić itd. Sam Tvrtko se 1377. godine krunisao za bosanskog kralja u Mileševu, zadužbini Save Nemanjića čije su mošti Turci spalili u Beogradu na Vračaru, gdje je sada podignuta najveća pravoslavna crkva na svijetu davno započeta u slavu najvećeg srpskog svetitelja Save.
 
Tradicija nemanjićke države najviše se sačuvala u prostorima današnje Crne Gore. To je razumljivo, jer je najduže tu postojala. Stoga je i tako snažno nastojanje katolicizma da je upravo tu sasvim izbriše. Zato se od srpskog naroda u Crnoj Gori koji se najsnažnije odupro, kako katolicizmu tako i islamizaciji, nastoji stvoriti posebna nacija — crnogorska — kako bi se Srbi podjelom lakše uništili. Ne može se srpski narod u Crnoj Gori odreći sjajne borbe protiv svakog zavojevača, ali ni svoje krsne slave, kao osnovnog obilježja Srpstva. Samo Srbi slave krsnu slavu u svijetu i ni jedan drugi narod. Stoga i ustaška ideologija da se Crnogorci izuzmu iz korijena srpskog naroda ima potrebu da se asimilacijom uništi srpski narod, jer je to konkretan oblik genocida. Uostalom, ime Crne Gore se prvi put pominje početkom XV vijeka, dakle u vrijeme kada Turci vode borbe da dokrajče srpsku državu nasljednika cara Dušana, koji se 1346. godine krunisao u Skoplju za srpskog cara. Tada su Mlečani videći u brdima plemena koja se uspješno bore protiv Turaka prvi put pomenuli u jednom ugovoru naziv Monte Negro tj. Crna Gora po borovoj šumi specijalnog tipa koji se zove munika, a u narodu još i mulika, jer izgleda i kada sunce grije crna, pošto je zagasito zelene boje i iz daljine njena stabla daju dojam crnine.

Otuda naziv Monte Negro, u prevodu Crna Gora, a ne od posebne nacije, mada se tu i ime crnogorsko nalazi u geografskim prostorima i njega valja cijeniti i poštivati, ali samo sa naučnog, stvarnog bitisanja, a ne cijepanja srpskog naroda na Srbe i Crnogorce.
 
Sada malo više podataka o katoličenju srpskog naroda i pretvaranja u Hrvate kroz više od 700 godina. U Dalmaciji žive Tadići, stara srpska porodica koja slavi Nikoljdan. Tadići u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji većinom slave i dalje Nikoljdan, ali neki po otocima Dalmacije već 700 godina su katolici i zovu ih Hrvatima. Tako na Visu mnogo Srba je stiglo sa Durmitora i zadržali su crnogorska srpska prezimena, ali uzeli katolička, hrvatska imena, pa postali Hrvati. Oni slave krsne slave potajno, a i javno i znaju svoje porijeklo srpsko. No, ne smiju ga iznositi. Na poluostrvu Pelješcu su srpske pravoslavne crkve sada pretvorene u katoličke. Tu je jedna porodica Guzina Hrvati, a došli su ovdje iz Cuca iz Crne Gore u XII vijeku, uzeli katoličku vjeru i imena Mate, Šime, Jozo itd, a svi znaju da im je krsna slava Aranđelovdan, koju su slavili Nemanjići. Ima tu po Pelješcu Vlahovića sa katoličkim obilježjima, a svi su postali od Srba iz Rovaca. Veliki srpski fizičar je Ruđer Bošković, katolik, fratar, a otac mu je takođe iz Rovaca. Luburići su porijeklom iz Crne Gore. Ima selo u Crmnici koje se i sada tako zove. Vjekoslav Luburić komandant svih ustaških logora za likvidaciju Srba, Jevreja i Roma je porijeklom, na žalost, Srbin. Nije slučajno u narodu ostala poslovica: "Poturica gori od Turčina", a ovdje isti taj sadržaj i smisao bitiše. U Konavlima katolici su danas zaleđe Dubrovnika, svi su srpskog porijekla i slave krsne slave. Isti je slučaj i sa katolicima u Tivtu, Radovićima, Boki Kotorskoj itd. Svi slave krsnu slavu.
 
Na području Kotora mnoge pravoslavne crkve su postale katoličke. Tako crkvu uz sam stari grad na putu prema Lovćenu nazivaju katolici Crkva Svetog Bazilija, a srpski narod Crkva Svetog Vasilija. Ima tu na području Donjeg i Gornjeg Grblja veliki broj, preko 45 crkava pravoslavnih, a katoličkih nema. Na jednoj, u Gornjem Grblju, što je iz doba Nemanjića vidi se u zvoniku crvena zvijezda petokraka. To je simbol stari, a ne novi komunistički. Tu u Radovićima i Tivtu katolici slave krsnu slavu. Nije teško naslutiti da su Srbi prešli sa pravoslavne na katoličku vjeru iako su gotovo iste hrišćanske crkve, ali u asimilaciji od Srba Crnogoraca su postali Hrvati.
 
Tako je katoličanstvo, smišljenom asimilacijom mnogo Srba prevelo na Hrvate. Nije samo u tome nesreća srpskog naroda nego prije svega u izmjeni demografske karte, a zatim zatiranju običaja srpstva itd. No, kult Svetoga Save je snažno prisutan kod Hrvata koji su nastali od Srba i naučnici bi trebalo da tu tamnu stranu srpske istorije osvijetle i pokažu svima kako je asimilacija genocid, iako na prvi pogled tako ne izgleda. I islamizacija je izvela gotovo istu posljedicu kod srpskog naroda.
 
Kada su Turci zauzeli državu Nemanjića, prvo maričkom bitkom 1371, zatim kosovskom bitkom 1389. i kasnijim osvajanjem cijele Srbije i Bosne i Hercegovine, dolazi do lagane, ali stalne islamizacije. Srbi prelaze na islam i gube polako ranija kulturna i vjerska obilježja. Ti islamizovani Srbi postaju udarna snaga turskih osvajača. Islam je prihvatalo, naročito niže plemstvo kako bi sačuvalo posjede, a krupno su Turci uglavnom fizički istrijebili već u prvom naletu osvajanja ovih krajeva koji su bili srpska država.
 
U narodu se kaže da je mnogo Srpkinja nasilno ostalo bez djece, pošto su ih Turci odveli da od njih prave dobre vojnike, Turke, redovnu vojsku, koja se na turskom zove još "Jeni ceri" ili kako to narod kaže janjičari. Sveti Petar Cetinjski je naredio Cucama da svoju braću, kada dođu kao janjičari, pobiju kako bi zaustavio asimilaciju srpskog naroda u Crnoj Gori. To je ranije bilo zlo protiv koga se nije lako moglo boriti. Brat ubija brata jer su postali nebraća. U mnogim običajima Muslimani znaju da čuvaju srpsku kulturu više od Srba. Goranci u Srbiji su sačuvali iskonsku srpsku nošnju od Kosova do danas. Oni su muslimani Srbi. Ustvari Srbi su porijeklom, a muslimani po vjeri. To bi se reklo — Srbi muslimani. I isto tako imamo Srbe katolike da se kaže možda i Srbe hrvate — svejedno, sadržaj je isti.
 
U objašnjavanju zašto se tako slabo, a često i nerado bore muslimani protiv Srba Crnogoraca za vrijeme turskih pohoda na Crnu Goru, najbliži saradnik Jovana Cvijića, Jevto Dedijer navodi razlog da oni znaju da su Srbi i zato nerado idu na braću. Teško je to opovrgnuti. Muslimani su sačuvali niz kultnih običaja srpstva i kulture koju su sačuvali kako u riječima, odjeći, obući, tako i slavama koje nazivaju malo drugačije. Najviše njih na Đurđevdan idu na uranak i slave taj srpski svetosavski praznik kao svoju krsnu slavu. Isti je slučaj i sa Ilindanom. Slava Svetoga Ilije je poznata širom Jugoslavije gdje žive Srbi koji su ostali pravoslavne vjere. Ali, malo je muslimana koji ne slave 2. avgust, to jest Ilindan. To je srpska slava, a ko je slavi zna se čijeg je porijekla. Na Bjelašnici ima čisto muslimansko selo Lukavac, gdje ima niz riječi srpskih bolje sačuvanih nego u srpskim selima koja nisu primila islam kao vjeru. Tako kolje za naviljke zovu podvori, što je pravi izraz za malu uslugu koju obavljaju u prenosu naviljaka. Malo ga pričuvaju, dvore, pa se zato nazivaju podvori. Kada se nevjesta u Crnoj Gori dovodi mladoženji čuvaju je ili dvore djeveri. Kada umire starac ili baba u selu ljudi dvore, što znači čuvaju dok duša ne izađe iz tijela. Tačno je da čovjek umiranjem gubi težinu za pola kilograma što može biti vezano i za dušu. Ko to zna, priroda je beskonačna tajna. Ali nije tajna asimilacija Srba islamom i njihovo nestajanje. Čuveni most na Drini u Višegradu najbolje kazuje kako su Srbi islamizacijom gubili korijen. Kao dijete Mihailo Sokolović je odveden u Carigrad i postao je maršal turske armije. Dobio je novo ime Mehmed, a prezime osta Sokolović. On je ocu koji je primio islam podigao džamiju, a majci crkvu jer nije htjela primiti islam. Brata je Makarija postavio za srpskog patrijarha čime je obnovio Pećku patrijaršiju.
 
U nekim muslimanskim selima oko Stoca (selo Bitunja) na Ilindan se sastaju Muslimani u slavu toga dana tumačeći da je do podne Ilija, a popodne Alija. Isto to vrijedi i za okolinu Nevesinja. Neke muslimanske porodice u Mostaru, kao Drljevići, slave Đurđevdan. Ovi Drljevići su iz Kolašina porijeklom, a ima ih u Bosanskoj krajini Muslimana. Isto tako Muslimani slave Prokopijevdan i Ognjenu Mariju. U te dane ne valja raditi o klasu, sijenu i kosidbi. Ne smije se žnjeti žito, djenuti sijeno i kositi trava. Muslimani slave i Blagovijest, iako ne svi, nego pretežno oni stariji koji još čuvaju tu tradiciju. Moguće je navoditi mnogo narodnih običaja kod Muslimana koji su srpskog porijekla. U selu Krekovima kod Nevesinja nalazi se jedna od najvećih nekropola stećaka gdje su sahranjivani Srbi prije dolaska Turaka. Na rubu te nekropole stećaka nalazi se takozvani Rajkov kamen. To je spomenik poput krstače i nišana visine oko 2 metra ispod kojeg ima udubljenje i tu Srbi i Muslimani donose i ostavljaju uginule životinje. Na području šire Hercegovine mnogi stećci kazuju pismom ćirilicom da su srpski, kao Radimlja kod Stoca. Tu je sahranjivana porodica Miloradovića nadaleko čuvena po svojim umnim ljudima svjetskog glasa proslavljenih, u majci Rusiji više nego u Hercegovini. Gore iznad ove izuzetno lijepe nekropole stećaka na brdu prema sjeveru oko 2 km nalazi se u šikari brižno uklesana fotelja, stolica, stolovača, što bi u Crnoj Gori kazali, sudska stolica starija od XIII vijeka po kojoj i grad Stolac dobi ime. O ovom kamenu malo se piše, a ima razloga za to. U Crnoj Gori za tronožnu stolicu koja se zove stolovača vrijedi pravilo da na njoj sjedi samo domaćin kuće, starješina. U ovoj stolačkoj kod Radimlje sjedio je sudija, glava porodice ili plemena da sudi, kada se zavade bližnji ili daljni građani i zato se zove sudačka stolica, stolovača, dakle prestolna stolica. O njoj jednako znaju Srbi u Stocu i okolini kao i Muslimani.
 
Islamizacija srpskog naroda, bila je najsnažnija u XVI vijeku. Tada je turska država bila na vrhuncu moći. Kada se obilaze sela po Bosni i Hercegovini upada u oči činjenica da gotovo u svim plodnijim krajevima i gradovima, varošima, ima više Muslimana nego Srba. One pasivne krajeve najviše naseljavaju Srbi i Hrvati. Zašto su Hrvati manje prelazili na islam od Srba nije teško objasniti. Inače ih je bilo u Bosni i Hercegovini i prije dolaska Turaka manje, s jedne strane, a s druge, njihova crkva, katolička, nije ukidana kao srpska pravoslavna, što je odigrala krupnu ulogu u smanjivanju islamizacije kod Hrvata i povećavanje iste kod Srba kojima tek Mehmed-paša Sokolović obnavlja Patrijaršiju početkom druge polovine XVI vijeka. Upravo u to vrijeme je vršena najsnažnije islamizacija srpskog naroda u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini. Nije slučajno i Mehmed-paša, Srbin korijenom, i to plemić, uvidio, šta mu se od naroda čini, pa je dozvolio obnavljanje Srpske pravoslavne crkve. Turci neće tim postupkom zaustaviti islamizaciju, ali će doprinijeti, koliko-toliko, opstajanju srpskog naroda kome je islamizacija ukidala korijen.
 
Buđenje srpske nacionalne svijesti počinje nakon izbijanja francuske buržoaske revolucije 1789. godine. Uskoro će Srbi dići 1804. prvi srpski ustanak, koji je ustvari varijanta francuske revolucije. To će im omogućiti da nastave obavljanje srpske države koju su najduže sačuvali Srbi u Crnoj Gori. Najveći srpski pjesnik, crnogorski mitropolit, vladar Crne Gore, vladika Rade-Petar II Petrović Njegoš piše u "Gorskom vijencu", pored ostalog, i o istrazi poturica, ne zato što nije znao ko su, nego da bi spriječio asimilaciju kao oblik genocida nad srpskim narodom. Nije ova misao slučajna: "Ne bojim se vraga pa da ga je ko na gori lista, no se bojim od zla domaćega".
 
Srpsko stradanje u ratovima, asimilaciji i denacionalizaciji dostiže vrhunac u drugom svjetskom ratu. Kleronacisti stvaraju sa fašistima ustašku Nezavisnu državu Hrvatsku 10. aprila 1941. godine kada se Treći Rajh na čelu sa Adolfom Hitlerom spremao na odlučujući pohod protiv pravoslavlja i slovenstva uopšte, sa armijom od preko deset miliona vojnika pohodom na Moskvu od 22. juna 1941. godine. Tada nastupa još jedan sistem reasimilacije Srba. Mnogi naučnici o tome šute iz njima znanih razloga. Riječ je o dva oblika asimilacije Srba putem represije i fizičkog genocida koji u istoriji nije do 1941. godine zabilježen. Hrvatske ustaše 1941. godine proglašavaju sve Muslimane u Bosni i Hercegovini čistim Hrvatima ili Hrvatima Muslimanima. Upotrebljavali su izraze za Muslimane, srčika hrvatske države, cvijeće hrvatsko, najstariji Hrvati itd. To je sada nova asimilacija Srba islamske vjere i genocid putem te asimilacije. Bilo je mnogo Muslimana koji se ovome sistemu genocida suprotstavljaju putem rezolucija koje su 1941. godine nastale u Mostaru, Sarajevu, Tuzli, Višegradu, Banjaluci i Prijedoru. Među brojnim potpisnicima ovih rezolucija stoje ugledni Muslimani: hodže, ljekari, advokati, gradonačelnici, itd. Svuda se u tim rezolucijama zahtijeva obustavljanje istrebljenja Srba, nasilno prevođenje na katoličku vjeru, itd. Muslimanski prvaci u prvom redu, ističu da islam ne propovijeda bilo čije istrebljenje, a što se tiče Srba, oni su, muslimani — mogli da ih istrijebe u doba Turaka kada je za to bilo zbog buna i ustanaka više razloga, pa to nisu činili. Čak je, kažu oni, na turskom dvoru bilo srpsko ćirilično pismo drugo službeno pismo, a srpski drugi službeni jezik. Zna se dobro da je Mehmed-paša Sokolović Mađarima pisao srpskim jezikom ćirilicom što je kod mnogih tamošnjih izbjeglih Srba u XVI vijeku izazivalo osjećanje kako je turska država njima — Srbima naklonjena. Zaista je u tom XVI vijeku širom Bosne i Hercegovine podignuto više pravoslavnih manastira čije freske i ikone do sada zadivljuju ljepotom i snagom umjetničke poruke.
 
Hrvatske ustaše zabranjuju ćirilicu. Srbe tretiraju strancima, a srpsko ćirilično pismo stranim pismom. Njihove su parole bile: Srbe na vrbe; Bješte psine preko Drine; Drumovi će poželjeti Srba, ali Srba više biti neće itd. U kafanama su pisali parole: Zabranjeno Srbima i psima itd. Nastaje bjesomučno istrebljivanje Srba. Prvo ih ubijaju gdje stignu i to ugledne i odrasle muškarce, a zatim odvode u logore žene, starce i djecu. Od djece koja preostanu proizvode dobre Hrvate prekrštavanjem u katoličkim crkvama i oblačenjem u ustaške uniforme sa obaveznim ustaškim znacima na kapama u obliku latiničkog slova "U". Spasilo se ono Srba što je uspjelo da pobjegne u Srbiju i Crnu Goru, a koji su se latili oružja i formirali zbjegove po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini činili su narodnu vojsku do aprila 1942. godine, kada Titova politika uspije da ih zavadi i podijeli na partizane i četnike i tako međusobno sukobi.
 
Dio katoličke crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini provodi sistem asimilacije Srba, naročito djece do 16 godina starosti u dobre Hrvate. Prema procjeni dr Alojzija Stepinca samo do 1943. godine tako je prevedeno "dobrovoljno" preko 250.000 Srba u katolike. Ovaj ustaša nije pred sudom odgovarao za genocid u Jasenovcu nad Srbima, Jevrejima i Romima, a bio je jedan od predvodnika politike Vatikana u genocidu nad Srbima u toku drugog svjetskog rata.

Prof. dr Radomir Bulatović

PROSVJETA kalendar za 1996. goddinu | Urednik: Vojislav Maksimović & Stevo Ćosović
Sačuvana
Stranice: [1]   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: