sledeća tema »

[Angelina]

*
O Sarajevskom veleizdajničkom procesu, 88 godina kasnije — I


ZABORAVLJENI MIHAJLO PUŠARA

Odmah je, pretpostavljajući o čemu je riječ, istrčao iz "Slogine" zgrade. Tada je, vidno uzbuđen, samo kratko procijedio: "Samo vi nastavite, ja ću se brzo vratiti!"

Sarajevski veleizdajnički proces atentatorima na bečkog prestolonasljednika Franca Ferdinanda, održan od 12. do 29. oktobra 1914. u Vojnom logoru, samo je jedan od mnogobrojnih procesa te vrste u bivšoj Austrougarskoj monarhiji.

Pošto je direktni izvršilac atentata bio pripadnik pokreta "Mlada Bosna" gimnazijalac Gavrilo Princip, razumljivo je što se baš on našao u centru pažnje, ne samo tadašnjeg svjetskog javnog mnjenja nego i kasnijih istraživača tog prelomnog istorijskog događaja. Stoga su, razumljivo, u njegovoj sjenci ostale brojne zanimljive ličnosti, bilo da su u istoriji označene kao pozitivne ili negativne. Među njih, nesumnjivo, spadaju potpuno zaboravljeni dirigent Mihajlo Pušara, tek uzgredno spominjani učitelj Veljko Čubrilović, njegov advokat Rudolf Cistler i zvanični državni dželat Alojz Zajfert, o kojima je ovdje riječ.

Sarajevski atentat, čije su žrtve bili Franc Ferdinand i supruga mu vojvotkinja Sofija Hotek fon Hohenberg, izvršio je na Vidovdan, 28. juna 1914, pripadnik omladinskog pokreta "Mlada Bosna" Gavrilo Princip, gimnazijalac rodom iz Obljaja kod Grahova. Pa iako nas od tog izvanredno krupnog istorijskog događaja, o kome je do sada napisano najmanje 4.000 ozbiljnih studija, rasprava i drugih tekstova, dijeli više od 88 godina, njegovi stvarni podstrekaci ni do dana danađnjeg nisu sasvim poznati. Stoga se među njih, pored tadašnje Kraljevine Srbije, na koju je svaljena sva krivica, ponegdje, ali ne bez jakih razloga, spominju i carska Rusija, Francuska, Mađarska, Velika Britanija, pa čak i glavni saveznik bečkog dvora — Njemačka!

MALI PODSJETNIK

Veoma čvrsti i energični Ferdinand je, na ovaj ili onaj način, ozbiljno brkao račune određenim političkim i vojnim krugovima u svakoj od tih zemalja. Bio je zapravo bolesno ambiciozan, brutalan i eksplozivan, prepun teško skrivane želje da što prije umre njegov stari stric, car Franc Jozef Prvi, da on preuzme kormilo monarhije i ostvari svoje grandiozne reformisticke zamisli. Njega je, prema pouzdanim arhivskim izvorima, naročito razdrazivala politička opreznost mudrog starca, pa je svim silama nastojao da se, kao generalni inspektor cjelokupne austrougarske vojne sile, predstavi bitno sposobnijim od njega. Prava prilika za to, po njemu, bili su vojni manevri u "novim provincijama", Bosni i Hercegovini, okupiranim 1878. i jednostrano anektiranim 1908. godine. Tada je konačno trebalo da se Kraljevini Srbiji, iznurenoj balkanskim ratovima i do kraja nezadovoljnoj tom aneksijom, demonstrira svekolika nadmoć Austrougarske monarhije, ali i njegova lična i vojnička odlučnost. Otuda se mjesto i datum te demonstracije nipošto ne mogu smatrati slučajnim: glavni grad Sarajevo i veliki srpski praznik Vidovdan, 28. juna. Uz to i 525. godišnjica Kosovske bitke! Doznavsi za to, "mladobosanci" odlučuju da promijene ranije utvrđenu "metu": umjesto da na nišan uzmu ozloglašenog poglavara BiH, generala Oskara fon Poćoreka, pripremaju "krvavi doček" Francu Ferdinadu. Pa iako nipošto nije predstavljao uzrok, Sarajevski atentat je poslužio kao neposredni povod za napad na potpuno nevinu Srbiju, a time i za početak Prvog svjetskog rata. Tome ratu je, uzgred rečeno, prethodila krajnja zaostrenost među tadašnjim evropskim imperijalistickim silama, koja je trajala još od francusko — pruskog rata, 1870 — 71. godine. U tom svjetlu valja posmatrati njemačku inicijativu o stvaranju Trojnog saveza sa Austrougarskom i Italijom, kome će se kasnije suprotstaviti Trojni sporazum, "Antanta", a u nju će ući Engleska, Francuska i Rusija. U tim vojnim savezima ce, najzad, stupiti i u do tada najkrvaviji međusobni sukob tokom dotadašnje čovjekove povjesnice — Prvi svjetski rat.

No, kako su "mladobosansci" u Beogradu saznali za Ferdinandov dolazak na manevre u BiH?

ISJEČAK IZ NOVINA

Skoro izvjesnim se smatra da je "bosanske emigrante" u Beogradu, tj. buduće atentatore, među kojima su bili i mnogi muslimani, "animirao" dirigent Srpskog pjevačkog drustva "Sloga" u Sarajevu Mihajlo Pušara. (Posebno su se iz reda bosanskih muslimana, kao srpske komite u balkanskim ratovima, isticali Dulaga Bukovac i Mustafa Golubić, koji su činili dio lične pratnje komitskog vojvode Vojina Tankosića, a Bukovac je bio i najbolji drug Gavrila Principa.)

Pušara je Nedjeljku Cabrinoviću, tri mjeseca pred Sarajevski atentat, zapravo poslao novinski isječak, s viješću o dolasku austrijskog prestolonasljednika u Bosnu. Time je, doduše posredno, "mladobosance" u Srbiji, snažno zadojene idejom južnoslovenskog ujedinjenja, inicirao na tajnu oružanu akciju.

Šta je još poznato o tom srpskom patrioti?

Taj zaboravljeni istinski srpski mučenik bio je vatreni pripadnik antiaustrijski usmjerene "Mlade Bosne", svestrani kulturni pregalac i veliki poklonik slobode za svu obespravljenu bosansku "raju". Do danas je, nažalost, o njemu malo šta spaseno od trajnog zaborava.

Rođen je, prema šturim biografskim podacima, 1886. u Visokom, u kome je, po završetku srednje škole, izvjesno vrijeme radio kao opstinski službenik. Između 1905. i 1914. vodio je tamošnji hor Srpskog pjevačkog društva "Milutinović", režirao u njegovoj dramskoj sekciji i vodio tamburaški orkestar pri vareškoj Muslimanskoj čitaonici. I to bi, valjda, mogao da bude još jedan dokaz o njegovoj južnoslovenskoj ujediniteljskoj orijentaciji i naklonosti prema "Bosni, sirotici kletoj", kako bi kazao narodni pjesnik.

Po dolasku u Sarajevo, odmah je preuzeo dirigentsku palicu u Srpskom pjevačkom društvu "Sloga". Nju je posljednji put iz ruke ispustio baš u trenutku snažne eksplozije bombe Nedjeljka Čabrinovića, na sarajevskoj Apelovoj obali. On je Čabrinoviću, dakle, marta 1914, adresujući ga na kafanu "Zlatna moruna", gdje su se redovno okupljali "emigranti iz Bosne", poslao kratku novinsku vijest o "visokoj posjeti". Ta vijest je, kako se prvobitno tvrdilo, bila izrezana iz zagrebačkog Novog srbobrana, ali je u pitanju mogao da bude i drugi list. Kako bi pred policijom zametnuo trag, taj je isječak običnim pismom poslao iz Zenice. Naslovio ga je na Čabrinovića i kafanu "Zlatna moruna", jer Principovu adresu, kao ni Čabrinovićevu, nije znao.

BRZO ĆU SE VRATITI

Sigurno se, međutim, zna da je u trenutku eksplozije Čabrinovićeve bombe, koja je ranila više lica iz Ferdinandove pratnje i publike, Pušara dirigovao na "Sloginoj" vidovdanskoj akademiji. Odmah je, pretpostavljajuci o čemu je riječ, istrčao iz "Slogine" zgrade. Tada je, vidno uzbuden, samo kratko procijedio: "Samo vi nastavite, ja ću se brzo vratiti!" Svečanost je zaista nastavljena, ali se "Slogin" dirigent Mihajlo Pušara svojim pjevačima nikada nije vratio. U opsežnoj studiji Sarajevo 1914. Vladimir Dedijer je tim povodom zapisao: "...Kada je Princip potegao revolver, jedan detektiv je pokušao da ga zaustavi, na što je Pušara nogom udario detektiva u koleno, tako da je (detektiv) izgubio ravnotežu, te nije mogao da zaustavi atentatora... Pušara nije samo onemogućio detektiva da Principa spreči u pucanju, nego je, trenutak kasnije, jurnuo na poručnika dr Andreasa viteza fon Morseja, člana prestolonaslednikove pratnje, kada je ovaj iskočio iz automobila i nasrnuo sabljom na Principa..." Pored Pušare, što uopšte pokazuje da je Ferdinand zaista bio omražena ličnost, u pomoć Principu priskočio je i njegov školski drug i vršnjak Ferdinad Ber, inače Austrijanac, pa je na fotografijama, greškom, trenutak njegovog hapšenja često prikazivan kao hapšenje Gavrila Principa!

Pušara je uhapšen na dan atentata, tačno u podne. Pušten je sedam dana kasnije. Ponovo je uhapšen i odmah deportovan u prvi, dotada poznati, koncentracioni logor na svijetu, Arad u Rumuniji, isključivo ispunjen Srbima. Mučen stalnom glađu, batinama i boravkom u podzemnim kazamatima aradske kaznionice, umro je u 29. godini, a njegova porodica je prinudno raseljena.

Tako je ognjište porodice Mihajla Pušare, u visočkom naselju Sebilj, zasvagda ugašeno.

GURANJE U ZABORAV

Ni u izložbenom prostoru nekadašnjeg Muzeja "Mlade Bosne" u Sarajevu, koji je u minulom ratu bio ispražnjen, a sada se obnavlja, nikada nije izložena slika Mihajla Pušare, mada je i onovremenski budimpeštanski AZ Erkedes ujsag, pored fotografija ostalih učesnika Sarajevskog atentata, objavio i njegovu. On je, sasvim očigledno, namjerno guran u zaborav. To je utoliko čudnije što u Sarajevu 1914. Dedijer za Pušaru navodi da je bio ne samo vatreni "mladobosanac" nego i "lep, visok, elegantan mladić, darovit pevač i glumac, koji se naročito isticao u romantičnim ulogama. Narodno pozorište u Beogradu bilo mu je ponudilo angažman, ali je on više voleo da ostane u Sarajevu..." (Zbog takvog načina odijevanja, Princip je prema njemu bio krajnje suzdržan, sumnjajući da bi on mogao da bude austrijski tajni agent!)

Nasuprot ovome, danas se u Sarajevu uveliko radi na obnovi i vraćanju spomenika Ferdinandu i Sofiji, koji je uklonjen još 1918, nakon propasti Austrougarske monarhije i stvaranja Kraljevine SHS. Takođe je Principovom mostu vraćen stari naziv — Latinska ćuprija. Taj čin bi još mogao da ima istorijskog smisla, budući da je most jedan dio Sarajeva povezivao sa nekadašnjim gradskim naseljem Latinluk. Ono, ipak, što nikako ne može da se racionalno opravda jeste narečeni monument Francu i Sofiji, čije spomenike bi, ako to stvarno želi, danas trebalo da podiže Austrija, nikako BiH.

Razlog takvom gledištu je više nego jasan: tim nevjerovatnim aktom bi se, sasvim sigurno, načinio svjetski presedan, presedan slavljenja i veličanja svojih bivših okupatora i porobljivaca. Što je, čak i za "dummer Bosniaken" (bosanske glupake) — kako nas je počivša "carska Viena" sve odreda nježno oslovljavala — previše, previše je!

Piše: Jovan Babić | Group Sorabia

[Angelina]

*
O Sarajevskom veleizdajničkom procesu, 88 godina kasnije — IV


SKICA ZA PORTRET JEDNOG DŽELATA

Zvanični dželat Zemaljske vlade u Sarajevu Alojz Zajfert objesio je u krugu tamošnjeg Vojnog logora, 3. februara 1915, trojicu na smrt osuđenih učesnika u atentatu. Prvog je, kao najmanje "grešnog", pogubio Veljka Čubrilovića, zatim njegovog kuma Mihajla-Miška Jovanovića i, najzad, kao "najgrešnijeg", glavnog organizatora atentata Danila Ilića. Time je, prema presudi Okružnog suda, trebalo da se postigne i dodatna jezovitost smaknuća: da, naime, "najgrešniji" redom posmatra umiranje svojih sapatnika! Kako je, prema Sarajevu 1914. Vladimira Dedijera, posljednje trenutke osuđenih opisao dželat Zajfert, porijeklom Austrijanac?

VRLO SABRANI I MIRNI

— Sa osuđenicima, kojima su još u ćeliji skinuti lanci — navodi on — došao je sveštenik, koji im je čitao posljednju molitvu. Oni su bili vrlo sabrani i mirni. Kad je ponovo pročitana presuda, koju su vrlo mirno saslušali, došao je prvi na red Veljko Čubrilović. Kad je došao pod stub, počeo je da skida kragnu i kravatu. Ja sam htio da mu pomognem, jer se teško otkopčavala, ali mi je rekao: "Nije potrebno, sam ću!" Drugi je bio mršav, Miško Jovanović. I on je bio sasvim pribran.

Treći je, Danilo Ilić, kao najkrivlji, bio posljednji. I on je bio vrlo miran i sabran. Jedan od ove trojice — ne sjećam se koji — rekao mi je: "Molim vas samo da me dugo ne mučite!" Rekao sam mu: "Ne brinite, ja sam pećen u svom zanatu, neće sve ni sekundu trajati!"

Na pitanje da li su nešto govorili protiv Austrije, dželat je odgovorio: "Kako da ne! Ja sam to bolje čuo nego drugi, jer su doboši lupali. Klicali su protiv Austrije, i to vrlo živo! Šta bi drugo i moglo biti, ta oni su ubili našega cara i mrzili su Austro-Ugarsku. Ja vam ovdje, kao Austrijanac koji voli svog vladara, kažem da hrabrijih i smirenijih delinkvenata u mojoj praksi nisam imao..."

Držanje osuđenih na gubilištu silno je zabrinulo vlast u Sarajevu, naročito glavnog policijskog isljednika Viktora Ivasjuka. Oni su se zapravo plašili da bi, poput groba Bogdana Zerajića, humke trojice obješenih mogle da postanu mjesto hodočašća "mladobosanaca". Zato je sarajevski Okružni sud, protivno važećem zakonu o pravu porodica umorenih da same obave sahranu, naredio da to policija učini tajno. (Za noćnu sahranu kod sarajevskog sela Nahoreva saznao je slučajno, od jednog mlinara, Ilićev profesor crtanja Manojlo Krnić i o tome, iza Prvog svjetskog rata, obavijestio novu vlast, prim. aut.)

KRVNIKOVE BIJELE RUKAVICE

O dželatu Zajfertu nema potpunijih biografskih podataka. (Riječ "dželat", prema B. Klaiću, dolazi od turskog gëlatë, gellrd i znači krvnik.) Veoma zanimljive pojedinosti o njegovom izgledu i mentalnom sklopu ostavio nam je izvjesni Milorad M. Kostić, "zakleti tumač i perovoda C(arskog) i K(raljevskog) tvrđavskog suda u Krakovu". Na Cetinje je došao 1916. godine, "odmah po kapitulaciji kralja Nikole". Kostić je odatle, skupa sa drugim sudskim vojnim osobljem privremeno, radi vješanja "pobunjenih Vesovića", bio prebačen u Kolasin. O Zajfertu bilježi i ovo: "Pred nas je stupio stari gospodin u tamnom odelu i polucilinderu, pogrbljenih leđa. Levu ruku držao je podbočenu u slabinama. Njegovo crveno lice, prošarano modrim žilicama, sa mnogo bora i pega, podsećalo je na fizionomiju alkoholičara. U desnoj ruci je starac držao kožnati koferčić i rukavice.

— Čast mi se predstaviti... — reče, pružajući ruku oberlajtnantu dr Eberlu — Zajfert, dželat C. i K. vlade u Sarajevu. Dok se Zajfert sa mnom rukovao, dr Eberl je brisao ruku o stražnji deo pantalona.

— Ne bojte se ništa, gospodine dobrovoljče — povika mi Zajfert u sali, kad je primetio da uzmičem. — Nisam ja za svakoga strašan. Samo vršim svoju dužnost, kao svi ostali službenici. Pri tome, imam manje udela u smrti kažnjenika nego sudije, koje su donele dotičnu presudu (...) Jer, verujte da je moje saučešće spram onih, koji po nesreći postaju moji pacijenti, iskreno i duboko. Uvek se staram — nastavi krvnik — da čin vešanja izvedem na najhumaniji i najbrži način. Vršim to uvek svečano, u crnom odelu i belim rukavicama, jer odajem poštu tragičnom momentu nasilnog umiranja. Moj novi sistem vešanja mnogo je bolji od starog, na vešalima u vidu velikog slova 'G'. Smrt sada nastupa u sekundi! Nikad ne zaboravljam da upozorim kažnjenika na ovu činjenicu, pre nego pristupim justifikaciji... A sad, pogledajte moje ruke (...) Da, gospodo, one drhću. Ipak, za mene su najteži trenuci kada moram pristupiti vešanju političkih krivaca, što sada, u vreme rata, nije retka pojava... Ali, nikada neću moći da zaboravim vešanje trojice sudionika u atentatu na Blaženopočivšeg Prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu prejasnu suprugu, Sofiju. To su bili najteži časovi u mom životu.

— Gospodine Zajferte, dakle, vi ste bili taj koji ste obesili atentatore?! — upade dr Eberle, tek da nešto kaže.

— Nažalost — odvrati dželat — tako je! Naročito će mi ostati u sećanju jedan od njih, pokojni učitelj Čubrilović. Njegov lik vazda će mi lebdeti pred očima. Verujte, gospodo, to nije bio čovek, to je bio svetac. Sam je prišao vešalima, sam skinuo kragnu, sam sebi namakao omču na vrat, veleći da mi prašta svoju smrt..."

Dodajmo, na kraju ove ispovijesti jednog dželata, i ovaj njen dio: "U privatnom životu dobar sam otac, kao i svi ostali familijarni ljudi. Volim svoju djecu. Jednoga sina daću na tehniku u Beč. Inače, u svojim slobodnim časovima sviram citru. Čak i komponujem. Vi ne slutite koliko se mene muzika doimlje. Od kompozitora volim najviše Šuberta i Šopena..."

TRAGIČNI SRPSKI ZABORAV

Kostić nam je ostavio i druge, zaista veoma zanimljive, detalje o prilikama u okupiranoj Crnoj Gori i njenim ljudima. Selo i seljaci pružali su, naravno, tužnu i sumornu sliku.

— Nikada neću zaboraviti — nastavlja Kostić — prizore odrpanih seljaka, njihovih žena i dece, živih skeleta, s velikim grozničavim očima, viđane po cestama (džadama) koje vode iz prestonice. Za mizernu nadnicu i pregršt kukuruznog brašna, tucali su kamen od ranog jutra do večeri, podnoseći stojicki sve strahote rata, pa i te najgore — bolest i glad. A sivi pejsaž okoline, sa Lovćenom u pozadini, samo je pojačavao opšti utisak bede i potlačenosti...

Kao svedoci, pozivani su u sudnicu, pored drugih, i ministar Plamenac, general Bećir(ović), dr Ilisković, zatim neke ugledne gospode. Jednoga dana ukazala se na sudu i markantna figura serdara Janka Vukotića, generalisimusa crnogorske vojske. Povod je bio proces protiv bosanskih dezertera (iz austrijske vojske, prim. aut.) Gavre i Vase Puhala i Gavre Eleza, poreklom iz rogatičkog kraja (...) Preveo sam serdarov odgovor dr Eberlu, kako sam umeo. No serdar nije bio zadovoljan mojim prevodom pa sam ponovo morao da tumačim isti odgovor, ali ovoga puta reč po reč. (Serdar Janko je bio apsolvent Više vojne akademije u Vinernojstatu kod Beča, sigurno je odlično vladao njemačkim jezikom, ali, kako navodi Kostić, "nije hteo da odgovara na jeziku neprijateljske vojske".)

Serdarova izjava o nevinosti dvojice Puhala i Eleza za sud je bila samo formalna stvar, a ni "dezerteri" nisu molili za milost. Naprotiv. Na smrt osuđeni Gavro Puhalo, na primjer, pred streljačkim vodom je, razdrljivši svoja snažna prsa, doviknuo vojnicima: "Pucajte!" I odmah bio pokošen hicima.

Zašto je "perovoda" Kostić, a zatim i dželat, upućen u Kolašin?

— Vojni guverneman naime — objašnjava Kostić — izvešten je bio znatno ranije (...) da se među oficirima bivše crnogorske vojske i inteligencijom sprema ustanak. Imao bi za cilj izazvati paniku među okupacionim četama, a zatim omogućiti ustašama (tadašnji naziv za ustanike, prim. aut.) spoj preko Albanije sa Antantinom vojskom. Kao pokretač i organizator pobune važio je general (Radomir, prim. aut.) Vesović. Da spreči ovu akciju u samom začetku, vojni guverneman preduze korake da se sve nepouzdane muškarce, sposobne za oružje, internira u koncentracione logore u Mađarskoj. Prirodno da bi prvi na red došao general Vesović...

Nastavak ove grozomorne priče je sljedeći. Okupaciona vlast je odmah uzela za taoce Vesovićevog oca i brata. Ukoliko se general za deset dana ne preda, njih čeka neumitna smrt na vješalima! Brat Milan, pariski student prava, nije htio da potpiše nijedan protokol o saslušanju: prvo se pravdao neznanjem njemačkog jezika, a kada je tekst preveden, odbacio ga je kao "običnu konstrukciju". Dotle su Kolašinci uporno vjerovali u čudo: da će "Vesović, sa 'iljadu druga', napasti austrijsku posadu i osloboditi taoce.

— Čudo se — zapisuje Kostić — nije desilo. Oko deset časova, pred kapijom sudskog zatvora postrojen je bataljon vojnika, pod strogom ratnom spremom... Uskoro potom, straže su izvele Milana Vesovića. Bio je taman u licu, neobrijan... Kada je ugledao toliku vojsku oko sebe, mladi Vesović se stresao, promeniv se u licu. Ali se munjevito pribrao. Primetili smo da je odjedared digao glavu visoko, i ponosno se isprsio. Kao pravi Vasojević, tragičan i uzvišen u svojoj zanosnoj mladosti... Tamo ga je nestrpljivo čekao stari gospodin Zajfert, u crnom odelu, polucilinderu i belim rukavicama, kao pravi džentlmen. Vešanju nisam hteo da prisustvujem. Čuo sam kasnije da je mladi pravnik junački umro. Poslednje reči su mu bile: "Austrija je počela rat s vešanjem, a svršiće tako da će i nju, najzad, obesiti!"

Sljedećeg dana obješena su petorica Crnogoraca, među njima kapetan Redžić i mladi pjesnik Sava Radulović. Zajfert ga je "velikodušno" okrenuo na drugu stranu, da ne gleda vješanje kapetana Redžića.

— Leševe petorice obješenih — zaključuje Kostić svoje sjećanje — skinuli su nakon deset minuta... Grudi leševa su se dizale, a vazduh, s krkljanjem, izlazio iz usta. "Živi!?" — povikah svom drugu, kada sam to primetio.

— Ah, ne, gospodo! To što čujete sada, to je zaostali vazduh u alveolama pluća, koji traži puta navan... — upozorio nas je dželat.

Srbi su ubrzo (takvi su Srbi!) zaboravili na "humanost" velikog "mestra od vješala" Alojza Zajferta: imenovan je za dželata i u novoj državi, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. Doduše, ne zadugo, ali, ipak, imenovan!

Piše: Jovan Babić | Group Sorabia