nastavak:Crkveni život u selimaIz vremena cara Dušana su i neke druge, manje zadužbine na Kosovu. U blizini Prizrena nalazi se isposnica Svetog Petra Koriškog, sa manastirom Svetog Petra, danas nesačuvanim. Pustinožitelj Petar, Srbin iz sela Unjemira, "Dioklitije hvostanske" (danas u albanizovanom obliku Ujmir u Metohiji), živeo je i podvizivao se u Altinu i prizrenskim gorama verovatno u drugoj polovini XIII veka. Freske u isposnici otkrivaju dva sloja: jedan iz XIII veka a drugi iz vremena kralja Milutina; u doba kralja Dušana podignuta je crkva 1343. godine, a manastir darovan Hilandaru 1348. godine. Treba pomenuti i manastir Svetog Nikole u Dobrušti kod Prizrena, podignut oko 1334. godine, kao i crkve Svetog Vlasija i Svetog Nikole (u Hoči). Mošti cara Uroša bile su sahranjene u manastiru Uspenija Bogorodice pod gradom Petričem iznad Nerodimlja. U manastiru Svetih arhanđela u Drenici, koji se pominje 1364. godine kao vlasteoska zadužbina, živeo je jedno vreme srpski patrijarh Jefrem posle svog povlačenja s patrijaršijskog prestola (1387). Kod Prizrena su i Markov manastir, podignut pre 1388, i manastir Sveta Trojica-Rusinica, a u Drenici manastir Devič, gde su mošti jednog drugog kosovskog pustinjaka, Svetog Joanikija Devičkog (umro oko 1430).
Po kosovskoj oblasti, naravno, nisu podizani samo veliki ili mali manastiri, stavropigijalni, kraljevski i carski mauzoleji. Crkveni život počivao je, kao i danas, na gustoj mreži parohijskih hramova u selima. O izgledu i stanju ove oblasti u srednjem veku govori veliki broj crkvišta, ostataka i razvalina starih crkava; njih ima, kako je ustanovio Atanasije Urošević za područje užeg Kosova, skoro u svim selima, i srpskim i albanskim, a u nekom selu su i po dva ili više crkvišta. I kod Srba i kod Albanaca sva se ta crkvišta pripisuju srpskom življu, koji se iz raznih uzroka raselio. Sem toga, u nizu seoskih atara albanskog stanovništva ukoliko se vidni tragovi starih crkava nisu sačuvali, na njih ukazuju topografski nazivi: Kiša - crkva, Kodra Kišes - crkveno brdo, Lazi Kišes - crkveni laz, Rogat e Kišes - crkvene jaruge, Proni Kišes - crkveni potok itd. Crkvina i crkvišta ima i u selima gde su starinci ili stariji naseljenici islamizovani i poarbanašeni. U selu Sibovcu toponim Sveti Nikola ukazuje na crkvu Svetog Nikole Sibovačkog u Čičavici, koja se pominje u jednom zapisu iz 1578, a čijih tragova sada nema. Od sačuvanih srednjovekovnih crkava na Kosovu Urošević navodi crkvu u Lipljanu, iz vizantijskog doba; Svete arhanđele u Gornjoj Nerodimlji, gde su i freske sv. Simeona Srpskog i Save, kao i drugih Nemanjića; crkvu Pokrova Bogorodičinog u Babinom Mostu; crkvu Svetog Nikole u Banjskoj, koja je imala stare freske, ali ih više nema pošto su je albanski balisti spalili za vreme poslednjeg rata.
Uloga bibliotekaVidi se to naročito po prepisivanju knjiga u manjim crkvama po Kosovu. U poslednjim godinama Despotovine pa čak i prvih decenija turskog ropstva pišu se po ovim malim crkvama rukopisne knjige. Tako je jedno četvorojevanđelje koje se danas čuva u Hilandaru pisao srpski pop Nikola "u župi Labu, u selu Vraninu Dolu, u dane blagočestivog gospodina despota Đurđa i Grgura i Stefana i despota Lazara, godine 6958/ tj. 1450/... I pisah ja smerni pop Nikola, tri izvoda držeći pri peru - tako da sam blagosloven. Večna mi pamet roditeljima, jeromonahu Arseniju i majci mi Radosavi, i bratu mi Bogdanu". Tako je u malim crkvama, dok se u glavnim, manastirskim centrima od samog osnivanja neguje književni i prepisivački rad, bez kojeg se ne može zamisliti srpska kultura. Kosovsko-metohijski skriptorijumi (pisarske radionice) u XIII i XIV veku, pa kasnije - u XV i XVI veku, igrali su važnu ulogu u recepciji vizantijske književnosti preko svetogorskih i drugih južnoslovenskih prevoda. U tom pogledu ulog kosovskih manastira u kulturnu baštinu srpskog naroda nije ništa manji od uloga jednog Hilandara, a, s druge strane, ništa manje značajan od velikog prosvetnog dela čuvenih zapadnoevropskih benediktinskih manastira - razume se, u odgovarajućim srazmerama.
Neponovljiva umetnostU skriptorijama Dečana, Pećke patrijaršije, Gračanice i drugih duhovnih središta na Kosovu stvaraju se i množe srpske biblioteke, preko kojih srpski narod ulazi u neposredan dodir sa velikom hristijanizovanom civilizacijom grčko-rimskog sveta, što znači, posredno, i u dodir sa antičkim nasleđem, koje će tek posle pada Carigrada 1453. "emigrirati" na Zapad i biti otkriće Humanizma. U ovim velikim bibliotekama, od kojih je tragičnim događajima u istoriji srpskom narodu ostao samo mali deo, nisu samo prevodi i reproduktivna kultura, već i originalne, autorske tvorevine. Veliki srpski književnici: Teodosije, Danilo Pećki, Danilo Banjski, Jefrem, Marko i Camblak (bar dok se nalazio u Dečanima kao iguman) pripadaju ovoj zemlji; sa njom i iz Svete Gore, kada su tamo, održavaju vezu; tu rasađuju svetogorsko-vizantijsku duhovnost. Naročito Danilo, Jefrem i Marko zaslužni su što se upravo u kosovsko-metohijskoj oblasti, u centru srpskog naroda, formira prvi krug isihazma u Srbiji, duhovnosti tako značajne za kulturu i svest srpskog naroda u vremenima koja neposredno prethode turskoj invaziji. Vodeći ljudi kosovsko-metohijskog monaštva bili su elitni sloj srpskog društva, a u takvim centrima kao što je Pećka patrijaršija (najpre sedište arhiepiskopa a potom patijarha) okupljao se stalno veliki broj najobrazovanijih i najduhovnijih ljudi koje je u srednjem veku imao srpski narod. U pećinskim isposnicama iznad Peći (LJevošo) ili Dečana (Belaje) provodio se aksketski život i kao intenzivna intelektualna delatnost.
Umetničko stvaranje na teritoriji Kosova u srednjem veku predstavlja kako u arhitekturi tako i u slikarstvu najviše domete srednjovekovne srpske kulture. U karakterističnom pomeranju od raško-primorsko-vizantijske sinteze u crkvenom neimarstvu ka čistijim vizantijskim oblicima, stvorena su u prvoj polovini XIV veka upravo ovde takva remek dela srpske i evropske arhitekture kao što su Gračanica i Dečani. Srpsko slikarstvo, opet, prati promene u vizantijskom živopisanju; napuštajući rašku monumentalnost, ostvaruje velika dela narativnog stila u širem, neposrednom kontaktu sa pravoslavnim narodom ovih krajeva (Dečani), a raskošna dekoracija spomenika moravske Srbije u XV veku rađa se prethodno u Peći. Kosovsko-metohijska grupa spomenika čini, dakle, jednu od bitnih karika u istorijskom lancu srpske kulture. Bez njih ova kultura je lišena svojih velikih, evropskih dostignuća. I stari srpski letopisci isticali su da su velika umetnička ostvarenja srednjovekovne Srbije dobrim delom nastala na tlu Kosova. Tako sastavljač Karlovačkog rodoslova kao čuda lepote navodi kosovsko-metohijske crkve Svete arhanđele, Dečane, Peć i Banjsku, a van toga kruga još samo Resavu (Manasiju): "Stoga i kažu žitelji zemlje ove, da Prizrenske crkve patos, i dečanska crkva, i pećka priprata, i banjsko zlato, i resavski živopis, ne može nigde da se nađe".
Po Zakoniku cara Dušana svi građani bili su jednaki
Srpski spomenici na srpskoj zemljiUmetnički spomenici srednjovekovnog Kosova svedoče o tome da je ova oblast u državi srpskog naroda bila središnja oblast gde su se odigravala skoro sva glavna zbivanja kulture, ne samo politike. Takvi se spomenici nisu mogli podizati na tuđoj zemlji, posred jednog "inojezičnog" naroda - kakav je u odnosu na Srbe i srpske spomenike, bez sumnje, albanski narod. Nisu ovi spomenici podizani na tuđem tlu, koje bi potom bilo naseljeno svojim narodom da bi im se tek naknadno stvorila pogodna i bezbedna sredina, već obratno: podizani su tamo gde se mogao obezbediti mir moštima svetih kraljeva i arhiepiskopa, ali i monasima koji su tu imali da žive i da se bore za svoj duhovni svet. Zato su ove "carske zadužbine" pravi međaši srpskog naroda i srpskih zemalja. Utoliko pre što su to ne samo svojom prošlošću nego i ulogom koju imaju u naše vreme, sa monasima koji nastavljaju tradicije srednjovekovne, vizantijske i slobodne nemanjićke duhovnosti. To, dakle, nisu mrtvi i otuđeni nego živi spomenici, koji i dalje vrše svoju službu onako kako im je ktitor bio odredio.
U srednjem veku ovi spomenici su centri duhovnog života, u kojima se grade i čuvaju nacionalne tradicije i svest o pripadanju hrišćanskoj, vizantijskoj kulturi. Ali oni su i danas, ne manje nego u prošlosti, centri duhovnog života i autentične tradicije srednjovekovne duhovnosti. U vezi sa moštima svetih Nemanjića i srpskih arhiepiskopa i patrijaraha, koje se čuvaju u kosovskim manastirima, održava se još od srednjeg veka kult koji ima poseban značaj za čuvanje istorijske svesti naroda i naročito za svest o njegovoj celini kroz istoriju i u ovom našem vremenu.
Seobe narodaOdnos srpskog naroda prema Kosovu nikada nije bio zasnovan samo na predstavama o prošlosti, niti je "mitski" momenat uopšte bitan za savremena istoriografska, a pogotovu za politička razmišljanja o sudbini ove srpske oblasti. Zbivanja u njoj kroz čitavo razdoblje turskog ropstva aktualizovala su taj odnos. Posledica turske invazije Balkanskog poluostrva je, uopšte, veliko pomeranje ljudi i naroda od Bosfora do Beča. Razbijanjem starog i uspostavljanjem novog društvenog i ekonomskog poretka, uništavanjem državnih formacija balkanskih naroda, otvorili su se putevi osmanlijskoj kolonizaciji Balkana, kao i veoma agresivnoj, militantnoj islamizaciji, koja je zahvatila mase na pravcima turskog osvajanja u Bugarskoj, Makedoniji, Grčkoj, Srbiji, Albaniji, Bosni. Primanjem islama menjao se pravni status i ekonomski položaj, sticale su se važne privilegije i zaštite, ali se gubio sopstveni nacionalni pa i civilizacijski identitet.
Za pitanje odnosa između srpskog i albanskog naroda u epohi turskog ropstva svi su ovi momenti veoma značajni, a naročito ono stanje demografsko-etničke nestabilnosti koje nastaje već sa prvim pohodima turske vojske, pogotovu posle Marice i Kosova. Pre svega, samo kretanje turskih odreda ili većih armija po srpskim i drugim hrišćanskim zemljama ostavljalo je pustoš: gradovi su razarani, crkve rušene a manastiri paljeni, dvorovi vladara i vlastele sistematski i do temelja rušeni, sela pljačkana a narod ubijan ili odvođen u ropstvo - ukoliko se nije sklonio u zbeg i iselio sa rodnog tla. Opšta je konstatacija da je već osvajanje južnih oblasti srpske države posle Maričke bitke i premeštanje središta državne oblasti dalje na sever dovelo do prve veće seobe srpskog naroda: "veliki broj iseljenika, naročito vlastele sa sebrima i otrocima iz južnih oblasti, nastanio se u krajevima severno od Šar-planine. Jedan sin kralja Vukašina odselio se sa svojim ljudima čak u Arad, severno od reke Moriša" (danas u Rumuniji).
Opusteli krajeviOd većeg značaja bile su migracije posle Kosovske bitke. Stanovništvo se iz južnih srpskih zemalja selilo tada u oblast Despotovine. "Ono iz skopskih i prizrenskih krajeva, sa Kosova i Metohije, iseljavalo se jednim delom u moravsku Srbiju, drugim delom u Zetu, Hercegovinu i u Bosnu, a delimice i preko Save i Dunava u južnoslovenske zemlje u Austro-Ugarskoj. Pre pada Srbije, pred opasnošću koja se pomaljala, mase Srba su se već bile iselile u Srem i Banat na posede koje su tamo imali srpski despoti i vlastela. Pošto su Turci zauzeli Smederevo i moravsku Srbiju, mnogobrojni iseljenici iz krajeva oko Kruševca, Beograda i Smedereva odselili su se naročito u Srem i u dinarske zemlje, najviše u Bosnu. Drugi, izgleda u manjem broju, naselili su se u Banatu, Bačkoj, Baranji, po Slavoniji, opet poglavito na posedima srpskih despota i vlastele. Posle sukcesivnog osvajanja Bosne (1463), Hercegovine (1482) i Zete (1499) nastajale su velike dinarske seobe u Hrvatsku, Slavoniju i Srem, u Dalmaciju i u karsnu tvrđavu Crnu Goru".
Stanje potpune nesigurnosti i bezgraničnog nasilja navodilo je i pojedince ili manje grupe stanovnika, kao i čitave mase naroda, da beže ispred turskih akinyija dalje na sever i zapad, u oblasti van domašaja osvajača. No kako su se i teritorije koje su Turci osvajali sve više širile ka severu, tako se i to izbegličko kretanje nastavljalo, a dotadašnja oblast naseljavanja javljala se samo kao etapna oblast. U toku cele prve polovine XV veka može se govoriti o "tihim i postepenim seobama" iz Despotovine u krajeve severno od Save i Dunava, ali su nastavljene i pojačane posle turskog osvajanja Despotovine. Tada južne oblasti Ugarske, kao pogranične zemlje, trpe od zaletanja turskih jedinica, od pljačke, spaljivanja naselja i odvođenja u roblje. Tako je naročito u Sremu, ali i u Banatu, nastala prava pustoš: za dvadesetak godina ratovanja sa Turskom u ovim predelima ostalo je malo stanovnika; na ogromnim prostranstvima mogla se videti tek po koja koliba. Kralj Matija Korvin se početkom 1462. žalio Veneciji da su u protekle tri godine (od pada Smedereva, tj. 1459) Turci iz njegove zemlje odveli najmanje 200.000 stanovnika. Zaokret se dogodio 1463, kada ugarske jedinice upadaju u severne predele okupirane Srbije i preduzimamu sistematsko otimanje i preseljavanje stanovništva, kako bi se obnovili opusteli krajevi.
Valja primetiti da propadanje naselja i proređivanje stanovništva u to doba nije bilo uzgredna posledica ratnih operacija nego je razaranje bilo sastavni deo ratnih ciljeva. Sprovodilo se isto onako dosledno i sistematski kao što se nastojalo na podizanju i naseljavanju sopstvenih zemalja. Ta akcija je naročito bila preduzeta i dobila izuzetno masovne razmere u operacijama 1480. i 1481. Tada je iz čitave severne Srbije sve do Kruševca, koja se nalazila pod turskom okupacijom, preseljeno više od 100.000 ljudi, čime je u velikoj meri pojačan srpski živalj koji se već nalazio na ugarskom zemljištu, uglavnom na teritoriji Banata i Pomorišja. Računa se da se u toku te dve godine u Srbiji ugasilo oko 20.000 ognjišta i opustelo oko 1000 sela. To bi, dakle, bila jedna od prvih velikih seoba Srba, kojom je zahvaćeno, doduše, stanovništvo moravske Srbije (Despotovine), ali je u tim masama bio već i deo kosovsko-metohijske migracije iz prethodnih decenija.
Iseljavanje sa turske teritorije nastavilo se i kasnije, ali sporijim ritmom i u razmerama koje se ne mogu uporediti sa egzodusima iz 1480-1481. U svakom slučaju, još od 1463. srpski etnički karakter Srema - a od 1480. do 1481. i Banata, stalno se pojačavao, tako da austrijski hroničar Jakob Unrest, u poslednjoj deceniji stoleća beleži da se između Ugarske i Srbije, od Save do Dunava prostire zemlja Srba ili "husara". Na najranijim kartografskim prikazima Ugarske s početka XVI veka Srem je označen kao Rascia ili Razen (1528). Posedi srpske vlastele predstavljali su, bez sumnje, područje srpskog okupljanja i zbijanja.
Turski popisi stanovništvaČinjenica je, dakle, da se srpski narod pojedinačno i masovno, pod pritiskom rata, a ne "prirodno", selio već u XV veku, i da tada započinje onaj veliki migracioni proces koji je izmešao celokupno stanovništvo "od Veleške klisure na Vardaru do Zagrebačke gore". Bilo bi pogrešno, međutim, tražiti već u tom razdoblju početke masovnih migracija Albanaca iz severoalbanskih planina u metohijske i kosovske ravnice, kao što se to ponekad uprošćeno predstavlja. Uprkos svim nevoljama i seobama, etnički i demografski odnosi na srpsko-albanskoj međi nisu se tako brzo menjali. Analiza turskih deftera pokazala je, pored ostalog, da se srednjovekovno stanje održava uglavnom kroz ceo XV i XVI vek. Iz toga vremena je već dovoljno istorijskih izvora, pa se može pouzdano znati: mada su se srazmerno velike mase srpskog i makedonskog stanovništva selile pred Turcima tokom čitavih stotinu godina posle Kosova, još u ovim oblastima nema bitnog pomeranja i zamene narodnosti.
To pokazuje, na primer, već navedeni turski popis iz 1490/91. za Vučitrnsko-prištinski, Prizrenski i Dukađinski sanyak, ali su naročito važni podaci iz XVI veka, iz kojih se mora zaključiti da se etnička slika kosovske oblasti, ni više decenija kasnije, u suštini ne menja. Objavljeni su podaci za Vučitrnski i Prizrenski sanyak (livu) u vreme vladavine Sulejmana Veličanstvenog iz 1525/26, 1530/31, 1544/45. i 1544/1561. Vučitrnski sanyak obuhvatao je mesta: Vučitrn, Prištinu, Janjevo, Novo Brdo, Belasicu, Belo Brdo, Koporiće, Trepču i Donju Trepču, sa 1082 (odnosno kasnije 1067) sela, 42 manastira i 11 crkava na ovoj teritoriji. Prizrenski sanyak sa mestima Prizren, Hoča i Trgovište - Pazarište kod Novog Pazara (!) imao je najpre 492, a potom 674 sela, sa dva manastira i 15 crkava. Odnos između muslimanskih i hrišćanskih domova održava se kroz sve ovo vreme u Vučitrnskom sanyaku na nepuna 3% muslimana prema preko 97% hrišćana; u Prizrenskom sanyaku se primeđuje četrdesetih godina ječanje muslimanskog elementa (sa 2,13% na 4%). Mora se uzeti, naravno, da jedan deo hrišćanskog stanovništva otpada na katoličko stanovništvo, među kojima je, pored Dubrovčana i drugih primorskih Slovena i Romana, još i albanski elemenat. Iz kasnijih podataka katoličkih misionara proističe da je to uglavnom samo ostatak gradskog, zanatlijskog albanskog elementa, pretežno u jugozapadnoj Metohiji, a ne i nov, doseljenički i brđanski elemenat, za čije se migracije odmah vezuje i islamizacija. Stabilna etnička granica Srba i Albanaca u Metohiji počinje se narušavati tek krajem XV veka, pa i to sporadično, da bi do većih poremećaja došlo tek u XVIII i XIX, a na žalost do najvećih i sudbonosnih - u našem veku i našim danima.
Visoki Dečani - molitve su upućivali i pravoslavci i muhamedanci
Granica na zetsko-crnogorskom sektoru nije se ni u XVI veku ni kasnije bitno menjala. Raspored crnogorskih i malisorskih plemena utvrđen je sa teritorijalizacijom katuna, kao što smo videli, u XV veku. Albanske kolonizacije ovde nema u većoj meri, sem što je tokom vekova znatno smanjeno slovensko srpsko stanovništvo u skadarskoj ravnici, do manjine koja se, na neki način, održava sve do najnovijih vremena. Nije se u XV i XVI veku pomerala ni etnička granica na makedonskom sektoru, južno od Kosova; slovenskog stanovništva ima još stolećima u debarskom kraju i zapadno od Crnog Drima, kao i južno od Ohridskog jezera. Tek sedamdesetih godina XVI veka oglašavaju se u istorijskim izvorima prvi ozbiljniji pljačkaški upadi Albanaca u okolinu Prizrena, Ćakovice i Peći u Metohiji, nagoveštavajući sektor i pravac glavnog prodora na istok, ali još uvek bez naseljavanja.
Preuzeto sa:
http://www.srpsko-nasledje.co.rs/sr-l/1999/02/article-10.html