*
Bombardan u Beogardu kolateralni zapisi Milića od Bačve ODLOMCI Ovu knjigu posvećujem svoj onoj djeci
koja je nikada neće moći pročitati...Ipak se desilo. Prijetnje koje su postale vrlo ozbiljne još prošle jeseni, večeras su prestale biti samo prijetnje. Zavijajući zvuk sirene proparao je proljetno nebo označavajući neposrednu zračnu opasnost za Beograđane. Počeo je rat. Za Balkan, ništa novo. Za Beograd, još manje. Negdje sam pročitao da je, od svog osnutka, Beograd razaran čak četrdeset puta! Početkom drugog svjetskog mraka to su činili nacistički okupatori, ali ni tadašnji saveznici nisu odoljeli da, na samom njegovom kraju, ovaj grad ne zaspu bombama. Noćas samo nastavijaju tamo gdje su stali prije pola vijeka. Na
cisti su izgubili rat, nekadašnji saveznici sada se zovu nat
isti i više je nego očito da su to jedni te isti. Razlika je u diferenciji.
Nisam pretjerano iznenađen. Sve šlo se ove decenije dešavalo i na Balkanu, i širom svijeta moralo je čak i nepopravljivim optimistima nabrati bore na čelu. Mada je u ljudskoj prirodi uvijek prisutna nada da se crne slutnje možda ipak neće obistiniti, prisutno je i praiskonsko zlo koje se, prije ili kasnije, ipak ispolji. Kada se to desi, čovječanstvo postane pametnije za sve ono što je moglo učiniti, a nije. I tako u krug.
* * *
Noć. Beogradsko nebo postalo je otvoreni sajam najsavremenije tehnologije. Vrhunac ljudske inventivnosti, demonstracija krajnjih dosega zapadnjačke civilizacije na kraju milenija. Povremeno se čuju eksplozije. Nebo nad Batajnicom gori.
Ja pišem. Ne zato što to želim, još manje zato što bih time mogao bilo šta postići. Nemam čak ni nejasnu ideju o tome šta ću napisati. Pa ipak, pišem. Možda zato što pripadam narodu koji je pismen, možda zato što negdje u vjekovnoj podsvijesti osjećam da moram odužiti barem djelić duga, duga kojim su me zadužila svijetla pera moga jezika, a možda naprosto zato što mi ništa drugo nije ni preostalo. Ne razmišljam o tome da li će ovo ikada biti objavljeno, ne razmišljam da li će ove redove iko ikada pročitati. Pitam se da li ću pišući saznati šta je to što pišem i zašto to radim obuzet suludom mirnoćom, pitam se da li ću završiti nesaznano, a započeto ili će, po sred tek uzletjele rečenice, crvena tačka moje vlastite krvi označiti kraj.
* * *
Ovih dana sam, u razgovoru, nekoliko puta državnog sekretara SAD nazvao kravarušom i komšija mi je brižno skrenuo pažnju da padam ispod svog uobičajenog nivoa. Ni govora, samo se čvrsto držim svog materinjeg jezika.
Državni sekretar SAD u posljednje vrijeme vidno forsira tzv.
cowboy look, sa onim crvenim teksaškim šeširom, valjda želeći pokazati da se i u svojoj politici ponaša kaubojski. To za sve Amerikance i one koji se tako osjećaju može imati okus baruta, avanture, hrabrosti i slično. Ja nisam zatrovan filmovima o divljem zapadu i meni to miriše (ili, da prostite, smrdi) samo na stajsku balegu. Izraz
cowboy je složenica od cow-krava i boy-dečko. Prevedeno na moj jezik, to je kravar. Obzirom da je Amerika zemlja potpune slobode izjašnjavanja, a dotična je izabrala da se predstavlja kao žensko, poštujem izbor pa prema tome prilagođavam i prevod. Dakle, ne kravar, nego kravaruša. Dopuštam da se nekome više sviđa npr. kravarica, kravarka ili možda čak kravistkinja. Kako god bilo, ključna riječ je ipak — krava.
* * *
U posljednje vrijeme često se potencira "američki genocid nad Indijancima". Što više slušam takve priče, sve mi više smetaju, prije svega zato što ne odgovaraju istini.
Stoji da je američka država nastala na genocidu, da je genocid ugrađen u njene temelje. Na takve temelje nadodan je još jedan težak zločin, masovno dovlačenje crnih robova iz Afrike. Svi smo u školi učili da je robovlasnički sistem vremenski smješten u davna doba razvitka ljudskih društava, a gotovo niko nije spominjao robovlasništvo koje se odvijalo u Americi još koliko jučer. Bez obzira na sve te činjenice, nije korektno Amerikance optuživati za pomor Indijanaca. Razlog je vrlo jednostavan.
Za vrijeme žestokog genocida, etnocida i svega ostalog što je snašlo starosjedioce "novog" kontinenta, Amerikanaca nije ni bilo! Nije postojala američka država, nije postojao ni američki narod. Svi doseljenici su vrlo dobro znali odakle su stigli i kojem narodu pripadaju. Oni su bili Englezi, Irci, Škoti, Velšani, Francuzi, Španjolci, Portugalci, Holanđani... Genocid su, dakle, izvršili Evropljani! Slažem se da je to bio onaj gori dio Evrope, ali ipak Evrope. Koliko su pojedini evropski narodi bili "uspješni" u osvajanju "novih prostora", najbolje govore podaci o sadašnjoj rasprostranjenosti jezika na čitavom američkom kontinentu. To su, od sjevera ka jugu, francuski, engleski, španjolski i portugalski.
Današnja Amerika je, neosporno, nakazno čedo Evrope. Obzirom na način na koji su nastali Amerika kao država i Amerikanci kao novoformirani narod, ne čudi što su upravo oni počinili mnogobrojne zločine širom planete. To, međutim, nikome ne daje za pravo da im pripiše i ono što je urađeno prije nego su se, kao Amerikanci, formirali. Katastrofa američkih Indijanaca je, na žalost, mrlja na evropskoj savjesti, a i sam naziv
Indijanci je očiti pokazatelj evropskog (ne)znanja.
* * *
Koliko god da su veličanstvene scene Beograda koji je, pod bombama najmoćnije vojne sile na svijetu, izašao na Trg sa psovkom na usni, osmijehom na licu, nebom u očima i metom na grudima, toliko me je potreslo prisustvo djece. Divio sam se Beogradu i volio ga kao nikada do tada, ali nisam mogao gledati papirnate mete na dječijim grudima. Naravno da su i djeca mete, naravno da bombe ne biraju, sve ja to znam, ali vidjeti na pola metra od sebe dijete-metu, to je bilo nepodnošljivo bolno. Pitao sam se koji to roditelj ima snage na svoje dijete prikačiti metu i povesti ga na ulicu dok sirene najavljuju opasnost. Pitao sam se i kakva su to stvorenja koja mogu gađati u djecu-mete. Još kada sam vidio i trudnicu koja je svoj vidno uvećani stomak označila metom...
Međutim, prolazili su dani i ja sam shvatio! Ono što je možda izgledalo kao krajnje emotivna reakcija, kao suludi vapaj očajnika, kao nešto potpuno iracionalno, pokazalo se kao vrhuna-ravna racionalnost! Analizirajmo: ako već ništa ne možemo učiniti da bombe prestanu zasipati ovaj grad, možemo barem djecu pošledjeti trauma iz mračnih i sumornih podzemnih skloništa. Uz glasnu muziku ona, lijepa kao upisana, cupkaju, skakuću, ona se smiju! Nema suza, nema plača, nema vrištanja, nema STRAHA! Kakvi sedativi, kakve psihoterapije, adio moderna nauko. U trenucima strašne patnje, otkriven je i moćni protuotrov, lijek nad lijekovima: djetinji smijeh! Nema sumnje, živjeće ovaj narod.
* * *
Od sutra, Mc Donald's ponovo radi. Prvih dana rata, revoltirani građani su razbili stakla na objektima u centru grada. Oni koji nisu oštećeni, zatvoreni su, valjda za svaki slučaj. U međuvremenu, polupana stakla su zamijenjena, a neoštećeni objekti su iskoristili neplanirane "praznike" da se dodatno nalickaju. Od sutra, svi će ponovo biti otvoreni. Najavljeno je da će, u čast ponovnog otvaranja, Beograđanima podijeliti 3000 besplatnih sendviča. Hvala, nisam gladan.
Spominjalo se prethodnih dana da su svi zaposleni "naši ljudi", da su sirovine pretežno "naše", da od Mc-a živi toliko i toliko ljudi plus porodice koje izdržavaju... Ako nekome treba pomoć, pokušaću pomoći koliko je u mojoj moći, ali nemojte me tjerati unutra! Nije stvar samo u tome što je Mc Donald's simbol Amerike i što bi, trošeći u njemu, zapravo finansirao rakete koje mi padaju po glavi. Razlozi zašto ne volim Mc Donald's su mnogo dublji i, barem što se mene tiče, nisu reakcija u afektu. —
* * *
Noćas je pogođena pančevačka azotara, tvornica koja proizvodi umjetna gnojiva. Izbio je veliki požar, čitavo nebo iznad Pančeva bilo je crveno od vatre, crveno od stida. Mada su rezerve najotrovnijih supstanci iz procesa proizvodnje sklonjene prije napada, ipak je izgorjelo dosta štetnih sastojaka. Dim se, srećom, podigao dosta visoko. Gdje će završiti, samo vjetrovi znaju.
Ipak, neuporedivo veća tragedija desila se svega nekoliko sati prije toga. Kasno navečer, oko deset i nešto, po ko zna koji put, prosute su bombe po Batajnici. Petoro je povrijeđenih i jedna smrtno stradala osoba. Ta osoba je mala Milica, dijete od tri godine. Ubijena je u svojoj kući, ubijena je dok se spremala na spavanje, ubijena je dok je sjedila na noši. Gledam TV snimke, majka je u bolnici, pod sedativima, otac je skupio snage da kaže nekoliko rečenica. Šta se tu uopće može reći? Kome?
Mada to nije ni prvo pa čak ni najmlađe dijete koje je ubijeno u humanitamoj operaciji "Milosrdni anđeo", mada znam da nema generacije na Balkanu koja nije sahranila neku svoju malu Milicu, mada znam da hiljade djece svakoga dana na ovoj planeti ginu ili umiru od gladi, od iscrpijenosti, od bolesti, osjećam da nakon ove noći moj život više nikada neće biti isti. Ne može. Ne treba. Ne smije.
Nisam ni poznavao to dijete, tu djevojčicu od svega tri godine, a već je prekasno da je upoznam. Nisam joj donosio igračke, nisam slušao njene prve izgovorene riječi, nisam je držao dok pravi svoje prve nespretne korake, nisam je nikad ni sreo, a s njom je nestao i dio mene. Da i to možda nije iracionalno? I to što imam neodoljivu potrebu da psujem, da proklinjem, da urlam koliko me grlo nosi, da budim sve koji sada spavaju i da im ne dam da ponovo zaspu sve dok ne pogledaju prema Batajnici, i to je iracionalno?
Da li je iracionalno što, umjesto svega toga, podižem pogled prema nebu i grešno, bez glasa, pitam: "Bože, u šta li si se ti sinoć zagledao?"
* * *
Raketirana je državna Televizija! Pogođena je dok je emitirala svoj program, dok su u zgradi bile ekipe urednika, novinara, spikera i brojnog tehničkog osoblja. Na kanalima drugih TV stanica gledam snimke sa lica mjesta. Uzas! U ruševinama zgrade vide se zatrpani ljudi, jedan čak visi glavom na dolje bezuspješno pokušavajući osloboditi noge na koje su mu pali gornji katovi bivše zgrade. Vidi se i nečija nepomična glava iz koje se cijedi gusti mlaz krvi. Na britanskom BBC-u ide emisija u kojoj se navodi "mišljenje nekih" da je RTS bila opravdani cilj zbog nekorektnog izvještavanja, naročito sa područja Kosmeta. Šta se stvarno dešava na Kosmetu to, naravno, bolje vide novinari iz redakcija udaljenih hiljadama milja. Snimci RTS-a su, valjda, snimani na Marsu?
Moram priznati da, ni prije rata, informativni program nisam prečesto gledao. Kada bih nešto i pogledao, to najčešće nije bila državna Televizija. Ne radi se o istinitosti vijesti ili o njihovoj korektnosti, više od svega smetala mi je forma. Za moj ukus, RTS je bila "netelevizična", prilozi su bili predugi, a komentari preopširni. Meni su trebale kratke, petominutne vijesti bez komentara, komentare sam formirao sam. Kako sam ja, primitivni, necivilizirani, prljavi, divlji, genocidni i ko zna sve kakav Srbin, rješavao tu situaciju? Daljinskim upravljačem!!! Znate, to je ono malo crno što mijenja kanale na televizoru, ne rušeći pri tom zgrade i ne ubijajući ljude. Ako ni jedan program nije bio po mom ukusu, gasio sam televizor, a ne Televiziju!!!
RTS je bila "opravdani cilj" jer je izvještavala nekorektno?! Znači, "Zastava" je raketirana jer je proizvodila loše automobile, čačanska "Sloboda" jer su joj usisivači bili loši, toplana jer preklani nije dovoljno grijala, mnoge rafinerije jer im u benzinu nije bilo dovoljno oktana, škole jer obrazovni sistem nije bio dobar, izbjeglička kolona jer je šarena krava pretekla bijelu kravu bez znaka žmigavcem, trogodišnja Milica je ubijena jer nije popila svoj sokić poslije večere...
Alo, alo Evropljani! Zar ste se toliko prežderali hamburgerima? Zar je moguće tako masovno gledati, a ništa ne vidjeti? Šta će se dogoditi ako se talijanska, švedska, francuska, grčka ili bilo koja druga TV proglasi nekorektnom? Šta ako novi model Fiat-a ili Renault-a ne bude zadovoljavao nametnute kriterije? Šta ako sutra dođete na posao u crnim cipelama, a Njima se sviđaju sive? Ma čemu se ja to nadam? Šta ima veće šanse za uspjeh: čekati da se Evropa probudi ili staviti limun i čašu pred magarca i čekati limunadu?
