Radomir Milić — Bombardan u Beogardu
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
ISTORIJSKA DOGAĐANJA « ISTORIJSKA ČITANKA  « Knjiga kao putokaz — odabrane stranice  « Radomir Milić — Bombardan u Beogardu
Stranice: [1]   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Radomir Milić — Bombardan u Beogardu  (Pročitano 6122 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Sr. Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 319



Pogledaj profil
« poslato: Jun 13, 2011, 11:49:41 pm »

*

RADOMIR MILIĆ
BOMBARDAN U BEOGRADU





kolateralni zapisi Milića od Bačve


Zbirka zapisa nastalih tokom proljetnih noći u Beogradu zasutom "humanitarnim" natističkim bombama 1999. godine. Katkad reporterska, katkad literarna, često satirična i crnohumorna, posvećena "svoj onoj djeci koja je nikada neće moći pročitati". Sadrži i pjesnički dodatak "Stihija — Stih i ja" sa stihovima od kojih neki zavrjeđuju da uđu i u čitanke.

 Zvanični sajt pisca i pesnika Radomira Milića
Sačuvana
Angelina
Administrator
Sr. Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 319



Pogledaj profil
« Odgovor #1 poslato: Jun 13, 2011, 11:49:49 pm »

*
 Bombardan u Beogardu
 kolateralni zapisi Milića od Bačve

 ODLOMCI


              Ovu knjigu posvećujem svoj onoj djeci
              koja je nikada neće moći pročitati...



Ipak se desilo. Prijetnje koje su postale vrlo ozbiljne još prošle jeseni, večeras su prestale biti samo prijetnje. Zavijajući zvuk sirene proparao je proljetno nebo označavajući neposrednu zračnu opasnost za Beograđane. Počeo je rat. Za Balkan, ništa novo. Za Beograd, još manje. Negdje sam pročitao da je, od svog osnutka, Beograd razaran čak četrdeset puta! Početkom drugog svjetskog mraka to su činili nacistički okupatori, ali ni tadašnji saveznici nisu odoljeli da, na samom njegovom kraju, ovaj grad ne zaspu bombama. Noćas samo nastavijaju tamo gdje su stali prije pola vijeka. Nacisti su izgubili rat, nekadašnji saveznici sada se zovu natisti i više je nego očito da su to jedni te isti. Razlika je u diferenciji.

Nisam pretjerano iznenađen. Sve šlo se ove decenije dešavalo i na Balkanu, i širom svijeta moralo je čak i nepopravljivim optimistima nabrati bore na čelu. Mada je u ljudskoj prirodi uvijek prisutna nada da se crne slutnje možda ipak neće obistiniti, prisutno je i praiskonsko zlo koje se, prije ili kasnije, ipak ispolji. Kada se to desi, čovječanstvo postane pametnije za sve ono što je moglo učiniti, a nije. I tako u krug.

* * *

Noć. Beogradsko nebo postalo je otvoreni sajam najsavremenije tehnologije. Vrhunac ljudske inventivnosti, demonstracija krajnjih dosega zapadnjačke civilizacije na kraju milenija. Povremeno se čuju eksplozije. Nebo nad Batajnicom gori.

Ja pišem. Ne zato što to želim, još manje zato što bih time mogao bilo šta postići. Nemam čak ni nejasnu ideju o tome šta ću napisati. Pa ipak, pišem. Možda zato što pripadam narodu koji je pismen, možda zato što negdje u vjekovnoj podsvijesti osjećam da moram odužiti barem djelić duga, duga kojim su me zadužila svijetla pera moga jezika, a možda naprosto zato što mi ništa drugo nije ni preostalo. Ne razmišljam o tome da li će ovo ikada biti objavljeno, ne razmišljam da li će ove redove iko ikada pročitati. Pitam se da li ću pišući saznati šta je to što pišem i zašto to radim obuzet suludom mirnoćom, pitam se da li ću završiti nesaznano, a započeto ili će, po sred tek uzletjele rečenice, crvena tačka moje vlastite krvi označiti kraj.

* * *

Ovih dana sam, u razgovoru, nekoliko puta državnog sekretara SAD nazvao kravarušom i komšija mi je brižno skrenuo pažnju da padam ispod svog uobičajenog nivoa. Ni govora, samo se čvrsto držim svog materinjeg jezika.

Državni sekretar SAD u posljednje vrijeme vidno forsira tzv. cowboy look, sa onim crvenim teksaškim šeširom, valjda želeći pokazati da se i u svojoj politici ponaša kaubojski. To za sve Amerikance i one koji se tako osjećaju može imati okus baruta, avanture, hrabrosti i slično. Ja nisam zatrovan filmovima o divljem zapadu i meni to miriše (ili, da prostite, smrdi) samo na stajsku balegu. Izraz cowboy je složenica od cow-krava i boy-dečko. Prevedeno na moj jezik, to je kravar. Obzirom da je Amerika zemlja potpune slobode izjašnjavanja, a dotična je izabrala da se predstavlja kao žensko, poštujem izbor pa prema tome prilagođavam i prevod. Dakle, ne kravar, nego kravaruša. Dopuštam da se nekome više sviđa npr. kravarica, kravarka ili možda čak kravistkinja. Kako god bilo, ključna riječ je ipak — krava.

* * *

U posljednje vrijeme često se potencira "američki genocid nad Indijancima". Što više slušam takve priče, sve mi više smetaju, prije svega zato što ne odgovaraju istini.

Stoji da je američka država nastala na genocidu, da je genocid ugrađen u njene temelje. Na takve temelje nadodan je još jedan težak zločin, masovno dovlačenje crnih robova iz Afrike. Svi smo u školi učili da je robovlasnički sistem vremenski smješten u davna doba razvitka ljudskih društava, a gotovo niko nije spominjao robovlasništvo koje se odvijalo u Americi još koliko jučer. Bez obzira na sve te činjenice, nije korektno Amerikance optuživati za pomor Indijanaca. Razlog je vrlo jednostavan.

Za vrijeme žestokog genocida, etnocida i svega ostalog što je snašlo starosjedioce "novog" kontinenta, Amerikanaca nije ni bilo! Nije postojala američka država, nije postojao ni američki narod. Svi doseljenici su vrlo dobro znali odakle su stigli i kojem narodu pripadaju. Oni su bili Englezi, Irci, Škoti, Velšani, Francuzi, Španjolci, Portugalci, Holanđani... Genocid su, dakle, izvršili Evropljani! Slažem se da je to bio onaj gori dio Evrope, ali ipak Evrope. Koliko su pojedini evropski narodi bili "uspješni" u osvajanju "novih prostora", najbolje govore podaci o sadašnjoj rasprostranjenosti jezika na čitavom američkom kontinentu. To su, od sjevera ka jugu, francuski, engleski, španjolski i portugalski.

Današnja Amerika je, neosporno, nakazno čedo Evrope. Obzirom na način na koji su nastali Amerika kao država i Amerikanci kao novoformirani narod, ne čudi što su upravo oni počinili mnogobrojne zločine širom planete. To, međutim, nikome ne daje za pravo da im pripiše i ono što je urađeno prije nego su se, kao Amerikanci, formirali. Katastrofa američkih Indijanaca je, na žalost, mrlja na evropskoj savjesti, a i sam naziv Indijanci je očiti pokazatelj evropskog (ne)znanja.

* * *

Koliko god da su veličanstvene scene Beograda koji je, pod bombama najmoćnije vojne sile na svijetu, izašao na Trg sa psovkom na usni, osmijehom na licu, nebom u očima i metom na grudima, toliko me je potreslo prisustvo djece. Divio sam se Beogradu i volio ga kao nikada do tada, ali nisam mogao gledati papirnate mete na dječijim grudima. Naravno da su i djeca mete, naravno da bombe ne biraju, sve ja to znam, ali vidjeti na pola metra od sebe dijete-metu, to je bilo nepodnošljivo bolno. Pitao sam se koji to roditelj ima snage na svoje dijete prikačiti metu i povesti ga na ulicu dok sirene najavljuju opasnost. Pitao sam se i kakva su to stvorenja koja mogu gađati u djecu-mete. Još kada sam vidio i trudnicu koja je svoj vidno uvećani stomak označila metom...

Međutim, prolazili su dani i ja sam shvatio! Ono što je možda izgledalo kao krajnje emotivna reakcija, kao suludi vapaj očajnika, kao nešto potpuno iracionalno, pokazalo se kao vrhuna-ravna racionalnost! Analizirajmo: ako već ništa ne možemo učiniti da bombe prestanu zasipati ovaj grad, možemo barem djecu pošledjeti trauma iz mračnih i sumornih podzemnih skloništa. Uz glasnu muziku ona, lijepa kao upisana, cupkaju, skakuću, ona se smiju! Nema suza, nema plača, nema vrištanja, nema STRAHA! Kakvi sedativi, kakve psihoterapije, adio moderna nauko. U trenucima strašne patnje, otkriven je i moćni protuotrov, lijek nad lijekovima: djetinji smijeh! Nema sumnje, živjeće ovaj narod.

* * *

Od sutra, Mc Donald's ponovo radi. Prvih dana rata, revoltirani građani su razbili stakla na objektima u centru grada. Oni koji nisu oštećeni, zatvoreni su, valjda za svaki slučaj. U međuvremenu, polupana stakla su zamijenjena, a neoštećeni objekti su iskoristili neplanirane "praznike" da se dodatno nalickaju. Od sutra, svi će ponovo biti otvoreni. Najavljeno je da će, u čast ponovnog otvaranja, Beograđanima podijeliti 3000 besplatnih sendviča. Hvala, nisam gladan.

Spominjalo se prethodnih dana da su svi zaposleni "naši ljudi", da su sirovine pretežno "naše", da od Mc-a živi toliko i toliko ljudi plus porodice koje izdržavaju... Ako nekome treba pomoć, pokušaću pomoći koliko je u mojoj moći, ali nemojte me tjerati unutra! Nije stvar samo u tome što je Mc Donald's simbol Amerike i što bi, trošeći u njemu, zapravo finansirao rakete koje mi padaju po glavi. Razlozi zašto ne volim Mc Donald's su mnogo dublji i, barem što se mene tiče, nisu reakcija u afektu. —

* * *

Noćas je pogođena pančevačka azotara, tvornica koja proizvodi umjetna gnojiva. Izbio je veliki požar, čitavo nebo iznad Pančeva bilo je crveno od vatre, crveno od stida. Mada su rezerve najotrovnijih supstanci iz procesa proizvodnje sklonjene prije napada, ipak je izgorjelo dosta štetnih sastojaka. Dim se, srećom, podigao dosta visoko. Gdje će završiti, samo vjetrovi znaju.

Ipak, neuporedivo veća tragedija desila se svega nekoliko sati prije toga. Kasno navečer, oko deset i nešto, po ko zna koji put, prosute su bombe po Batajnici. Petoro je povrijeđenih i jedna smrtno stradala osoba. Ta osoba je mala Milica, dijete od tri godine. Ubijena je u svojoj kući, ubijena je dok se spremala na spavanje, ubijena je dok je sjedila na noši. Gledam TV snimke, majka je u bolnici, pod sedativima, otac je skupio snage da kaže nekoliko rečenica. Šta se tu uopće može reći? Kome?

Mada to nije ni prvo pa čak ni najmlađe dijete koje je ubijeno u humanitamoj operaciji "Milosrdni anđeo", mada znam da nema generacije na Balkanu koja nije sahranila neku svoju malu Milicu, mada znam da hiljade djece svakoga dana na ovoj planeti ginu ili umiru od gladi, od iscrpijenosti, od bolesti, osjećam da nakon ove noći moj život više nikada neće biti isti. Ne može. Ne treba. Ne smije.

Nisam ni poznavao to dijete, tu djevojčicu od svega tri godine, a već je prekasno da je upoznam. Nisam joj donosio igračke, nisam slušao njene prve izgovorene riječi, nisam je držao dok pravi svoje prve nespretne korake, nisam je nikad ni sreo, a s njom je nestao i dio mene. Da i to možda nije iracionalno? I to što imam neodoljivu potrebu da psujem, da proklinjem, da urlam koliko me grlo nosi, da budim sve koji sada spavaju i da im ne dam da ponovo zaspu sve dok ne pogledaju prema Batajnici, i to je iracionalno?

Da li je iracionalno što, umjesto svega toga, podižem pogled prema nebu i grešno, bez glasa, pitam: "Bože, u šta li si se ti sinoć zagledao?"

* * *

Raketirana je državna Televizija! Pogođena je dok je emitirala svoj program, dok su u zgradi bile ekipe urednika, novinara, spikera i brojnog tehničkog osoblja. Na kanalima drugih TV stanica gledam snimke sa lica mjesta. Uzas! U ruševinama zgrade vide se zatrpani ljudi, jedan čak visi glavom na dolje bezuspješno pokušavajući osloboditi noge na koje su mu pali gornji katovi bivše zgrade. Vidi se i nečija nepomična glava iz koje se cijedi gusti mlaz krvi. Na britanskom BBC-u ide emisija u kojoj se navodi "mišljenje nekih" da je RTS bila opravdani cilj zbog nekorektnog izvještavanja, naročito sa područja Kosmeta. Šta se stvarno dešava na Kosmetu to, naravno, bolje vide novinari iz redakcija udaljenih hiljadama milja. Snimci RTS-a su, valjda, snimani na Marsu?

Moram priznati da, ni prije rata, informativni program nisam prečesto gledao. Kada bih nešto i pogledao, to najčešće nije bila državna Televizija. Ne radi se o istinitosti vijesti ili o njihovoj korektnosti, više od svega smetala mi je forma. Za moj ukus, RTS je bila "netelevizična", prilozi su bili predugi, a komentari preopširni. Meni su trebale kratke, petominutne vijesti bez komentara, komentare sam formirao sam. Kako sam ja, primitivni, necivilizirani, prljavi, divlji, genocidni i ko zna sve kakav Srbin, rješavao tu situaciju? Daljinskim upravljačem!!! Znate, to je ono malo crno što mijenja kanale na televizoru, ne rušeći pri tom zgrade i ne ubijajući ljude. Ako ni jedan program nije bio po mom ukusu, gasio sam televizor, a ne Televiziju!!!

RTS je bila "opravdani cilj" jer je izvještavala nekorektno?! Znači, "Zastava" je raketirana jer je proizvodila loše automobile, čačanska "Sloboda" jer su joj usisivači bili loši, toplana jer preklani nije dovoljno grijala, mnoge rafinerije jer im u benzinu nije bilo dovoljno oktana, škole jer obrazovni sistem nije bio dobar, izbjeglička kolona jer je šarena krava pretekla bijelu kravu bez znaka žmigavcem, trogodišnja Milica je ubijena jer nije popila svoj sokić poslije večere...

Alo, alo Evropljani! Zar ste se toliko prežderali hamburgerima? Zar je moguće tako masovno gledati, a ništa ne vidjeti? Šta će se dogoditi ako se talijanska, švedska, francuska, grčka ili bilo koja druga TV proglasi nekorektnom? Šta ako novi model Fiat-a ili Renault-a ne bude zadovoljavao nametnute kriterije? Šta ako sutra dođete na posao u crnim cipelama, a Njima se sviđaju sive? Ma čemu se ja to nadam? Šta ima veće šanse za uspjeh: čekati da se Evropa probudi ili staviti limun i čašu pred magarca i čekati limunadu?
Sačuvana
Angelina
Administrator
Sr. Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 319



Pogledaj profil
« Odgovor #2 poslato: Jun 13, 2011, 11:49:57 pm »

*
 Bombardan u Beogardu
 kolateralni zapisi Milića od Bačve

 ODLOMCI


* * *

Sahrana nesretnika koje su izvukli iz ruševina RTS-a. Mučne scene. Mutno, sivo nebo, kišica pada i ne pada, nekako sumorno curka, sipunja. Rodbina, prijatelji, preživjele kolege, kolege iz drugih medijskih kuća, mnogobrojni građani, majke, sestre i žene koje se ne mogu odvojiti od kovčega... i govori. Uz kovčege, na radiju, na televiziji. Mrtvi su nevini ljudi, treba to zapamtiti, treba ih dostojno ispratiti, ali molim vas. Osjećam se još gore od sve te poetizirane patetike. Pali za slobodu. Položili živote na oltar otadžbine. Dali svoje živote za istinu. Neka mi niko ne zamjeri, ali ti ljudi su samo radili svoj posao kada se raketirana zgrada srušila na njih. Oni su bezdušno pobijeni, to je masovno ubistvo, to je pomor, to je masakr, surovi zločin i tu nema mjesta patetici.

Ako me zadesi išta slično, neću nikakve govore. Biće dovoljno samo par stihova:

                                                                                    Znajte da nisam pao
                                                                                    Mene su grubo srušili
                                                                                    Ja nisam život dao
                                                                                    Nisam, mene su ubili.

* * *

Više od danonoćnog, prodornog zvuka sirena, više od silnih detonacija i eksplozija, više od potresnih slika unakaženih starih zgrada-spomenika i raskomadanih tijela, više od svih implikacija demonkreacije koja mi se nudi, više od svog ovog užasa boli me jedna, na izgled sasvim obična, prosta i bezazlena činjenica.

Ma kako sebe smatrao humanistom, romantičnim zanesenjakom, senzibilnom jedinkom i tome slično, ja sam ipak samo čovjek. Od nekih drugih "čovjeka" se razlikujem manje ili više, nekima sam sličan manje ili više, ali sam svejedno čovjek. Isto kao i oni koji raketiraju izbjegličke konvoje, vozove pune putnika, bolnice i mostove, isto kao i oni koji su davili, klali, pekli, derali, nabijali na kolac, kasapili, zatirali. Sve su to hiijadama godina radili samo i isključivo ljudi, samo "najrazvijenija" vrsta, ni jedna druga.

Mada nisam uputio ni jednu bombu, ni jedan metak, čak ni jedan jedini kamen na bilo koga, mada sam već desetak godina obilježena lovina, mada je moja glava ta po kojoj sada padaju i bombe, mada sam ovih dana postao čak i nebitna, usputna, beznačajna kolateralna šteta, osjećaj koji me ubija, koji me noćima muči, koji mi razdire utrobu i pritiska dušu nije ni mržnja, ni revanšizam. To je sveobuhvatni, razarajući i neizbrisivi osjećaj stida, stida što sam i ja čovjek. Mogu izdržati glad i žeđ, bombe, mrak i krv, mogu izdržati i misao o sopstvenoj smrti, ali nemam snage pogledati u oči ni psu lutalici. Nemam snage pogledati u bilo koje vlažne i uplašene životinjske oči što će pobjeći od mene čim ugledaju Čovjeka pred sobom. Da li one ne znaju razlikovati mene od "njih" ili nekim svojim životinjskim instinktom osjećaju Čovjeka u njegovoj biti, ne obazirući se na, meni toliko bitne, razlike među pojedincima? Gdje se nalazi svo to ljudsko zlo? Zar ne bi moralo biti prisutno, makar u tragovima, u svakoj jedinki iste vrste? Očajnički osluškujem, u paničnom strahu ispitujem samoga sebe i pitam se: "Gdje je sve to u meni?"

Čitav svoj život oslobađao sam se raznih strahova i svlačio ih kao zmija svoju staru kožu. Od straha do straha osjećao sam se, korak po korak, bliži samome sebi, bliži Čovjeku od koga sada želi pobjeći. Ne želim biti kompletan, želim ostati neotkriven, nedovršen, polovičan i nikada u sebi ne pronaći sve čovjekoliko. Ne mogu izdržati čak ni tu misao, nje se užasno bojim. Bojim se onim paralizirajućim, raspamećujućim, raspomamljenim strahom kojeg nikako ne mogu savladati. Bojim se čak i mogućnosti da pomislim kako bih se i ja jednoga jutra mogao probuditi sa mržnjom u očima i željom da ubijem.

* * *

Po jednom američkom zakonu koji je donesen u vrijeme vijetnamskog rata i upravo zbog tog rata, američka "vojna intervencija" može trajati najviše 60 dana. Nakon toga, Amerika bi morala objaviti rat dotičnoj zemlji, sa svime što iz te objave proizlazi. Teško da će ovaj zakon biti poštovan (ni već postojeće tužbe američkim sudovima za sve prekršaje američkih zakona koje je počinio sadašnji predsjednik ne bi stale u moju sobu). Do spomenutog dvomjesečnog roka preostalo je vrijeme koje se mjeri satima, a Amerika ne može "tek tako" izaći iz rata, bez "ostvarenih ciljeva". Naravno, ciljevi se mogu preformulirati, može se i redefinirati šta se to podrazumijeva pod američkom pobjedom, ali potrebno je ipak ostvariti i nekakve konkretnije rezultate. Koji bi to konkretniji rezultati mogli biti?

Vjerovatnost da će Vojska Jugoslavije (koja i dalje obara natističke letjelice) biti uništena u dogledno vrijeme je zanemariva, vjerovatnost da će vlast kapitulirati povećava se snažnim diplomatskim "presingom" na svim nivoima, vjerovatnost da će narod, nakon svega što je preturio preko glave, konačno "pući", pokušava se povećati u najvećoj mogućoj mjeri intenziviranim razaranjem, sada već gotovo isključivo industrijskih i infrastrukturnih objekata, uz vrlo česta, vrlo masovna i vrlo "slučajna" kolateralna stradanja civila. To bi, pored diplomatskog pritiska, trebalo dodatno otežati položaj vlasti u Srbiji. Da li je to suština ili se iza masovnog razaranja krije i još nešto?

Jednim dijelom, to je i surova osveta za pokvarene planove onih koji su direktno učestvovali u ovom ratu, međutim, to je sporedno. Oni koji razaraju i oni koji rukovode suštinskom strategijom, nisu jedni te isti. NATO je samo čekić u rukama krupnog, multinacionalnog, globalnog kapitala, a Amerika je samo snažna ruka koja čvrsto drži taj čekić. Ni Amerika, ni NATO nisu ti koji po svaku cijenu hoće Kosmet (i čitav Balkan, pa i šire). Ne, to je Mr Dollar. Njemu je NATO trebao samo omogućiti nesmetanu i punu kontrolu svih tokova na tom prostoru. Srpska vlada nije pristala na ucjenu. NATO nije uspio silom uništiti jugoslavensku vojsku, narod se nije "pobunio protiv tiranije nedemokratske vlasti i srušio je", OVK nije uspješno odigrala ulogu kopnenih NATO snaga koje, za sada, sigurno neće izvršiti invaziju. Gdje je tu uspjeh? Gdje su rezultati?

Mada sve ovo može izgledati kao velika srpska pobjeda, ne treba biti naivan. Ključni momenat svih budućih dešavanja je upravo sadašnje razaranje Srbije. Sveobuhvatno razaranje je, pretpostavljam, bila rezervna varijanta u slučaju da vojni udari ne postignu željeni efekat. Malo je vjerovatno da su sve te silne grupe stručnih analitičara imale tako katastrofalno loše procjene. Naravno, natisti se baš i nisu proslavili, situacija je neugodna po njih, ali oni nisu najbitniji. Bitno je da Mr Dollar, na bilo koji način, ipak stigne na Balkan. Hoće li mu to poći za rukom nakon prilično očitog vojnog fijaska?

Nije teško predvidjeti šta će slijediti nakon prestanka raketiranja. Trebaće ponovo graditi mnoge srušene mostove, tvornice, rafinerije... Šta se mora imati za tako opsežnu obnovu zemlje? Jasno, trebaće pare koje Srbija nema. Odakle one mogu stići? I to je jasno, pare čvrsto drži Mr Dollar. Hoće li ga iko prisiliti da, u vidu ratne odštete ili slično, jednostavno ustupi milijarde dolara Srbiji da sa njima raspolaže prema svojim potrebama? Jasno da neće. Naprotiv, držaće Srbiji neophodne dolare pred njenim nosem i postavljati uvjete. To će biti nova, još teža bitka koja tek predstoji. Srpski narod će se obraniti od nasrtaja najmoćnije vojne sile svijeta i to je veličanstveno, ali trebaće ratovati i sa ostvarenim alkemičarskim snovima...

* * *

Gledam na sat, ponoć je odavno prošla. Rat je, dakle, ušao u svoj šezdeseti dan, zapravo, u šezdesetu noć. Dovoljno vremena da se naprave različite analize. One vojne prepuštam ljudima koji se time bave, za tu vrstu "ljudske djelatnosti" nikada nisam pokazivao naročito zanimanje. Sigurno je da će se vojnim aspektom najviše baviti natisti tražeći uzroke ovakvog kraha (zanima me koliko li će vremena proći dok ne "otkriju" da su izgubili gotovo trocifren broj različitih letjelica, a ne samo jednu koju su priznali) ali i male zemlje koje su sada sasvim jasno uvidjele da "moćni" nisu baš toliko moćni kako je to možda izgledalo ranije.

Ono što mene najviše zanima jeste ponašanje Evrope nakon što prestane bacati bombe po samoj sebi. Amerika je toliko zahvaćena hipokrizijom, tzv. američka javnost je tako dugo, tako sistematski i, od strane svih svojih vlasti, tako svjesno zaglupljivana da će taj čvor biti teško ikada razmrsiti, ali za Evropu se ipak nazire tračak nade. U usporedbi sa Amerikom, Evropa kao cjelina ima perspektivnije ekonomske potencijale i, što je veoma bitno, značajno obrazovaniju populaciju. Na tim osnovama mogao bi se (nimalo lako i ne sasvim izvjesno, ali ipak) pronaći izlaz iz ćor-sokaka u koji je Evropa samu sebe uplela. Dobar putokaz bi mogli biti simboli koji su se, svakome ko je u stanju da vidi, a ne samo da gleda, tako jasno pokazali na ovim prostorima. Kao najvažnije, a ujedno i najuočljivije, moglo se opaziti... —

* * *

Često sam, u raznim prilikama, kudio tzv. profesionalizam, a naročito njegovo uzdizanje na pijedestal vrhunaravno poželjne osobine, na osnovni životni princip. Mada se, već duže vrijeme, profesionalizam medijski agresivno nameće kao ključ uspješnosti u životu, ni jednog trenutka nisam pristajao da budem uspješan na takav način. Ovakav stav su moji sugovornici (čast izuzecima) najčešće objašnjavali tvrdnjom da sam ja sam u suštini lijen te je, s tog aspekta, razumljiva moja odbojnost prema profesionalizmu.

Zanemarujući analizu o vlastitoj lijenosti ili vrednoći, zadržaću se na karakterističnim primjerima kojima se isticala vrhunska profesionalnost.

Neki košarkaš, odbojkaš, rukometaš ili vaterpolist, usred Olimpijade saznaje da mu je, na primjer, dijete teško bolesno. U stalnom telefonskom kontaktu sa bolnicom, krajnje uzmemiren i zabrinut, ipak nalazi u sebi one "posljednje atome snage i odgovornosti" da ostane na Igrama do kraja i tako "ne ostavi svoje drugove na cjedilu", ne razočara sve one koji su zbog njega došli na tribine ili pred televizore. Za ogromnu većinu (naročito za one koji su platili ulaznice) on postaje vrhunski profesionalac! Za mene, tužno zanimljiv psihopatološki slučaj.

Manje drastičan primjer bio bi, recimo, glumac koji izađe pred publiku i kaže: "Izvinite, ali večeras sam sav nikakav, ne mogu igrati. Jebi ga, loš dan, šta mogu. Izvinite i dođite sutra." Ukoliko bi ovako nešto bila česta praksa pojedinog glumca, moglo bi se govoriti o neodgovornosti ili aljkavosti, ali zar nakon godina i godina igranja, nakon hiljada odigranih predstava, glumac nema pravo i na svoj loš dan? Šta je korektnije: odgoditi predstavu, ili je odigrati krajnje rutinski (smijem li reći profesionalno?) bez imalo žara i želje?

Zar ikome njegovih nekoliko bijednih maraka, dolara ili dinara daje pravo da traži da za određeno kupljeno vrijeme čovjek prestane biti Čovjek, da bude samo profesionalni glumac, sportaš ili radnik bilo koje vrste? Zar ćemo težiti tome da nam profesija postane osnovni i jedini smisao? Kako će izgledati ova planeta postanemo li svi vrhunski profesionalci? Zašto centri moći na Zapadu pokušavaju inaugurirati profesionalizam kao vrhunaravni životni kredo?

Umjesto nastavka lamentiranja o profesionafizmu, evo još nekoliko aktuelnih pitanja. Šta ćemo sa natističkim pilotima? Da li oni spadaju u direktne i odgovome krivce ili tek puke izvršioce oslobođene svake odgovornosti za "rezultate svoga rada"? Ne zaboravimo, oni su profesionalni vojni piloti i njihova profesija nije zaprašivanje komaraca po afričkim močvarama. Posao za koji su oni obučavani sastoji se u tome da uoče i pogode zadani cilj. Oni ne gađaju bolnice, škole, mostove, kolone izbjeglica, autobuse ili vozove pune putnika. Oni ne ubijaju žene, starce, mladiće ili djecu, oni nikoga ne ubijaju. Oni samo gađaju određene ciljeve, odabrane mete, zadane koordinate. Ništa više od toga. Šta se nalazi na tim koordinatama i zašto su baš one cilj, ne spada u njihovu profesiju, o tome odlučuju drugi. Oni samo krajnje profesionalno odrađuju svoj posao.

Mnogi koji na ovim prostorima godinama pokušavaju biti profesionalci po uzoru na postavljene zapadne modele, sada iz svojih porušenih kuća, ne ispuštajući iz vida padobranske kupole, bjesomučno trče prema mjestima na koja padaju piloti katapultirani iz pogođenih aviona. S kojim ciljem? Da im ogade majčino mlijeko ili da im čestitaju na vrhunskoj profesionalnosti?
Sačuvana
Angelina
Administrator
Sr. Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 319



Pogledaj profil
« Odgovor #3 poslato: Jun 13, 2011, 11:50:07 pm »

*
 Bombardan u Beogardu
 kolateralni zapisi Milića od Bačve

 ODLOMCI


* * *

Sa Zapada stalno stižu pozivi srpskom narodu da se urazumi i učini sve da ovo stradanje prestane, kao da Srbi sami bacaju bombe po svojim glavama.

Naravno, znam napamet kako ide priča. Srbi su divan, hrabar, vrijedan, pošten i ponosan narod, samo šlo vlast nije dobra. Zapad se strašno brine što jedan tako divan, hrabar, vrijedan, pošten i ponosan narod nema vlast kakvu zaslužuje. Zapad je godinama pokušavao Srbima obezbjediti bolju vlast, ali nikakvi napori nisu urodili plodom, pa nije preostalo ništa drugo nego da "Milosrdni anđeo" krene u humanitarnu akciju. Teška srca (i lake ruke) unaprijed žaleći što nema drugi izbor, Zapad je upotrijebio silu. To je učinio nerado (ali odlučno) kako bi divnim, hrabrim, vrijednim, poštenim i ponosnim Srbima pomogao da postanu dio demokratske, razvijene i humane međunarodne zajednice...

Suština ove bajke stane u svega par riječi. Srbi moraju promijeniti vlast. Naravno, ne mogu izabrati bilo koga, oni su mlad i neiskusan, demokratski nerazvijen narod i mogli bi opet pogriješiti pri izboru kao što su pogriješili u srpskom dijelu dejtonske zemlje Vestendorpije. Zato trebaju poslušati ujka Sema, on će na osnovu svog dugogodišnjeg demokratskog iskustva bolje znati kakva vlast može doći u obzir. Nakon toga, Srbijom će poteći med i mlijeko.

Srbija je zemlja seljaka na brdovitom Balkanu. Srpskom seljaku ne trebaju ni med, ni mlijeko. On ima svoje štale i svoje košnice. Neki od tih seljaka ne govore sa rođenom braćom, neki se raduju kad crkne komšijska krava, neki imaju zube prepune karijesa, neki umjesto "Dobar dan" radije pozdravljaju sa "'de si bre, pička ti materina", a neki u svom dvorištu još uvijek koriste klozet stariji od američke države. Svi oni predobro znaju da im niko (i nikada) sa strane nije donio sreću. Na to ih stalno podsjećaju mnogobrojni grobovi na brdu iznad sela, kao i izblijedjele kosti predaka koje ih, s vremena na vrijeme, zvonko opomenu probuđene udarcem motike ili pluga.

Urbani Srbi nemaju ništa protiv da im neko ponudi med i mlijeko. I jedno, i drugo ionako negdje moraju kupiti. Ali oni znaju da će med i mlijeko sa Zapada dobiti samo u slučaju da se ustanovi da je takva smjesa eksplozivna i da može biti transportirana krstarećim raketama. Oni unaprijed znaju da će i sve susjedne zemlje koje se ponizno utrkuju da se Zapadu "nađu pri ruci" umjesto obećanog zapadnog meda i mlijeka dobiti južno voće. Šipak.

Sve u svemu, ovakvim pristupom Amerika ne samo da neće postići smjenu vlasti u Srbiji, naprotiv. Naprosto ne mogu povjerovati da je moguće krenuti u napad na jedan narod sa tako katastrofalno pogrešnim pretpostavljenim reakcijama. Kao da je ovo prvi put da Srbe neko napada pa sad grupe stručnjaka moraju godinama istraživati kako bi to oni mogli reagirati. Onolike knjige, onolike pjesme! Znaju li ti "stručni timovi" čitati?

Može se Srbe po raznim medijima nazivati ovako i onako, može ih se godinama vući po svjetskom medijskom blatu, ali kada se već krene u rat protiv njih, moralo bi se nešto i znati. Moralo bi se znati da će velika većina Srba čak i svog omraženog vladara braniti od stranih osvajača. Masovno. Žestoko. Do pretposljednjeg. Zašto do pretposljednjeg? Pa zato da bi ga onaj posljednji mogao ubiti! Iracionalno ili ne, to je tako i ne može se izmijeniti.

Aktuelnu vlast u Srbiji neki vole, neki ne, ali ona može pasti samo zbog unutrašnjih problema (koji, ruku na srce, nisu mali). Rušiti vlast u Srbiji bombama i stranim vojnicima-osvajačima je kontraproduktivno, iluzorno, djetinje naivno i znak je totalnog nepoznavanja ovih prostora. Takav pokušaj je, s oproštenjem, toliko blesav da ga je logičnije tumačiti potpuno "naopako" i zaključiti da, u suštini, Amerika podržava aktuelnu srpsku vlast! Na prethodnim izborima ona je doživjela nekoliko neprijatnih poraza na lokalnim nivoima. To je svima koji su priželjkivali smjenu bio znak da bi naredne izbore možda mogla i izgubiti. Uvjerljivo najbolji način da se to spriječi je upravo ovaj. Bombardiranje čitave Srbije uz zahtjev za smjenom vlasti, učvrstiće tu istu vlast više nego bilo šta drugo.

Sve što Amerika može postići bombama je da drastično smanji troškove predizborne kampanje vladajućim strankama. Poslije svega, biće dovoljno samo reći da toga i toga podržava Amerika. Samo to. Ništa više. Za takve kandidate, čak i mnogi glasači koji su protiv vlasti, neće glasati. Makar ne glasali ni za koga. Zbog prkosa. Iz inata. Za dešpet. Jednostavno, zar ne?

* * *

Skupština je, prije par sati, prihvatila dokument koji je u Beograd donio rusko-finski dvojac. Sam dokument još nije objavljen, ali se iz komentara jasno mogu uočiti njegove osnovne konture. Dokument je po Srbiju nepovoljan i to je neosporno. Da li se moglo "izvući išta više, to može, a vjerovatno i hoće biti sporno u danima koji predstoje.

Jedni će tvrditi da je ovo maksimum koji se mogao postići u datim okolnostima i to je možda tačno. Jak argument za takav stav može biti činjenica da je Srbija bila potpuno sama protiv najmoćnijeg vojnog saveza koji je ikada stvoren i da je uspjeh što je uopće opstala, što nije tvrdnja bez osnova. U ovom kontekstu može biti sporna samo procjena da li se računalo s tim da će Srbija biti sama, ili se računalo na konkretniju pomoć koja je izostala.

Drugi će se pozivati upravo na tu srpsku "samoću", na izopćenost i tvrditi da je, u takvoj situaciji, trebalo rat izbjeći. Da li je to bilo moguće, teško ćemo saznati. Ovaj rat je odavno bio pripremljen, a o njegovom započinjanju odlučivali su oni koji su ga i započeli. Naravno, da se prihvatilo sve što su tražili, rata vjerovatno ne bi bilo (ako se ne bi ponovilo ono "Bolje rat — nego pakt" i "Bolje grob — nego rob"). Ipak, mislim da je papir kojim se mahalo pred sam rat kao alternativom "zračnoj kampanji" bio toliko sraman da njegovo odbijanje niko ozbiljan neće dovoditi u pitanje. Kako se onda rat mogao izbjeći? Možda jedino nekakvom diplomatskom inicijativom Srbije koja je trebala preduhitriti ponuđeni ultimatum. Da li je, na primjer, Srbija sama mogla licitirati sa prijedlogom nešto povoljnijim od ovog, očekujući da, nakon "kompromisnog popuštanja", dođe do dokumenta nalik ovom upravo potpisanom? Ovo bi, svakako, bila elegantna varijanta, ali je sporno da li je uopće bila moguća. Spomo je pitanje da li bi ona bila prihvaćena ili bi je Zapad odbio, očekujući da može postići i nešto više?

Biće i onih koji će tvrditi da je trebalo ići "do kraja", pa šta bude. Ova varijanta je, bez sumnje, visoko rizična. Možda bi se time NATO, koji je sam sebe zapetljao u ovom balkanskom čvoru, prisilio na i veće ustupke, a možda bi (baš zbog toga što se ionako zapetljao) i NATO bio spreman ići ,"do kraja". U okvim varijante "do kraja", osnovno pitanje je šta taj "kraj" predstavlja. S jedne strane, to bi moglo biti višemjesečno, sistematsko razaranje koje može uzrokovati potpuni poraz i nestanak srpske države što bi, nakon svega što se dešavalo proteklu deceniju, bilo ravno katastrofi. S druge strane, potpuna pobjeda značila bi neispunjavanje ni jednog NATO uvjeta, a to Srbija, u ovakvoj situaciji, nije u stanju postići sama. Moglo se pokušati (možda se i pokušalo) svijetlim primjerom "zapaliti" još neke države (prvenstveno Rusiju i neke NATO zemlje) na otpor protiv globalne hegemonije. Čini mi se da je suština medijske blokade Srbije (čak i uz fizičko rušenje repetitora i TV zgrada) bila upravo pokušaj da se vjekovna srpska konstanta, otpor hegemoniji, ne proširi izvan balkanskog prostora. Da je balkansko bure baruta eksplodiralo, to bi značilo rat ogromnih razmjera sa neizvjesnim završetkom. Može se postaviti pitanje da li je opravdano provocirati svjetski rat zarad svog ličnog spasa. Može se postaviti i pitanje ima li smisla žrtvovati sebe zarad spasa onih koji nisu pokazali ni najmanju namjeru da učine bilo šta zauzvrat. Može se postaviti more pitanja. Deficitarai su odgovori.

Političari će, naravno, opravdavati svoje ideje, napadati protivničke i uvijek biti u pravu. Ono što će malo ko reći je da će ovaj, ionako nepovoljan dokument, postati još nepovoljniji. On je postavio samo okvire i predvidio brojne sporazume koji će se tek donositi. Jasno je da će oni donijeti nove nepovoljnosti, da ne spominjem i način na koji će ih "međunarodna zajednica" tumačiti i sprovoditi (treba samo pogledati preko Drine).

Jedina dobra stvar u svemu ovome je da su prestale padati bombe. Jedna utakmica je završena. Kada će se igrati nova i ko će sve u njoj sudjelovati, pokazaće vrijeme.

* * *

Jugoslavenske vojne i policijske snage povukle su se sa područja Kosmeta, u skladu sa potpisanim dokumentima i rezolucijom UN. Svi ti silni "uništeni" tenkovi, topovi, oklopna vozila raznih vrsta i namjena, pokretni raketni sistemi i sva ostala motorizacija formirali su kilometarske kolone, sa "razorenog" prištinskog aerodroma poletjeli su brojni "uništeni" avioni i sletjeli na "onesposobljene" aerodrome u sjevernim djelovima Srbije. Svima koji su gledali snimke povlačenja jugoslavenskih snaga, sada je potpuno jasno zašto kopnena intervencija nije dolazila u obzir. Ne, nisu lagali patkogovornici NATO pakla, natistička avlijacija je zaista uništila ogroman broj jugoslavenskih tenkova, doduše drvenih. Stradalo je i dosta šporeta na kruta goriva koji su loženi po šumarcima i koje su pametni, termonavođeni NATO projektili prepoznavali kao tenkovske motore i nepogrešivo ih pogađali.

Ipak, najveći broj uništenih tenkova i aviona bio je od obične, jeftine plastike, sa baterijskim pogonom, na navijanje ili na "ručno guranje". Ti tenkovi i avioni su bili "stacionirani" na policama i ormarima, uz ostale igračke po mnogobrojnim dječijim sobama koje su precizno pogađane. Kolateralna šteta od pet stotina tako pobijene djece nije podatak vrijedan pažnje Zapada. Obzirom da je kravaruša iz štale NATO avlijanse svojevremeno izjavila kako se pola miliona malih Iračana može smatrati cijenom koju se isplatilo platiti, ovih pet stotina bi (da su ispunjeni svi željeni ciljevi) vjerovatno smatrala proljetnom rasprodajom.

Po ko zna koji put ove decenije, srpski vojnici su napustili bojno polje vojno neporaženi. Uz njih i za njima krenuo je i veliki broj izbjeglica neometanih stranim novinarima i kamerama. Masovno iseljavanje Srba (čak i kada se radilo o stotinama hiljada) nije vijest koja zanima "demokratsku međunarodnu javnost".

Već godinama dugu dilemu, otići ili ostati, mnogi su "prebili preko koljena". U situacij! kada ćovjek ima svega nekoliko sati (ili čak minuta) za odluke od životnog značaja, nije nimalo lako odlučiti se, pogotovo kada se izbor svodi na to da se, u moru grozota koje se ukazuju, "pogodi" ona grozota koju će biti najmanje teško podnositi.

Teško i preteško će biti svima koji su napustili svoje domove. Teško i preteško će biti i onim Srbima koji će na Kosmetu ipak ostati. Ništa ne govorim napamet. Deja vu.

* * *

Kosovo polje, obično, malo, naizgled sasvim beznačajno polje, prije šest vjekova bilo je mjesto sudara svjetova o kome je pričao i pisao čitav tada poznati tzv. Stari svijet. Strašan, krvavi boj turske i srpske vojske nije imao pobjednika. Bitka je trajala sve dok je bilo živih. Svuda unaokolo ležali su u lokvama krvi i Turci, i Srbi, i turski sultan, i srpski knjaz. Tadašnje Kosovo su, doduše, okupirali Turci i proslavili "pobjedu" od koje se dugo vremena nisu mogli oporaviti. Nakon kosovske klanice, trebalo im je još čitavih stotinu trideset i dvije godine da osvoje Beograd. Držali su ga u svojim rukama narednih tri stotine četrdeset i šest godina i nisu ga zadržali.

Šest vjekova nakon Kosovskog boja, na istom mjestu se ponovo desio sudar svjetova. Oči čitavog svijeta ponovo su bile uperene u taj, u prostornom smislu, beznačajno mali djelić ove planete, na kojem ponovo nema pobjednika. Kosovskim poljem, doduše, danas gaze strane čizme, ali trebaće i natistima vremena da se oporave od ovakve "pobjede". Na svom prvom samostalnom koraku žestoko su se spotakli o Srbe i okrvavljenog nosa vratili pod skute umirućeg, u okrilje OUN. Ipak, prošli su bolje od Turaka, izbjegli su direktan sukob na travi Kosova polja i to je najpametnije što su uradili.

Što se srpskog naroda tiče, on je pokazao da duh Miloša junaka još uvijek živi. Lazarev duh, međutim, nije opažen. Njega je, po svemu sudeći, pregazilo vrijeme. Ne mora to biti tragedija. Svako vrijeme nosi svoje. U danima koji slijede, Srbima preostaje nada da će se za svim okruglim, zelenim stolovima u Srbiji piti isključivo mineralna voda. Ne zbog trezvenosti. Zbog etikete na kojoj krupnim slovima piše: "KNJAZ MILOŠ".

* * *

Gledam papire pred sobom... Od usputnog piskaranja, na kraju "ispade" knjiga. Nisam zbog toga sretan. Ovo je prvi put da sam nešto napisao, a da ne osjećam ni najmanje zadovoljstvo zbog toga. Da sam mogao birati... Pišući, gotovo protiv svoje volje, nisam saznao šta mi je to "guralo" olovku u ruku sve ove noći, nisam saznao postoji li ikakva svrha svega ovoga. Nisam ni sebi "olakšao život", naprotiv. Svakim čitanjem ovih gorkih redova samo sam ponovo prolazio kroz Pakao. Šta mi je sve to trebalo?

Jedno je sigurno. Više bih volio da ovih stranica nema ili da barem više niko nikada ne bude u situaciji da ispisuje išta slično, naročito ne na mom jeziku.

Ponovo ne razumijem samoga sebe. Završavam knjigu žaleći što ona postoji? Sklapam zadnju stranicu konstatacijom da otvaranjem korica započinje put kroz Pakao? Zar to nije ludost? Pa ko će je htjeti čitati? Možda niko, i to će biti definitivna potvrda moje ludosti. Bude li pak onih kojima će ona nešto značiti, to neće biti potvrda mojoj normalnosti, ali će, svakako, značiti da u svojoj ludosti nisam usamljen.

P.S. Možda se odgovor na sva ova pitanja krije u jednom od transparenata sa Trga:

AKO DO SADA NISMO POLUDJELI,
ONDA STVARNO NISMO NORMALNI!
Sačuvana
Stranice: [1]   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: