Kotao za pretapanje drugih u Hrvate
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
ISTORIJSKA DOGAĐANJA « ISTORIJSKA ČITANKA  « Teme vezane za istorijska događanja « Kotao za pretapanje drugih u Hrvate
Stranice: [1]   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Kotao za pretapanje drugih u Hrvate  (Pročitano 6197 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Sr. Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 317



Pogledaj profil
« poslato: Februar 10, 2012, 01:24:17 am »

*

KOTAO ZA PRETAPANJE DRUGIH U HRVATE

Uz Srbe, čiji je posredni i neposredni doprinos hrvatskoj istoriji i kulturi veliki i nesporan, ogroman je broj izuzetno značajnih ličnosti u hrvatskom nacionalnom korpusu, hrvatskih državotvoraca, nacionalista, umetnika... koji nemaju hrvatsko poreklo

Hrvatska je danas etnički najčistija država u Evropi. Više od 93 odsto stanovnika ove zemlje izjašnjavaju se kao Hrvati. Novi popis samo što nije počeo ( u aprilu ove godine), a realne procene govore da će se na tom popisu preko 95 odsto stanovnika Hrvatske nacionalno opredeliti kao Hrvati. Zašto je to tako?

Postoji kod Hrvata nešto što se mora posmatrati kao fenomen i što tek treba objasniti. Ako je nekome do te vrste analize. Naime, Hrvatska ima "sposobnost" da brzo, do kraja i vrlo efikasno svoje nacionalne manjine ili došljake u tu ranije regiju, a odnedavno državu, pretvara u Hrvate; gorljive, žestoke, velike hrvatske nacionaliste, neretko i šoviniste.

HRVAT SVIH VREMENA

Ostaviću u ovom tekstu na stranu Srbe i njihovo pretapanje u Hrvate. Ceo ovaj serijal u "Pečatu" posvećen je toj pojavi i red je da vidimo kako drugi stoje na tom planu. A stoje slično Srbima; posebno Austrijanci, Nemci, Česi, Slovaci, Jevreji… Najbolje je da to posmatramo na polju nauke, kulture i politike, gde su imena poznata i zvučna.

Josip Juraj Štrosmajer "jedan od najvećih Hrvata svih vremena" poreklom je iz nemačke vojničke porodice, iz Gornje Austrije. Rođen je u Osijeku 1815. godine. Danas će samo površno obavešteni reći da je Štrosmajer začetnik ideje jugoslovenstva. On jeste radio na tome, ali je njegovo jugoslovenstvo bilo uslovljeno i prohrvatsko… Zalagao se da Austrija, pod krunom Habzburgovaca, bude federalna država unutar koje će Južni Sloveni biti ujedinjeni pod bečkom krunom i papom, odnosno, Vatikanom. Verski centar te nove države, po Štrosmajeru, trebalo je da bude u Zagrebu. Iako svešteno lice, predsedavao je Narodnom strankom od 1860. do 1873. godine. Okosnica njegovog političkog programa bila je ideja da se svi muslimani u Bosni pokatoliče i privedu hrvatskom nacionalnom korpusu, a Srbi pounijate.

Da je Štrosmajer unutar austrijskog carstva hteo da napravi veliku hrvatsku, a ne jugoslovensku državu, govori njegovo zalaganje da ceo prostor današnje Bosne i Hercegovine, te Srem i Bačka, budu obeleženi kao hrvatska teritorija.

Tridesetih godina 19. veka kod Hrvata se javlja kulturni i društveno-politički pokret nazvan ilirizam, ilirski pokret, hrvatski narodni preporod. Glavni vođa tog pokreta bio je Ljudevit Gaj. Hrvat? Ne. Gaj dolazi iz francusko-nemačke porodice; otac mu je iz Burgundije, prezime se u originalu piše Gay, a majka je Nemica, Schmit. Godine 1835. pokrenuo je "Novine horvatske".
Najbliži saradnici Ljudevita Gaja u tom "hrvatskom preporodu" bili su Stanko Vraz (pravim imenom Jakob Frass, rodom iz Štajerske) i Dimitrije Demetar, grčko-cincarskog porekla.

Bez sumnje najznačajniji muzički stvaralac u doba ilirizma, jedan od najvećih u hrvatskoj istoriji inače, bio je Vatroslav Lisinski. Ni on nije Hrvat po poreklu; rođen je kao Ignac Fuchs, bavio se kompozicijom, a prvu hrvatsku operu "Ljubav i zloba" napisao je Lisinski, odnosno Fuchs. Prvi put je izvedena 28. marta 1846. godine.

DETALJI IZ RODOSLOVA

Najznačajniju nacionalnu operu kod Hrvata, čuvenu "Nikola Šubić Zrinski" napisao je Ivan Zajc, po mnogima najveći "hrvatski glazbenik". Zajc je rođen u Rijeci, ali u svom rodoslovu nema ništa hrvatsko, potiče iz češko-jevrejske porodice, a njegovo prezime u izvornom obliku piše se — Zaytz.

Po svom poreklu ni August Šenoa, tvorac moderne hrvatske književnosti i prvi pravi hrvatski romanopisac, nema ništa sa Hrvatima: on dolazi iz nemačko-češke porodice, njegov otac se u potrazi za boljim životom doselio u Zagreb 1830. godine. Osam godina kasnije svet je ugledao mali August. Napisao je nekoliko istorijskih romana, među kojima se izdvajaju: "Zlatarevo zlato" i "Čuvaj se senjske ruke".

Prvi hrvatski profesionalni pisac Pavao Vitezović, izvorno se prezivao Ritter i potiče iz jedne nemačke porodice koja se u Senj doselila iz Alzasa.

Nesumnjivo veliki slikar, izuzetnog talenta, Vlaho Bukovac, koga Hrvati stavljaju u sam vrh nacionalne umetnosti, nije bio Hrvat. Rođen je u Cavtatu 1855. godine, a u knjige krštenih zaveden je kao Biagio Faggioni. Bio je Italijan.

Slikari i vajari koji su obeležili dvadeseti vek hrvatske umetnosti: Vaništa, Tartalja, Kinert, Herman, Radauš, Kulmer, Pal, Džamonja… nisu po poreklu bili Hrvati, ali su se gotovo svi tako izjašnjavali.

Čuveni pesnik Ivan Goran Kovačić, autor poeme "Jama", bio je Jevrejin, majka mu se prezivala Klein. Najveći hrvatski karikaturista svih vremena, još uvek živi Oto Rajzinger, austrijsko-nemačkih je korena.

Lavoslav Ružička, veliki naučnik rođen u Vukovaru, Čeh poreklom, dobio je 1939. godine Nobelovu nagradu za hemiju. I po očevoj i po majčinoj liniji bio je stranac, ali ga Hrvatska tretira kao Hrvata.

Hrvati nemaju nikakav problem da Eduarda Slavoljuba Penkalu predstave kao Hrvata, mada on sa Hrvatskom ima veze samo utoliko što se posle ženidbe, već kao formiran naučnik, doselio u Zagreb, po preporuci jednog prijatelja koji mu je savetovao da bi taj grad mogao da bude pogodno mesto za biznis. Ispostavilo se da je bio u pravu.

Penkala je rođen u mestu Liptovski Mikulaš u Slovačkoj, 1871. godine, a isključivo njegovom zaslugom mi se danas koristimo tehničkom i hemijskom olovkom i nalivperom. Do pre dvadesetak godina hemijsku olovku zvali smo, sećate se — penkalo. Po Eduardu Penkali. On je 1906. godine patentirao mehaničku olovku, a godinu dana kasnije i nalivpero. Pored 80-ak inovacija i patenata, uz Penkalu se veže i prvi deterdžent za pranje veša.

STRANO TELO U KORPUSU HRVATSKE

Ovih dana Hrvatska televizija reprizira seriju "Gruntovčani", bez konkurencije najbolje ostvarenje te vrste napravljeno u Hrvatskoj. Nikada niko ni pre, ni posle "Gruntovčana" nije i neće na tako jednostavan, slikovit i autentičan način prikazati Hrvatsko zagorje kao autori "Gruntovčana". Neki od glumaca koji dominiraju u tom serijalu ostaće zauvek na visokim mestima lestvice hrvatskog glumišta, i sami su se izjašnjavali kao Hrvati, a bili su iz čeških ili nemačkih porodica. Na primer: Martin Sagner (Dudek) i Smiljka Bencet (Regica), pa Mladen Šerment, Rikard Brzeska, Marija Geml, Joža Šeb… Scenario za seriju napisao je Mladen Kerstner, čije prezime jasno govori o njegovom nemačkom poreklu.

Među hrvatskim glumcima, uz spomenute (a izostavljajući Srbe) nalazimo i druge glumce, televizijske i filmske stvaraoce, čije je poreklo, rekoh već, nemačko, češko, slovačko, jevrejsko: Ivan Hetrich, Sanda Langerholc, Vanja Drach, Marija Kohn, Josip Marotti, Magda Fodor, Zvonimir Črnko, Sven Lasta… Ovaj poslednji, Sven Lasta, bio je dobrovoljac u "domovinskom ratu" na liniji razgraničenja kod Sunje i bio je, po sopstvenom opredeljenju, snajperista.

Za one kojima je politika opsesija ova priča je posebno interesantna, tek tu dolazimo do onog fenomena, u nekim elementima paradoksalnog, čije objašnjenje još uvek nemamo. Radi se o "stranom telu" u korpusu hrvatske nacije koje je uzdizalo hrvatstvo i preko linije nacionalizma.

Opisivao sam na ovim stranicama slučaj Ante Starčevića (otac pokatoličeni Srbin, a majka pravoslavna Srpkinja) za čije se ime veže osmišljena, sistematizovana i precizno širena mržnja prema Srbima, pa nema razloga da je ponovo razmatramo. Ali, u ovoj priči mora se reći da je tu mržnju, u idejnom, političkom i sprovedbenom smislu od Starčevića, na samom kraju 19. veka, preuzeo Jošua Josip Frank, osječki Jevrejin koji se dobrovoljno pokatoličio, postao hrvatski šovinista i najveći zagovornik hrvatske nezavisnosti i samostalnosti. Upravo je on predvodio one strašne, rušilačke, antisrpske demonstracije 1902. godine u Zagrebu, i još nekoliko gradova Hrvatske.

PREDLOŽAK ZA RASPRAVU

Čuveni hrvatski komunista Andrija Hebrang, otac sadašnjeg potpredsednika HDZ-a Andrije Hebranga, bio je istovremeno i žestoki hrvatski nacionalista, otvoreno se zalagao za Hrvatsku kao samostalnu i nezavisnu državu. Za tzv. "hrvatski komunizam" to je uobičajeno. Kod Srba je sasvim suprotno.

Hebrang je, samo prezime govori, nemačkog porekla, a i majka Hebranga starijeg bila je sa tih prostora; prezivala se Štraser. Doda li se svemu ovome podatak da je stariji Hebrang oženio Olgu Štraus, Jevrejku, i da je iz tog braka ovaj današnji Andrija Hebrang, hadezeovac, žestoki hrvatski nacionalista, veliki poštovalac osnivača logora Jasenovac Maksa Luburića, čovek koji redovno odlazi u Blajburg da se tamo pokloni pred spomenikom ustašama, iako zna da je maltene cela porodica njegove majke pobijena u Jasenovcu — onda sve ovo dobija iracionalnu dimenziju. Slabašan je moj mozak da to shvati i objasni.

Franjo Tuđman takođe ima nemačko poreklo, samo prezime kaže da je tuđi čovek, stranac. Ivan Šibl je poreklom Nemac, Bakarić je vešto skrivao svoje pravo prezime, Kupferštajn, Vječeslav Holjevac je poreklom Slovak, Vladimir Šeks vuče nemačke korene… Od savremenih hrvatskih političara, uz Šeksa, nehrvatsko i nesrpsko poreklo imaju: Ivan Šuker, Damir Polančec, Božidar Kalmeta, Radovan Fuchs… Uglavnom su svi u HDZ-u i svi su veliki Hrvati.

Umesto odgovora na brojna pitanja i dileme unutar ove teme, neka vam ovaj tekst posluži kao predložak za raspravu sa onima koji govore o Hrvatima kao "starom autohtonom narodu".


Piše Ratko Dmitrović | 24.93.2011. Pečat
Sačuvana
Angelina
Administrator
Sr. Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 317



Pogledaj profil
« Odgovor #1 poslato: Februar 10, 2012, 01:51:18 am »

*

BRIŽNO SKRIVENA TAJNA: MESIĆEV DJED ZVAO SE UJDUROVIĆ IDRIZ

O bivšem hrvatskom predsjedniku Stipi Mesiću napisano je brdo tekstova, jednu knjigu je sam napisao "Kako smo rušili Jugoslaviju", o njemu su napisane i dvije biografije "Domovinski obrat" Ivice Đikića i "Deset boljih godina" Krešimira Pavelića. U desecima drugih knjiga se spominju Stipu Mesića, pa slobodno možemo reći da su za o bivšem predsjedniku isječene cijele šume, potrošeno je mnogo trake, no ipak neki detalji ostali su potpuno nepoznati javnosti jer ih je bivši predsjednik brižno skrivao.

Pretpostavljam da je mnogima ostalo u sjećanju scena kad su mu u vojarni na Dračevcu nedugo nakon što je prvi put izabran za predsjednika dobacili: "Mesiću cigane".

Tek novoizabrani Tuđmanov nasljednik se okrenuo i rekao: "Nemojmo vrijeđati ničije roditelje". Kao mnogo toga kod Mesića i ta izjava je izazvala oprečne reakcije, no, nikad ga nitko javno nije upitao je li mu i tko je u obitelji možda bio romskog podrijetla? Odavno se genetika više ne smatra rasističkom disciplinom i u tom pitanju ne bi trebalo biti nešto sramno. Sramnije je prikrivati pravo podrijetlo, a predsjednik Mesić je upravo to radio.

Najžešči protivnici na svojim portalima nazivali su ga Stevan Ujdurović, i pisali su kako je srpskog podrijetla, ali  prava istina još nije javno objavljena. Odnosno, bili su blizu jer Ujdurović bilo je prezime Mesićevog djeda. Pravim imenom i prezimenom zvao se Ujdurović Idriz i bio je Rom iz Like, koji je kasnije uzeo prezime svoje žene Stipine bake Marije, a promjenio je i ime u Ivan. Njegovi rođaci su iz Jezerana, mjesta na padini planine Kapela u Lici. Ni u jednoj biografiji Stipe Mesić svog pretka Ujdurović Idriza nije spomenuo, niti je pravo ime djeda ikada objavljeno u javnosti.

Sve podatke o pravom imenu i prezimenu djeda  Stipe Mesića navodno ima odvjetnik Milivoja Ašnera, koji je ove godine preminuo u Klagenfurtu u devedesetpetoj godini života. Milivoj Ašner je bio Židov, zapovjednik ustaške policije u Požegi. Poslije rata sklonio se u Austriji, a Stipe Mesić je bio jedan od najvećih zagovornika njegovog izručenja i suđenja u Hrvatskoj.

U biografiji "Domovinski obrat" Ivice Đikića Stipe Mesić je opisao kako su mu ustaše prvo ubile djeda Ivana haesovca na početku rata, a na kraju rata 1945. i baku Mariju.

Podrobno je opisao kako mu je baku odveo i negdje na nepoznatom mjestu zaklao ustaša Jozo Vulić, čiji su roditelji također u orahovicu doselili između dva svjetska rata i da je nakon rata odležao 20 godina, te da je izašao upravo na dan kad je budući hrvatski predsjednik došao u Staru Gradišku na odsluženje zatvorske kazne i bio je smješten na mjesto ubojice svoje bake.

U svojim biografijama i biografskim tekstovima Stipe Mesić je tvrdio da mu je majka umrla kad je imao godinu dana i da ga je odrhranila maćeha Mileva.

Zaboravio je spomenuti da ga je maćeha Mileva krstila u pravoslavnoj crkvi Sv. Nikole u Orahovici kad mu je bilo pet godina. Stipe Mesić u svojoj biografiji tvrdi da je kršten u katoličkoj crkvi, što i nije toliko važno jer i jedno i drugo krštenje podjednako vrijede i spadaju u najvažniji su sakrament u krščanstvu. Podaci o knjizi krštenih u manastaru u Orhovici su nestali početkom devedesetih. Ono što je pisalo u toj knjizi očito je mnogima smetalo, ali srpski portali nisu zaboravili spomenuti da je drugog hrvatskog predsjednika othranila i krstila pomajka Mileva rođena Jović.

Stipe Mesić je očito imao potrebu svoju biografiju prilagođavati dnevno-političkim potrebama. Pa se s pravom možemo pitati što ćemo još svašta doznati od onoga što je drugi hrvatski predsjednik u dva manadata do sada uspješno skrivao od javnosti. I to je zaspravo sramota, posebno za čovjeka koji se predstavlja kao antifašist i pripadnik ideologije za koju su svi ljudi jednaki.


Dražen Stjepandić | Portal oko
Sačuvana
Angelina
Administrator
Sr. Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 317



Pogledaj profil
« Odgovor #2 poslato: Decembar 01, 2015, 06:38:16 pm »

*

"MI HRVATI SMO I ONAKO SKLEPAN NAROD"


Svojevremeno je Božidar Violić, najcenjeniji hrvatski pozorišni reditelj, u intervjuu zagrebačkom "Globusu", objašnjavajući probleme sa kojima se susreće zbog svog "nacionalno nekorektnog" jezika, sa ponekim srbizmom, rezignirano zaključio: "Mi Hrvati smo ionako sklepan narod."

Da je to rekao neki Srbin, optužili bi ga za fašizam, Violiću ništa nisu smeli, veliko je ime, osim da ga prećute. I prećutali su tu rečenicu koja bolje od tomova knjiga oslikava suštinu istorijskog i nacionalnog uspona Hrvata. Krajnje sveden i pojednostavljen nastavak gornje tvrdnje glasio bi: nema naroda u Evropi koji je više od Hrvata prisvojio tuđeg i ugradio u svoju istoriju, kulturu, jezik.

U iznošenju dokaza — ovde ih svodim samo na "pretapanje" Srba u Hrvate jer mi prostor ne dozvoljava da navedem slučajeve bar dvadesetak poznatih i cenjenih Hrvata koji ni poreklom ni rođenjem nisu Hrvati — počeću od slučaja registrovanog ovih dana.

Hrvatski mediji javili su da je u Americi preminuo Majk Vucelic, "Hrvat koji je poslao Apolo na mjesec". Pa zar Vucelic nije Hrvat? Nije? Čak nije ni rođen u Hrvatskoj, već u Kraljevini Jugoslaviji (1930.) kad Hrvatska kao država nije postojala, ali je hrvatskom nacionalnom inženjeringu dovoljno što je Vucelic (izvorno se prezivao Vučelić) rođen u mestu Garešnica, koje je u sastavu današnje Hrvatske.

Hrvatski mediji ne spominju Vučelićevo pravo ime, Milojko, iz razloga što bi tako obesmislili tezu da se radi o Hrvatu. Milojko je ime koje svojoj deci daju samo Srbi. Nema na svetu nijednog Hrvata po imenu Milojko. Vučelićevi preci, izvorno Srbi, poreklom su iz Kolašina, a na prostore austrijskog carstva došli su početkom 18. veka, u selo Dubrave, kod Ogulina.

Najpoznatiji "hrvatski znanstvenik" i jedan od "najznačajnijih Hrvata u povijesti" zove se Ruđer Bošković. Tako kažu u Hrvatskoj. Bošković je svetski poznato ime, višestruki naučnik, jedan od najvećih umova čovečanstva, ali Ruđer Bošković nikakve veze nije imao sa Hrvatima.

Rođen je u braku Srbina, Nikole Boškovića, rodom iz Orahovog Dola, kod Trebinja i dubrovačke Italijanke, Pavle Betere. Teško da je Bošković uopšte znao da Hrvatska, mala, siromašna regija, negde postoji jer u to vreme, prva polovina 18. veka, hrvatstvo u Dubrovniku gotovo da nije bilo poznato. Ali, hrvatskom nacionalnom inženjeringu dovoljno je da je Dubrovnik, mesto rođenja Ruđera Boškovića, u sastavu današnje Hrvatske, pa da ga svrstaju među Hrvate.

Isti je slučaj sa pesnikom i generalom Austro-Ugarske Petrom Preradovićem. I on je u Zagrebu odavno Hrvat, iako potiče iz srpske svešteničke porodice, iz Bjelovara, pola sata vožnje od Vučelićeve Garešnice.

Početkom devedesetih Nikola Tesla je u Hrvatskoj predstavljan isključivo kao Hrvat. Postojao je državni projekat da se Tesla i svetu predstavi kao "hrvatski znanstvenik", ali je ta budalaština vremenom splasnula, svela se na Teslinu rečenicu: "Jednako se ponosim svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom." U međuvremenu smo saznali da je i to izmišljeno, klasičan falsifikat.

Veliki broj književnika, naučnika, kulturnih radnika, nesumnjivo srpskog porekla (Grigor Vitez, Vladan Desnica, Valtazar Bogišić, Pero Budmani, Marko Murat, Ivo Vojnović...) hrvatska istoriografija predstavlja kao Hrvate. Službeni jezik u današnjoj Hrvatskoj, standardizovana štokavica, nije hrvatski već srpski jezik. Njega su Hrvati, Bečkim književnim dogovorom iz 1850, uzeli umesto svoje čakavštine i kajkavštine.

Do koje mere kod Hrvata ide to sklepavanja naroda, kako reče Božidar Violić, najbolje ilustruje slučaj Marka Pola, svetski čuvenog putnika i istraživača. Početkom devedesetih u Zagrebu su i njega upisali u Hrvate, zato što je rođen u Korčuli, koja je danas u Hrvatskoj. Taj cirkus presekao je italijanski ambasador u Zagrebu, nazvao je Tuđmanov kabinet i poručio da Hrvatska te nacionalne transfere možda može da radi sa Srbima, ali da Italijane zaboravi. Marka Pola, kao Hrvata, nikada više nisu spomenuli.


Ratko Dmitrović

Izvor: Vidovdan | Jadovno
Sačuvana
Stranice: [1]   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: