*
PREPUN KOLARAC: Veličanstvena promocija "Catena mundi"Pred više hiljada prisutnih, u prepunoj Velikoj dvorani Kolarca, održana je veličanstvena promocija enciklopedije Catena mundi — najveća književna promocija u poslednjih nekoliko decenija u Srbiji.
Uprkos teškim vremenima za srpsku kulturu, u utorak, 21. oktobra, čitaoci naše izdavačke kuće još jednom su pokazali da naše knjige stvaraju posvećenike. Pred više hiljada prisutnih, u prepunoj Velikoj Dvorani Kolarca održana je veličanstvena promocija enciklopedije Catena mundi.
Gužva se stvorila gotovo pola sata pre početka programa. Brojni zainteresovani razgledali su izložene knjige, nestrpljivo čekajući da voditelj, Vjera Mujović, glumica Narodnog pozorišta, započne program. Promocija, zapravo događaj u režiji đakona Nenada Ilića, sastojala se od kratkih filmova na pojedine teme Catene, posle kojih su nastupali govornici.
Publici se, posle filma o vinačanskom pismu, prvi obratio Aleksandar Petrović – Aca Seltik. On je, na energičan i zanimljiv način pričao o potrazi za autentičnom istorijom Srba i Slovena i hrabrosti da se do nje dođe.
O pravoslavlju u enciklopediji i vremenima u kojima se ova knjiga pojavljuje besedio je Vladimir Dimitrijević: "Prvo izdanje ove knjige pojavilo se u najtežim vremenima, kada se ona našla na barikadama građanskog rata 1992. godine — podsetio je Dimitrijević. — I nije čudo što je baš danas, na obeležavanje dana pogibije đaka na Šumaricama, promocija drugog izdanja. Opet se vodi rat protiv srpskog naroda i Catena je tu da podseti da naučimo pjesan jer je u njemu izbavljenje."
Pošto je čast da enciklopediju otvori svojim tekstom pripala Vladeti Jerotiću, posle kratkog filma o vekovima srpskih seoba, publici se obratio akademik Vladeta Jerotić. Seobe su, ističe Jerotić, put ka zrelosti jednog naroda, i večito iskušenje Srba da se rasipaju i cepaju.
Ratko Dmitrović, generalni direktor i glavni urednik Kompanije "Novosti", govorio je na potresnu temu ustaških zločina. — Izuzetna mi je čast bila kada sam pre više od dvadeset godina dobio poziv od Kijuka da napišem tekst za ovu enciklopediju. Tada sam kao najmlađi autor pisao o onome što je bilo aktuelno političkom životu Srba. Danas mi je još veća čast kada sam na ovom mestu i o tome govorim pred ovako uglednim ljudima — kaže Dmitrović.
Jedan od retkih autora koji je u enciklopediji zastupljen sa dva teksta, Kosta Čavoški, govorio je o srpskom narodu u komunističkoj Jugoslaviji. SFR Jugoslavija je, kao država, napravljena prostim usmenim dogovorom komunista, pri čemu su srpski komunisti, za razliku od drugih, radili protiv interesa svoga naroda.
Poslednji govornik, Branimir Nešić, direktor naše izdavačke kuće, besedio je o tajni pšeničnog zrna — činjenici da uprkos svom odsustvu, Catena ispunjavala svoju misiju, stvorila je svoj kult koji se danas projavljuje. "Catena je saborno mesto svih za koje
nema većeg bola nego danas voleti svoju Otadžbinu, i za koje je ta ljubav najveći krst."
Na kraju promocije uručena su specijalna izdanja dobrotvorima i pokroviteljima enciklopedije i izdavačke kuće, kao i porodici Predraga Dragića Kijuka. Kao specijalni gost nastupio je i dramski umetnik Petar Božović, a nakon promocije, autori ostalih izdanja ove izdavačke kuće potpisivali su svoje knjige zaineresovanim čitaocima.
Veče je završeno video snimkom Kijukove besede o tajni poezije.
Izdavačka kuća Catena mundi se zahvaljuje svima koji su svojim prisustvom uveličali ovaj događaj, a ujedno se svim posetiocima promocije i našim prijateljima izvinjavamo za proceduralne omaške i druge neprijatnosti.
* * *
V. Dimitrijević:
O novom početku srbskog stanovišta — drugo izdanje "Katene mundi"Šezdesete godina 18. veka... Srbski narod je u dvostrukom ropstvu — pod Turcima i pod Habzburzima... Pesnik, istoričar, bakrorezac, barokni prosvetitelj, graver, kaligraf i pisac udžbenika, satrudnik srbskog mitropolita Pavla Nenadovića, rodom iz Vukovara, Zaharija Orfelin, po uzoru na starozavetnog proroka Jeremiju, oplakuje sudbinu Srbije i svog naroda: "Kako stade Serbija, slavna i ugodna,/ sa množestvom naroda bivša prođe plodna,/ presilnimi carevi i hrabri/ soldati, sad u ropstvo drugima morala se dati./ .../ Slavni moji carevi i voždi veliki,/ s moji hrabri vitezi i sini toliki,/ oštrim mačem padoše u svojoj deržavi./ Ah, na žalost gorku mi ostah ja bez slavi!"
Zaista: šta to bi s nama?
Nekada se pevalo: "U Budimu gradu čudno čudo kažu" i "Igra kolo pod Vidin,/ pusti me, majko, da vidim". Sad ne samo da nas nema u Budimu i Vidinu, nego nas, osim u tragovima, nema ni u Drvaru i Kninu. Vodila se borba za slobodu; oni koji su je vodili, izginuli su; nastupilo je robovanje:"Morala sam već poći ja k već različnim carem,/ gorke suze lijući mećem se u jarem./ Svi se meni rugaju i hulu svi kažu:/ "Eto naša robinja!" — a breme nalažu", veli Orfelin u ime Srbije.
Poraženi moraju da ispunjavaju naređenja pobednika: od razaranja svoje privrede MMF šok terapijom, preko gej parade, do promene svesti. Srbija je, kao i u doba Orfelinovo, robinja. Jer: "Serpske moje granice i zemlje ridajut/ čto hrabri mi vitezi tud ne projezžajut./ Razoreni gradovi svi pusti već stali,/ kule bojne srpske sve i dvorovi pali". Pustoš u srbskim gradovima nekad bila je izazvana vojnim pohodima, kugom, seobama... A danas? Od popisa 2002. do popisa 2011, bez ispaljenog metka, ima nas manje 400 hiljada. Neki su otišli van zemlje, a neki pod zemlju. Umesto kuge, ljudi umiru od raka, što je posledica NATO bombardovanja osiromašenim uranom 1999, kada su nam otimali Kosovo i Metohiju. Rasejani, raseljeni, rastočeni; nad nama Majka Srbija plače u Orfelinovoj pesmi: "Jedna čada u Turskoj, a posvuda druga/ stenjut ljuto, žalosno, — ah, pregorka tuga!/ Po tolikoj ja slavi i mojoj hrabrosti,/ porugana stala sam, — o, moje žalosti!"
Naravno, neprijatelji nam se rugaju; svojevremeno je američki učenjak Džon Hjuer ustvrdio kako su Amerikanci narod budućnosti, koji prelazi na evolutivni nivo kiborga, dok su Srbi, koji sumanuto igraju po mostovima pod NATO bombama, narod prošlosti koji treba da nestane. U svojim uspomenama, Ričard Holbruk je "znao" da smo zločinci još kad je, kao student, u Sarajevu gledao spomen — ploču na mestu na kome je zli Princip pucao u prestolonaslednika Ferdinanda, tako pufnastog i nežnog mecu iz Beča, koji je u Bosnu na Vidovdan 1914. došao sa najboljim turističkim namerama. Sad, kad smo na kolenima, naši kiborg-neprijatelji se ponašaju kao u Orfelinovoj pesmi: "Svi veće vrazi moji rukami pljeskajut,/ hulno zvižde na mene, a zlobno glas dajut:/ "To li ona preslavna Serbija u svijetu?/ Sad sluškinja naša bist, dala s' nam pod petu."
A šta je sa tzv. "elitom" Srba? Da čujemo Orfelina: "I svi moju proroci slavu vozljubili,/ s čadmi moji u ropstvu mene ostavili;/ dobro opšče prezrjevše, preko mene glede,/ samo o tom pekut se da slavu nasljede". Kao i onda, tzv. "elita" prezire opšte dobro i brine o svojoj slavi (i paricama, paricama, naravno; o paricama iz NATO fondova, datima za "promenu svesti" divljaka sa Balkana, kao i za slične NVO aktivnosti). Kad imaš takvu "elitu", a posle poraza, jasno ti je kako neprijatelj iz tzv. "međunarodne zajednice" može da, za "zelenim stolom" u Briselu, primorava domaće EUropojce da potpisuju sramne sporazume o prodaji Kosova i Metohije pod vlast Tačija, Čekua, Hajradinaja, čije je zbirno ime Vadisrce: "Oružija sva moja vrag moj zatupio,/ pero svoje sa mojom sabljom zaoštrio:/ u krv moju umače, na me zlobu piše,/ čada moja nogami gazeć, zlobom diše".
Nastupilo je doba straha i kukavištva, koje se pravda neophodnošću da sisamo sise Magne Mater zvane Evropska Unija (Orfelin je znao da su to "zmijske sise"): "Dobri moji sinovi ni u što svi stali,/ oružija sa pleći vragom dat morali;/ sise oni zmijeve sisati gone se,/ sa svih strana vražije napasti boje se."
Ove, 2014, stogodišnjicu Cerske i Kolubarske bitke EUtopisti proslaviše, između ostalog, gej paradom; to je zato što ne možeš izdati Kosovo, a ostati uspravan. Kod mnogih nema spremnosti da se, sa Jeremijom, zapeva: "Šumadinac pali topa,/ Zatresla se sva Jevropa"... Što reče Orfelin:"Vostok, zapad, polunoć bojali se mene,/ slavne, hrabre Serbije, bivše togda jedne;/ a sad sjedim žalosna, u ropstvu tužeći,/ i za mojom hrabrostju pregorko plačući./ /Pomrači se i vid moj, ruki oslabili,/ zgubila sam i snagu, sasvim me satrli./ Slavna moja sva hrabrost na Kosovu pade,/ a tko će me utješit, nejma toga sade./ .../ Zube su mi izbili i odsjevki hrane,/ otrovi poje mene i sine mi jadne;/ i dan i noć trude se da u jamu svoju,/ ah, Srbije žalosna, bace dušu tvoju."
Pomoći nema, bar za sada, i bar ne one koja bi nas iz jame izvela. I Orfelin se žalio na stariju istočnu sestru koja ne dolazi da nas podigne: "Gdi su sad bližnji moji? I sestra ostavi,/ sasvim mene prezrjela, pomoći ne javi./ Ah, Serbije prebjedna! Svi tebe prezrjeli,/ i sosjedi i druzi već te ostavili".
Ali, kako reče Berđajev, hrišćanin ne živi kao tužilac, nego kao optuženi; Srbi su uvek imali vid za svoju krivicu, po reči Vladike Nikolaja — na Kosovu nam nisu bili krivi Turci, nego Vuk Branković. Orfelin je to znao: "No i sami sinovi moji veće stali/ jogunasti, svirepi, i tugu mi dali;/ trzaju mi utrobu, sami se svi smeli,/ a ne znadu u što se vjekovječno sveli. // Šarke puške i britke sablje položili/ pred nogama vragov si, imati mislili/ kakvog time pokoja iliti slobode, no nejmajuć svoj vožda, ništa ne nahode.// Učenija nejmadu, oružje zgubili,/ i vragami satreni, sebe pomračili;/ u podanstvo pali svud, u velike bede,/ nose breme veliko, a jošter ne vide".
Sami Srbi kidaju utrobu majke Srbije, digli su ruke od borbe, nemaju istinske vođe; škole im propadaju, i zbunjeni su kao pravi smetenjaci... I stanje Crkve je teško; Zapad bi voleo da Srbe nagna "trećem oboru", u uniju, koja se danas maskira pričom o ekumenizmu (Poezija posle Aušvica? Ekumenizam posle Jasenovca?): "Crkve moje propale ot slobode svoje,—/ utjesnjeni leviti, žalosno srce moje!/ Vrazi čada k trećemu oboru nagone,/različnimi mukama k zapadu dogone."
Orfelinova pesma bi bila punoletetstvo očajanja da nije njenog kraja:“Starešine sve moje klone se na stranu,/svi, po mraku hodeći, mene samu jadnu/ostavljaju na mukah, ah, žalosti moja!/Ah, Serbije prebjedna! Gdje nadežda tvoja?//Tko mi može dovoljno žarkih suza dati/
ovu moju nesreću dovijeka plakati?/Više nejmam nadežde, razvje moju žalost/sam ti, višnji, o Bože, premjeni na radost!“
Ostala je, dakle, molitva.
A kakve to veze ima sa Kijukovom i našom "Katenom mundi"?
Ima, i to velike. "Katena" je knjiga velikog plača i velike nade. U njoj je srbska istorija, istorija mučenička — to jest, svedočanska, jer grčka reč "martir" znači i MUČENIK i SVEDOK, svedok koji svedoči svojom krvlju — ali i svetla istorija jednog naroda, koji nije bio spreman da se odrekne Hrista i pokloni idolima, baš kao Ananija, Azarija i Misail, tri izrailjska mladića u peći vavilonskoj, koji su Navuhodnosoru rekli: "Bog nas može izbaviti iz tvoje ruke, care; ali, ako to ne učini zbog grehova naših i našeg naroda, mi se ni onda nećemo pokloniti idolima". Kada se pojavila 1992, "Katena" se našla na barikadama građanskog rata na razvalinama bivše Jugoslavije, u kome su potomci onih koji su popunili Handžar i Skenderbeg SS diviziju, i koji su 1942. jurišali na Ruse pod Staljingradom, vodili prljavi rat protiv Srba potpomognuti od naci-globalista iz Vašingtona i (opet!) iz Berlina.
Pošto, po reči Svetog Jovana Kronštatskog, nema mesta za slučajnost u carstvu Svemogućeg Boga, vredi reći da Kijukovu zavetnu knjigu na Kolarcu predstavljamo 21. oktobra, na dan kad Srbska Crkva pominje Novomučenike Kragujevačke, među njima i đake Gimnazije, koje je prosvećena Evropa, na čelu s Nemačkom, pobila 1941. Tada je i Kijukov otac Ranko, izbeglica sa Banije, umalo bio streljan; ali ga je Bog, preko jednog Nedićevog Srbina, spasao.
Sad, 2014, "Katena" je opet izašla u doba rata Imperije protiv Srba, rata koji, kako reče pokojni Miodrag Pavlović, "sećanje briše"…I u jednom i drugom slučaju,i 1992. i 2014, "Katena" je tu da nam kaže: "Branite se! Naučite pesmu!.../ Popevajte, koledajte, pojte"... "Naučite pjesan! To je izbavljenje!" Svako njeno ognjeno slovo nam sija u tami doba u kome je, bodrijarovski rečeno, sve više informacija, a sve manje smisla...
Kijukova "Katena" je i onda, pre 22 godine, i sada, knjiga VELIKOG BUĐENJA. Ona nam pokazuje da "iz novih fresaka stara tuga veje/ nije sve propalo kad propalo sve je" (R.P.Nogo). Knjiga plača i nade, knjiga koja objavljuje "gradu i svetu" da smo tu gde jesmo i da jesmo to što jesmo, i da ne može biti da nismo, knjiga od koje je, devedesetih godina prošlog veka, počeo povratak srbskom stanovištu, i koja je i sada tu, da tom povratku pomogne, aktuelnija nego kad se prvi put pojavila...
Sasvim "orfelinovska" knjiga...
Jer, ne zaboravimo — 1762, kada se pojavio "Plač Serbiii", rodio se Karađorđe. I "Katena" ove, 2014, sa nama čeka rađanje nove slobode srbske...
Hvala Kijuku koji nam ju je ostavio, da zajedno bdijemo pred zoru...
Vladimir Dimitrijević(Reč na predstavljanju novog izdanja Kijukove "Katene mundi / Srpske hronike na svetskim verigama", koje je objavila kuća "Katena Mundi"; Kolarčev univerzitet u Beogradu, 21. 10. 2014.) /
Istok pravoslavni