Angelina
|
 |
« poslato: Februar 20, 2012, 03:33:31 pm » |
|
* O Sarajevskom veleizdajničkom procesu, 88 godina kasnije — IZABORAVLJENI MIHAJLO PUŠARAOdmah je, pretpostavljajući o čemu je riječ, istrčao iz "Slogine" zgrade. Tada je, vidno uzbuđen, samo kratko procijedio: "Samo vi nastavite, ja ću se brzo vratiti!"Sarajevski veleizdajnički proces atentatorima na bečkog prestolonasljednika Franca Ferdinanda, održan od 12. do 29. oktobra 1914. u Vojnom logoru, samo je jedan od mnogobrojnih procesa te vrste u bivšoj Austrougarskoj monarhiji.
Pošto je direktni izvršilac atentata bio pripadnik pokreta "Mlada Bosna" gimnazijalac Gavrilo Princip, razumljivo je što se baš on našao u centru pažnje, ne samo tadašnjeg svjetskog javnog mnjenja nego i kasnijih istraživača tog prelomnog istorijskog događaja. Stoga su, razumljivo, u njegovoj sjenci ostale brojne zanimljive ličnosti, bilo da su u istoriji označene kao pozitivne ili negativne. Među njih, nesumnjivo, spadaju potpuno zaboravljeni dirigent Mihajlo Pušara, tek uzgredno spominjani učitelj Veljko Čubrilović, njegov advokat Rudolf Cistler i zvanični državni dželat Alojz Zajfert, o kojima je ovdje riječ.
Sarajevski atentat, čije su žrtve bili Franc Ferdinand i supruga mu vojvotkinja Sofija Hotek fon Hohenberg, izvršio je na Vidovdan, 28. juna 1914, pripadnik omladinskog pokreta "Mlada Bosna" Gavrilo Princip, gimnazijalac rodom iz Obljaja kod Grahova. Pa iako nas od tog izvanredno krupnog istorijskog događaja, o kome je do sada napisano najmanje 4.000 ozbiljnih studija, rasprava i drugih tekstova, dijeli više od 88 godina, njegovi stvarni podstrekaci ni do dana danađnjeg nisu sasvim poznati. Stoga se među njih, pored tadašnje Kraljevine Srbije, na koju je svaljena sva krivica, ponegdje, ali ne bez jakih razloga, spominju i carska Rusija, Francuska, Mađarska, Velika Britanija, pa čak i glavni saveznik bečkog dvora — Njemačka!
MALI PODSJETNIK
Veoma čvrsti i energični Ferdinand je, na ovaj ili onaj način, ozbiljno brkao račune određenim političkim i vojnim krugovima u svakoj od tih zemalja. Bio je zapravo bolesno ambiciozan, brutalan i eksplozivan, prepun teško skrivane želje da što prije umre njegov stari stric, car Franc Jozef Prvi, da on preuzme kormilo monarhije i ostvari svoje grandiozne reformisticke zamisli. Njega je, prema pouzdanim arhivskim izvorima, naročito razdrazivala politička opreznost mudrog starca, pa je svim silama nastojao da se, kao generalni inspektor cjelokupne austrougarske vojne sile, predstavi bitno sposobnijim od njega. Prava prilika za to, po njemu, bili su vojni manevri u "novim provincijama", Bosni i Hercegovini, okupiranim 1878. i jednostrano anektiranim 1908. godine. Tada je konačno trebalo da se Kraljevini Srbiji, iznurenoj balkanskim ratovima i do kraja nezadovoljnoj tom aneksijom, demonstrira svekolika nadmoć Austrougarske monarhije, ali i njegova lična i vojnička odlučnost. Otuda se mjesto i datum te demonstracije nipošto ne mogu smatrati slučajnim: glavni grad Sarajevo i veliki srpski praznik Vidovdan, 28. juna. Uz to i 525. godišnjica Kosovske bitke! Doznavsi za to, "mladobosanci" odlučuju da promijene ranije utvrđenu "metu": umjesto da na nišan uzmu ozloglašenog poglavara BiH, generala Oskara fon Poćoreka, pripremaju "krvavi doček" Francu Ferdinadu. Pa iako nipošto nije predstavljao uzrok, Sarajevski atentat je poslužio kao neposredni povod za napad na potpuno nevinu Srbiju, a time i za početak Prvog svjetskog rata. Tome ratu je, uzgred rečeno, prethodila krajnja zaostrenost među tadašnjim evropskim imperijalistickim silama, koja je trajala još od francusko — pruskog rata, 1870 — 71. godine. U tom svjetlu valja posmatrati njemačku inicijativu o stvaranju Trojnog saveza sa Austrougarskom i Italijom, kome će se kasnije suprotstaviti Trojni sporazum, "Antanta", a u nju će ući Engleska, Francuska i Rusija. U tim vojnim savezima ce, najzad, stupiti i u do tada najkrvaviji međusobni sukob tokom dotadašnje čovjekove povjesnice — Prvi svjetski rat.
No, kako su "mladobosansci" u Beogradu saznali za Ferdinandov dolazak na manevre u BiH?
ISJEČAK IZ NOVINA
Skoro izvjesnim se smatra da je "bosanske emigrante" u Beogradu, tj. buduće atentatore, među kojima su bili i mnogi muslimani, "animirao" dirigent Srpskog pjevačkog drustva "Sloga" u Sarajevu Mihajlo Pušara. (Posebno su se iz reda bosanskih muslimana, kao srpske komite u balkanskim ratovima, isticali Dulaga Bukovac i Mustafa Golubić, koji su činili dio lične pratnje komitskog vojvode Vojina Tankosića, a Bukovac je bio i najbolji drug Gavrila Principa.)
Pušara je Nedjeljku Cabrinoviću, tri mjeseca pred Sarajevski atentat, zapravo poslao novinski isječak, s viješću o dolasku austrijskog prestolonasljednika u Bosnu. Time je, doduše posredno, "mladobosance" u Srbiji, snažno zadojene idejom južnoslovenskog ujedinjenja, inicirao na tajnu oružanu akciju.
Šta je još poznato o tom srpskom patrioti?
Taj zaboravljeni istinski srpski mučenik bio je vatreni pripadnik antiaustrijski usmjerene "Mlade Bosne", svestrani kulturni pregalac i veliki poklonik slobode za svu obespravljenu bosansku "raju". Do danas je, nažalost, o njemu malo šta spaseno od trajnog zaborava.
Rođen je, prema šturim biografskim podacima, 1886. u Visokom, u kome je, po završetku srednje škole, izvjesno vrijeme radio kao opstinski službenik. Između 1905. i 1914. vodio je tamošnji hor Srpskog pjevačkog društva "Milutinović", režirao u njegovoj dramskoj sekciji i vodio tamburaški orkestar pri vareškoj Muslimanskoj čitaonici. I to bi, valjda, mogao da bude još jedan dokaz o njegovoj južnoslovenskoj ujediniteljskoj orijentaciji i naklonosti prema "Bosni, sirotici kletoj", kako bi kazao narodni pjesnik.
Po dolasku u Sarajevo, odmah je preuzeo dirigentsku palicu u Srpskom pjevačkom društvu "Sloga". Nju je posljednji put iz ruke ispustio baš u trenutku snažne eksplozije bombe Nedjeljka Čabrinovića, na sarajevskoj Apelovoj obali. On je Čabrinoviću, dakle, marta 1914, adresujući ga na kafanu "Zlatna moruna", gdje su se redovno okupljali "emigranti iz Bosne", poslao kratku novinsku vijest o "visokoj posjeti". Ta vijest je, kako se prvobitno tvrdilo, bila izrezana iz zagrebačkog Novog srbobrana, ali je u pitanju mogao da bude i drugi list. Kako bi pred policijom zametnuo trag, taj je isječak običnim pismom poslao iz Zenice. Naslovio ga je na Čabrinovića i kafanu "Zlatna moruna", jer Principovu adresu, kao ni Čabrinovićevu, nije znao.
BRZO ĆU SE VRATITI
Sigurno se, međutim, zna da je u trenutku eksplozije Čabrinovićeve bombe, koja je ranila više lica iz Ferdinandove pratnje i publike, Pušara dirigovao na "Sloginoj" vidovdanskoj akademiji. Odmah je, pretpostavljajuci o čemu je riječ, istrčao iz "Slogine" zgrade. Tada je, vidno uzbuden, samo kratko procijedio: "Samo vi nastavite, ja ću se brzo vratiti!" Svečanost je zaista nastavljena, ali se "Slogin" dirigent Mihajlo Pušara svojim pjevačima nikada nije vratio. U opsežnoj studiji Sarajevo 1914. Vladimir Dedijer je tim povodom zapisao: "...Kada je Princip potegao revolver, jedan detektiv je pokušao da ga zaustavi, na što je Pušara nogom udario detektiva u koleno, tako da je (detektiv) izgubio ravnotežu, te nije mogao da zaustavi atentatora... Pušara nije samo onemogućio detektiva da Principa spreči u pucanju, nego je, trenutak kasnije, jurnuo na poručnika dr Andreasa viteza fon Morseja, člana prestolonaslednikove pratnje, kada je ovaj iskočio iz automobila i nasrnuo sabljom na Principa..." Pored Pušare, što uopšte pokazuje da je Ferdinand zaista bio omražena ličnost, u pomoć Principu priskočio je i njegov školski drug i vršnjak Ferdinad Ber, inače Austrijanac, pa je na fotografijama, greškom, trenutak njegovog hapšenja često prikazivan kao hapšenje Gavrila Principa!
Pušara je uhapšen na dan atentata, tačno u podne. Pušten je sedam dana kasnije. Ponovo je uhapšen i odmah deportovan u prvi, dotada poznati, koncentracioni logor na svijetu, Arad u Rumuniji, isključivo ispunjen Srbima. Mučen stalnom glađu, batinama i boravkom u podzemnim kazamatima aradske kaznionice, umro je u 29. godini, a njegova porodica je prinudno raseljena.
Tako je ognjište porodice Mihajla Pušare, u visočkom naselju Sebilj, zasvagda ugašeno.
GURANJE U ZABORAV
Ni u izložbenom prostoru nekadašnjeg Muzeja "Mlade Bosne" u Sarajevu, koji je u minulom ratu bio ispražnjen, a sada se obnavlja, nikada nije izložena slika Mihajla Pušare, mada je i onovremenski budimpeštanski AZ Erkedes ujsag, pored fotografija ostalih učesnika Sarajevskog atentata, objavio i njegovu. On je, sasvim očigledno, namjerno guran u zaborav. To je utoliko čudnije što u Sarajevu 1914. Dedijer za Pušaru navodi da je bio ne samo vatreni "mladobosanac" nego i "lep, visok, elegantan mladić, darovit pevač i glumac, koji se naročito isticao u romantičnim ulogama. Narodno pozorište u Beogradu bilo mu je ponudilo angažman, ali je on više voleo da ostane u Sarajevu..." (Zbog takvog načina odijevanja, Princip je prema njemu bio krajnje suzdržan, sumnjajući da bi on mogao da bude austrijski tajni agent!)
Nasuprot ovome, danas se u Sarajevu uveliko radi na obnovi i vraćanju spomenika Ferdinandu i Sofiji, koji je uklonjen još 1918, nakon propasti Austrougarske monarhije i stvaranja Kraljevine SHS. Takođe je Principovom mostu vraćen stari naziv — Latinska ćuprija. Taj čin bi još mogao da ima istorijskog smisla, budući da je most jedan dio Sarajeva povezivao sa nekadašnjim gradskim naseljem Latinluk. Ono, ipak, što nikako ne može da se racionalno opravda jeste narečeni monument Francu i Sofiji, čije spomenike bi, ako to stvarno želi, danas trebalo da podiže Austrija, nikako BiH.
Razlog takvom gledištu je više nego jasan: tim nevjerovatnim aktom bi se, sasvim sigurno, načinio svjetski presedan, presedan slavljenja i veličanja svojih bivših okupatora i porobljivaca. Što je, čak i za "dummer Bosniaken" (bosanske glupake) — kako nas je počivša "carska Viena" sve odreda nježno oslovljavala — previše, previše je!Piše: Jovan Babić | Group Sorabia
|