Šta je 13-o julski ustanak donio Crnoj Gori?
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
ISTORIJSKA DOGAĐANJA « ISTORIJSKA ČITANKA  « Teme vezane za istorijska događanja « Šta je 13-o julski ustanak donio Crnoj Gori?
Stranice: [1]   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Šta je 13-o julski ustanak donio Crnoj Gori?  (Pročitano 8644 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Sr. Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 319



Pogledaj profil
« poslato: Novembar 30, 2012, 11:38:51 pm »

*
Zašto Bokeljima nije do slavlja trinestojulskog ustanka?


NANIO IM MNOGO ZLA

Nedavno je objavljena (u Dan-u i Blic-u) ispovjest Jova Kapičića, narodnog heroja, prvog poratnog načelnika UDB-e za Beograd, organizatora i glavnog nadzornika golootočkog mučilišta. Ispovijest nije isto što i kajanje, ali ima dovoljno priznanja o ubijanju zarobljenika nakon završetka Drugog svetskog rata. On je rekao da on i njegovi drugovi "nisu imali milosti, jer su čistili smeće... Ubijani su tada njemački zarobljenici, pa onda oni koji su radili za okupatora, a onda i četnici... Što ja imam da se mirim sa nekim kome sam brata ubio?... To je tada bilo kao da sam Bog. Nije bilo propisa, a mogli ste da sudite i da odlučujete..."

Prema izjavama za TANJUG Slobodana Homena, državnog sekretara Ministarstva pravde Srbije, prve anaLize pokazuju da je u periodu od oslobođenja 1944. do 1946. u Srbiji strijeljano oko 80.000 ljudi, od kojih oko 60.000 Srba, ali da će taj broj sigurno biti daleko veći, jer tu nisu uračunate registrovane masovne grobnice, njih 500 samo u Sloveniji. Nije ih manje rasuto ni u golgoti dugog egzodusa do Slovenije.

Među strijeljanima u Beogradu je znatan broj glumaca, muzičara i drugih umjetnika koji se nisu bavili politikom, a neki su činili i velike usluge NOP-u. Jedini grijeh im je bio što su tokom rata i gladi ishranjivali porodice svojim umjetničkim zanatom, radeći u gradskim dvoranama, a ne na frontovima.

Jovo Kapičić se mogao pohvaliti da je od početka rata imao velikih "zasluga" i što su neki Bokelja strijeljali zarobljenike i ubijali "domaće izdajnike". Bokelji koji to nisu radili bili su u apsolutnoj većini, uprkos politički friziranoj istoriografiji. Dakle, većina Bokelja, i to iskrenih rodoljuba, antifašista, nije smatrala "opšenarodni" 13-o julski ustanak pametnim i korisnim, bar što se Bokelja tiče, pa je on u Boki zatajio upkros pritiscima i prijetnjama. Sada, sa 70-o godišnje vremenske distance, jasno je koliko je to bilo "pametno i korisno". Ali, "poslije boja lako je biti general". Međutim, umni Bokelji su to znali, na to su upozoravali i to su bojkotovali dok je bojkotovanje bilo korisno za spas žive supstance Bokelja.

Znamo da će i ovo biti dočekano na nož onih koji su na krvavi nož dočekivali sve što im se nije sviđalo, ali i taj nož se mora jednom istupiti. Da bi ga istupili trebalo bi predočiti tomove knjiga i dokumenata, ali ovdje nam prostor dozvoljava samo kratki podstrek da se to čita i o tome razmišlja.

Stariji, a time i mudriji osuđivali su masakr više od 200 zarobljenih Italijana koji su se predali bez pružanja otpora u Brajićima 1941. jer bokeljskoj tradiciji nedoliči tako okrutna nehumanost. To je izazvalo i prve ozbiljnije političke podjele u većem dijelu Boke, o kojima ništa nije zapisano, iako su imale uticaja i na dizanje ustanka, koji je zatajio u nadležnosti oba bokeljska mjesna komiteta KPJ (Kotora, Herceg-Novog). Tek u novembru, odnosno 5 mjeseci nakon "opštenarodnog" ustanka u Crnoj Gori, po naređenju viših komiteta van Boke, MK Herceg-Novi osnovao je "Orjenski bataljon", a bataljoni MK Kotora i Budve tek nakon kapitulacije Italije. Koliko je dugo trajao "Orjenski bataljon", koliko je sa njim Boka dobila, a koliko izgubila, lako se može analizirati, ali se niko ne usuđuje da to uradi.

Za sve što je bilo vezano za oružane okršaje u Boki, naredbe su dolazile od OK (okružnih komiteta) Cetinja i Nikšića. Sve je to uticalo i na kasnije podjele na partizane i četnike. Neshvatljive podjele su stvarane i unutar KPJ na štetu jedinstva Bokelja još prije ustanka. Po zahtjevu Pokrajinskog komiteta KPJ Crne Gore, 22. juna 1941. u Orahovcu, od jedinstvene partijske organizacije osnovana su dva MK. Neđeljko Zorić, u svojoj knjizi, "Svjedočenja o jednom vremenu", o ovome kaže:

"Ostalo je nerazjašnjeno zbog čega je došlo do podjele partijske organizacije u Boki na dva odvojena dijela, od kojih je jedan bio pod rukovodstvom Okružnog komiteta KPJ Cetinje, a drugi pod Okružnim komitetom KPJ Nikšića, kada je upravo tadašnje stanje u anektiranoj Boki zahtijevalo jedinstveno djelovanje..."(Str. 125)

To je bio začetak kasnijih predlaganja regionalizacije cijepanjem Boke "po vertikali", zapadna Nikšiću, istočna Cetinju, umjesto regionalizacije "po horizontali", da Boka ostane cjelovita regija, čemu teže svi autohtoni Bokelji.

Ustanak 13. jula u Crnoj Gori nije značio ustanak i u Boki, koja nije ni do rata, ni u ratu, bila u sastavu Crne Gore, ali se nečijom voljom (ne Bokelja) prelivao i na Boku. Bokelji nisu bili glavni organizatori niza manjih oružanih okršaja u Boki (a ne "opštenarodnog ustanaka", jer ga u Boki nije ni bilo) nego "instruktori Pokrajinskog komiteta", Veljko Mićunović iz Cetinja, Nikola Gažević iz Sotonića i Vojo Nikolić iz Nikšića. Malo kasije su poslati u Boku Jovan Kapičić (rođen kao izbjeglica u Gaeti, Italija, 1919. g.) i Milinko Đurović, iz Nikšića, da pronađu i kazne krivce zbog zatajivanja ustanka u Boki. Na ovaj ili onaj način, prije ili kasnije, glavom su platili najbolji patrioti Boke.

Noću između 13. i 14. oktobra 1941. na teren MK Herceg-Novi došli su Radoje Dakić, sekretar Okružnog komiteta Nikšić, Vojo Kovačević, član Okružnog komiteta, koji je do rasformiranja "Orjenskog bataljona", ostao na ovom terenu kao instruktor Okružnog komiteta. Da toga nije, ne bi bilo ni popaljenih kuća, ni uništenih domaćinstava, ni Preze, ni Klosa, ni Mamule, ni desetine drugih zatvora, logora i patnji Bokelja, koji tim ustancima ništa nisu dobili, a veoma mnogo su izgubili.

Mudriji Bokelji su, još prije početka ustanka, strijepili od onoga što će se dogoditi, uzaludno upozoravajući usijane glave plitkih umova da pomisle na posljedice. Instruktori PK su možda imali opravdani cilj da olakšaju situaciju crnogorskim ustaniicima. Žrtvovanje Bokelja im nije mnogo pomoglo, jer su od starta pravili greške, i lijeve i desne. Ali jeste mnogo zla nanijeto i Bokeljima i Italijanima, kojih bi se više živih kućama vratilo da su se pitali mudriji Bokelji. Ipak, dobila je italijanska politika, jer je znatan broj pripadnika "Orjenskog bataljona" prešao u MVAC (milizia volontaria antikomunista). Tako su spasili i svoje mlade živote i svoje porodice, a i svoja imanja od paljenja i uništavanja. Da li su imali bolji izbor? Buduća objektivna istoriografija će ocijeniti.

A šta je 13-o julski ustanak donio Crnoj Gori?

Pod uticajem neobjektivne propagande, ukorijenjeno je shvatanje da je 13-julski ustanak trajao do kraja rata. Međutim, čim je došlo do sloma ili "splašnjavanja" ustanka (19. jula) izvršena je deblokada Cetinja, a zatim za nekoliko dana Italijani su skoro bez otpora ušli u sva ranije zauzeta mjesta i gradove, sem u planinskom predjelu sjeverne Crne Gore, gdje se ustanak održao do početka avgusta.

Dakle, "opštenarodni" ustanak je trajao samo 6 dana, a ako računamo i ono u nekim predjelima sjeverne Crne Gore, što nije moglo biti "opštenarodno", onda je to 18 dana. A šta je postignuto? Mnoge mrtve glave, popaljena i raseljena sela, masovna ispaštanja i logoraša i njihovih porodica, i to ne samo 6 ili 18 dana nego godinama, beskrajno dugo za one koji pate. Nije čak postignut ni glavni cilj ustanka, da se sruši izdajnička vlada i NDCG

Bokeljima, a naročito Srbima u Boki, sve su oteli i ukinuli, a preko jezika, pisma i crkve otimaju im i dušu, jedino što je neuništivo. Osim svega ostalog, nameću im kao praznik 13. jul koga moraju slaviti a da i ne znaju zašto. To mogu poštovati samo kao naređeno tuđe slavlje, ali dok je neuništive duše to nikakva sila ne može pritiscima nametnuti, osim prividno i privremeno. Može samo da tinja i akumulira energiju dok ne eksplodira, ali to ne mogu da shvate oni koji su opijeni vlašću. Dok oni to shvate, njih više neće biti, osim na truležnom smetištu civilizacije. A ko su oni, neka se sami prepoznaju i priznaju. To im može biti olakšavajuća okolnost na sudnjem času, kao Jovu Kapičiću.

Piše: Vasko Kostić

Izvor: Srpski glas boke • Broj 37—39 KOTOR • 8/9/10. 2009.
Sačuvana
Stranice: [1]   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: