O nesvrstanosti
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: [1]   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: O nesvrstanosti  (Pročitano 3213 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Sr. Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 317



Pogledaj profil
« poslato: Mart 31, 2014, 01:25:08 am »

*

POKRET NESVRSTANIH


Pokret nesvrstanih je međunarodna organizacija više od 100 zemalja koje su smatrale sebe zvanično neujedinjene sa jednim ili protiv jednog od većih blokova. Svrha organizacije, kako je napisano u Havanskoj deklaraciji iz 1979, je da osigura "nacionalnu nezavisnost, suverenitet, teritorijlni integritet i bezbednost nesvrstanih zemalja u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, aparthejda, rasizma, uključujući i cionizam i sve oblike strane agresije, okupacije, dominacije, mešanja ili hegemonije, kao i protiv blokovske politike". Pokret nesvrstanih se fokusirao na nacionalne borbe za nezavisnost, iskorenjivanja siromaštva, ekonomski razvoj i suprotstavljanje kolonijalizmu, imperijalizmu i neokolonijalizmu. Oni su predstavljali 55% stanovništva planete, većinu vlada na svetu i skoro dve trećine članica Ujedinjene nacije.

Važniji članovi su bili Jugoslavija, Indija, Egipat, Južna Afrika i povremeno Kina. Brazil nikada nije bio stalni član pokreta, ali je država delila mnogo ciljeva Pokreta nesvrstanih i često je slala posmatrače na konferencije Pokreta nesvrstanih. Iako je nameravano da organizacija bude blizak savez kao i NATO i Varšavski pakt, imala je malo jedinstva i mnoge od njenih članica su bile u savezu sa jednom ili drugom velikom silom. Na primer, Kuba je bila u savezu sa Sovjetskim Savezom tokom Hladnog rata.

NASTANAK POKRETA

Termin "Nesvrstani" je prvi skovao indijski premijer Džavaharlal Nehru tokom svog govora 1954. u Kolombu, Šri Lanka. U svom govoru, Nehru je opisao pet postulata koji su korišćeni kao vodilje u kinesko-indijskim odnosima, a koje je prve smislio ondašnji kineski premijer Džou Enlaj. Nazvani Pet principa miroljubive egzistencije ili Pančšil, ovi principi će kasnije poslužiti kao osnova Pokreta nesvrstanih. Tih pet principa su:

— Uzajamno poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta
— Uzajamno nenapadanje
— Uzajamno nemešanje u unutrašnje poslove
— Jednakost i uzajamna korist
— Miroljubiva koegzistencija

Pokret je izgubio kredibilitet tokom sedamdesetih...

Deo teksta preuzet sa: sr.wikipedija
Sačuvana
Angelina
Administrator
Sr. Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 317



Pogledaj profil
« Odgovor #1 poslato: Mart 31, 2014, 01:52:06 am »

**

SINE IRA ET STUDIO O NESVRSTANOSTI


Više od tri decenije postojanja i kakvog-takvog djelovanja jednognog pokreta sa izrazito naglašeiim planetarnim ambicijama dovoljno je da se o njemu počne suditi na osnovu stvarnih ostvarenja, a ne na osnovu proklamovanih htijenja.

O nesvrstanosti se još sudi prvenstveno na osnovu deklaracija sa njegovih devet samita i na osnovu govora očeva (oca) pokreta. Veoma je značajno napomenuti da je takav prilaz dominantan u nesvrstanim zemljama, ali i to da on nije u potpunosti prevladan ni u zemljama koje nikad nijesu bile nesvrstane.

Pokret nesvrstavanja, opravdano je to zaključiti, nikada još nije istinski vrednovan sa stanovišta njegovih stvarnih efekata na međunarodne ekonomske i međunarodne političke odnose. Nužno se, međutim, zapitati o tome zašto je to tako. Zašto se bježalo od decidnog odgovora na ovo pitanje? Ocjenujuđi efekte vlastitog djelovanja na međunarodne odnose nesvrstani su po pravilu polazili od toga da bi bez njih svjetska ekonomska, politička i vojna situacija bila neuporedivo gora nego što jest. Zato tu i takvu tvrdnju oni nijesu nudili stvarne i opipljive dokaze buduđi da su polazili od toga da čitav svijet treba njima da vjeruje na riječ bez mučnog procesa dokazivanja. O dometu stvarnih efekata nesvrstavanja neoborivu argumentaciju pruža činjenica da nesvrstani nemaju nikakvih opipljivih dokaza i zasluga za proces popuštanja i očitog detanta u odnosima supersila (SAD — SSSR) u vremenu dok su na svjetskoj sceni postojale dvije supersile, tj. dok pogubna politika Zapada na čelu sa SAD, pružajuđi maksimalnu podršku Gorbačovu, nije dovela do raspada SSSR i implozije komunizma. Nesvrstani, objektivno gledano, nemaju nikakvih zasluga za gušenje ratnih žarišta. O njihovoj zasluzi za proces demokratizacije i duboke transformacije zemalja tzv "realnog socijalizma" i njegovo urušavanje, i to bez obzira na to kako to vrednujemo sa stanovišta istorijskog progresa, taj proces ne vrijedi ni govoriti. Za nesvrstane bi se prije moglo ređi da su svojim ekskluzivizmom, bolje ređi ekskuzivizmom svojih lidera de facto usporavali i komplikovali popuštanje procesa napetosti u svijetu. Treba reći i to da se i samo postojanje pokreta nesvrstanosti može okarakterisati kao ekskluzivizam sui generis. Prosperitetni narodi i ekonomski efikasne države zajedno sa narodima i državama koji su dali najveđi doprinos pobjedi nad fašizmom (SSSR i srpski narod) osnovali su Organizaciju ujedinjenih nacija s ciljem da ta svjetska institucija bdije nad svjetski mirom, da otklanja sve što taj mir ugrožava i da taj mir učini vječnim. Nesvrstani su u cilju zadovoljavanja planetarnih ambicija svojih lidera nolens — volens uspostavili novi kolosijek borbe za mir, bolje reći tzv. borbe za mir, paralelan onom koji su uspostavile Ujedinjene nacije, neefikasniji od kolosijeka Ujedinjenih nacija bez obzira na to što ni sistem OUN nije efikasan. Ne samo da nesvrstani nijesu mogli ublažiti globalnu napetost nego oni nijesu mogli zaustaviti niti jedan od ratova koji su izbili među samim nesvrstanim zemljama. Oni nikada nijesu uspjeli eliminisati faktičke rezultate agresije na nesvrstane zemlje, a okupacija Kipra od strane Turske je izrazit primjer. Ratovi u savremenom svijetu od 1944. godine naovamo prestajali su zahvaljujući angažovanju supersila i velikih razvijenih zemalja, ali ne i zahvaljujući angažmanu tzv. pokreta nesvrstanosti koji nikad nije postao značajan činilac na svjetskoj sceni, niti to može postati.

Nužno je kritički razmotriti i stvarne doprinose nesvrstanih procesu dekolonizacije. Na tome kao na svom djelu pokret nesvrstanosti je posebno insistirao. Najprije treba reći da je u trenutku rađanja pokreta nesvrstanosti, bolje reći u početku beskorisnog, a istovremeno skupog, izuzetno skupog okupljanja lidera i liderčića nesvrstanih zemalja, proces dekolonizacije već bio daleko odmakao i postao nezadrživ (1961). Uz to valja imati na umu da ni jedan pokret koji nema ne samo impresivne, nego ni značajne vojne potencijale, ne može samim činom svoga konstituisanja početi davati impresivne, pa ni vidljive efekte na svjetskoj sceni koja je i prije toga pokreta postojala i funkcionisala po sopstvenim zakonitostima koje su bile i ostale nezavisne od nesvrstanosti i nesvrstanih. U vrijeme konstituisanja pokreta nesvrstanosti dekolonizacija je bila dobila značajke prirodno-istorijskog procesa koji ništa, kao ni svojevremeno veliku francusku revoluciju, nije moglo zaustaviti. Uz to valja imati na umu da je dekolonizacija kao cilj bila zapisana u temeljnim dokumentima Ujedinjenih nacija koje su tome procesu davale punu podršku tako da je taj proces bez OUN nezamisliv dok je doprinos nesvrstanih tome procesu irelevantan. Kad je riječ o procesu dekolonizacije treba reći da su tzv. nesvrstane Zemlje de facto uspostavile kolosijek paralelan kolosijeku OUN koji po prirodi stvari nije mogao biti ni efikasan, ni efektan ni koliko kolosijek OUN. Suvišno je i napominjati da su u OUN sjedile i supersile i bogate zemlje čije bogatstvo proizilazi iz rada i stvaralaštva dok nijesu bile, niti su željele biti u pokretu nesvrstavanja.

Za više od tri decenije svoga postojanja pokret nesvrstavanja je potrošio bezbroj riječi i tone papira boreći se za tzv. novi svjetski ekonomski poredak kao fatamorganu koju je on sam stvorio, a ne priroda. O efektima uspostave toga poretka najbolje je suditi po stepenu uspostave toga poretka među samim nesvrstanim zemljama. Činjenica je, naime, da nesvrstane zemlje u međusobnim odnosima nijesu ništa postigle u uspostavi novog međunarodnog ekonomskog poretka jer su bogate među njima postale još bogatije, a siromašne još siromašnije i u relativnom i u apsolutnom smislu. Koliki je u ovoj oblasti bio stepen zaslijepljenosti svjedoči svojevremena izjava predsjednika jugoslovenske vlade (Mika Špiljak) da će nama naši nesvrstani prijatelji (proizvođači nafte) i dalje prodavati naftu po starim cijenama. Enormno povećanje cijena nafte je postalo generator jugoslovenske ekonomske krize. Jugoslavija kao osnivač nesvrstanosti imala je "privilegiju" da od svojih nesvrstanih prijatelja kupuje naftu po višim cijenama od cijena nafte u Amsterdamu, na svjetskoj pijaci nafte. Sadašnja Jugoslavija je doživjela da joj nesvrstani prijatelji obustave prodaju nafte. No, nezavisno od svega toga nesvrstani su uporno insistirali na novom svjetskom ekonomskom poretku žestoko optužujući ekonomski prosperitet što, valjda su na to mislili, svoje vlastito bogatstvo ne dijele sa nesvrstanim zemljama.

Pokret nesvrstanosti nikada nije temeljito prostrudirao nesumnjive činjenice kad je reč o stvarnim uzrocima ekonomske pozicije zemalja koje ga sačinjavaju. Prije svega riječ je o demografskoj eksploziji, izuzetno niskoj produktivnosti i neradu. Uz to treba imati u vidu i izrazito neracionalnu i neproduktivnu potrošnju u većini ovih zemalja koja siromašne zemlje čini još siromašnijim. Vladajuća nomenklatura u ovim zemljama po prestižnoj potrošnji ni za jotu ne zaostaje za nomenklaturom u najrazvijenijim zemljama nego je često dramatično nadmašuje. Bare, predsjednik "nesvrstane" Mauritanije, vozio se superluksuznim avionima kao i Buš, predsjednik SAD iako je SAD najbogatija zemlja svijeta dok je Mauriganija zemlja u kojoj se umire od gladi. Međutim, Mauritanija je samim tim što je nesvrstana progresivna dok su SAD kočničar progresa. Nesvrstani, po svemu sudeći, nikada nijesu ni pomislili na to da je uzrok njihove ekonomske zaostalosti prije svega u njima samima, a ne u misterioznom kapitalizmu. Nijesu oni izvukli ni zaključak iz činjenice da je proizvodnja u većini nekadašnjih kolonija drastično opala nakon što su se one oslobodile tzv. kolonijalnog ropstva. Činjenica je da su sadašnji lideri nesvrstanih zemalja postali nešto umjereniji od "očeva-osnivača" nesvrstanosti, ali je činjenica i to da ambicije još nijesu primjerili svojoj političkoj, a pogotovu na svojoj ekonomskoj snazi. "Očevi-osnivači" pokreta su, naime, imali ambiciju da njihov pokret bude što sveobuhvatniji da, čak, obuhvati organizacije sindikata, žena itd.

Uprkos činjenici da na ekonomskom planu ovaj pokret nije praktično ništa postigao, on je uporno analizirao ekonomsku problematiku i to prvenstveno svjetsku ekonomsku problematiku, formirao posebne kvaziinstitucije za ovu oblast itd. Iz deklaracija i javno obznanjenih ambicija nesumnjivo proizilazi da su ozbiljno mislili da su i da će biti posebna i moćna ekonomska snaga na svjetskom planu. U realizaciji te nakane prije svega su ih onemogućili neprirodnost takvih ambicija i nepomirljive ekonomske suprotnosti među samim nesvrstanim zemljama.

Kad je reč o pokretu nesvrstavanja, treba reći da je ovaj pokreg nastao kao pokret lidera, pokret koji su inicirali lideri. Taj pokret i sad lideri vode, dok "široke narodne mase" s njim nemaju ništa zajedničko. U vrijeme nastanka i konstituisanja ovoga pokreta postojali su i NATO pakt i Varšavski ugovor. NATO pakt i sad postoji i to jači nego ikad, tako da beskrajno ambicioznim liderima velikog broja zemalja Azije i Afrike i pojedinih zemalja Evrope i Latinske Amerike nije bio otvoren, kao što ni danas nije otvoren, put na veliku političku scenu na koju su oni po svaku cijenu željeli kročiti. Tu planetarnu ambiciju pokušali su realizovati preko svoga pokreta koji je u početku nazivan neangažovanim.

Danas djeluje kao Andersonova bajka tvrdnja da su nesvrstani onemogućili izbijanje trećeg svjetskog rata. Ostaje samo pitanje o tome gde je izvorište ove tvrdnje s obzirom na to da je većina nesvrstanih zemalja, poput Saudi Arabije, čvrsto vezana za SAD. Na osnovu činjenice da je nesvrstanu Kubu izdržavao SSSR ne može se ni u kom slučaju izvući generalni zaključak.

Kad je riječ o tome kako i zašto se Jugoslavija (SFRJ) našla među nesvrstanim zemljama i to u funkciji osnivača toga pokreta, po svemu sudeći, apsolutno je u pravu poznati jugoslovenski sociolog pokojni profesor doktor Neca Jovanov. On je, naime, isticao da je jugoslovenski lider (Broz) uvidjevši da ga za lidera ne prihvata ni (kapitalistički) građanski Zapad, ni manje-više (socijalistički) totalitarni Istok odlučio je da postane lider plemenskih poglavica Azije i Afrike i da za održavanje liderstva nemilosrdno troši jugoslovenski budžet i sredstva inostranih zajmova. Sirimavo Bandaranaike (Cejlon) i šef Zambije su to npr. otvoreno priznali ističući da je Jugoslavija ogromnom materijalnom pomoći omogućila održavanje tzv. samita nesvrstanih na Cejlonu i u Zambiji. Izvjesni Brozov šef kabineta, po rođenju Srbin, koji ne zaslužuje da mu se na časnom mjestu pomene ime, ističe da je i sam specijalnim avionom putovao oko svijeta u vršenju nesvrstane misije za Josipa Broza. Koliko je sve to koštalo za Broza i njegovu dvorsku kamarilu, za tadašnji jugoslovenski establišment bilo je irelevantno. Upravo kao što je za Broza bilo irelevantno koliko je koštao film "Sutjeska", taj istorijski falsifikat, ta apoteoza Josipu Brozu. Narodni pjesnik je još tada na pravi način na sve to reagovao, kako to samo srpski narodni pjesnik umije:

"Nema onog koji smije
odvojit' nas od Zambije"

i

"Oj, Sutjesko, voda ledna
ode lova nepregledna.
A za lovu ko te pita,
Ričard Barton glumi Tita."

Broz je, poznato je, u vršenju nesvrstane misije koristio čitave kohorte brodova i eskadrile aviona. Ni Brozovi nasljednici nijesu mnogo zaostajali za Brozom. Jugoslovenska "turistička ekspedicija", koja je na postbrozovski samit putovala, brojala je 150 "turističkih stručnjaka". Oni su, razumije se putovali o trošku SFRJ i njihova misija se nikako drukčije osim turističkom ne može okvalifikovati. Na njenom čelu je bio predsjednik Predsjedništva SFRJ koji nikad nije ni srednju školu završio.

Forsirajući tzv. pokret nesvrstavanja Broz nije ništa radio što ne odgovara interesima njegove hrvatske nacije i katoličkog dijela SFRJ. Naprotiv. Neumorno je i uporno krčio i u tome potpuno uspijevao puteve za prodor slovenačkih i hrvatskih preduzeća u Aziju, Afriku i Latinsku Ameriku. Te puteve sada izuzetno koriste Tuđman i Kučan, Hrvatska i Slovenija. Pokret nesvrstanosti politički, ekonomski, civilizacijski, idejno je bio uperen protiv srpstva i pravoslavlja. Da bi se dodvorio islamskim fundamentalističkim režimima, Broz je nakon 1961. godine maksimalno afirmisao i forsirao muslimansku naciju. Sada iz tih islamskih zemalja u vidu ratnika džihada stiže bratska pomoć srpskom narodu u bivšoj SFRJ.

Nužno je odgovoriti i na pitanje o tome šta je stvarni interes SR Jugoslavije, srpskog naroda u njoj i izvan nje u spoljnoj politici. Očito je da relativno mala i siromašna Jugoslavija nema nikakav interes, a pogotovu nema materijalnih mogućnosti da predvodi bilo kakav pokret planetarnih ambicija, a minornih ostvarenja, a pokret nesvrstavanja je upravo takav pokret. Za sadašnju Jugoslaviju, kao i za bilo koju državu srpskog naroda prošlosti i budućnosti, rješenje je da postanu i ostanu evropske zemlje. Time će se približiti Švedskoj umjesto da se i dalje približavaju Čadu. Dakle, srpska država ne može imati ništa zajedničko sa nesvrstavanjem. Približavajući se nesvrstanosti udaljava se od SRPSTVA i vice versa.

Prof. dr Mitar Miljanović

PROSVJETA kalendar za 1996. godinu | Priređivači: Prof. dr. Vojislav Maksimović
Sačuvana
Stranice: [1]   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: