Rasizam u Hrvatskoj u XIX i XX veku
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: [1]   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Rasizam u Hrvatskoj u XIX i XX veku  (Pročitano 5634 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
Sr. Member
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 317



Pogledaj profil
« poslato: Maj 20, 2012, 12:22:49 am »

**

RASIZAM U HRVATSKOJ U XIX I XX VEKU


Ostala je bez javne verifikacije činjenica da je u drugoj polovini devetnaestog veka u Hrvatskoj začeta i uobličena rasistička teorija čiji je autor dr Ante Starčević, čovek koga je hrvatski književnik Eugen Kumičić (1850—1904) nazvao Ocem Domovine i koji je taj laskavi naziv zadržao do dana današnjeg. Ta rasistička teorija, pored ostalog, obezvređivala je Srbe kao bića niže vrste i to na način blizak rasističkim ideolozima druge polovine devetnaestog veka: Francuzima Žozefu Artiru de Gobinou i Žoržu Vašeu de Lapužu, kao i ponemčenom Englezu Hjustonu Stjuartu Čemberlenu čije je delo posebno oduševljavalo Adolfa Hitlera.
 
Valja istaći da su glavne Starčevićeve studije, bliske stavovima rasističkih teorija XIX veka, posvećene pre svega analizi Srba, potom Slovena, a u manjoj meri Jevreja i Roma: Bi li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu (1867), Ime Serb (1868), Pasmina Slavoserbska po Hervatskoj (1876), nastale posle glasovitog Gobinoovog Eseja o nejednakosti ljudskih rasa (I—IV, prva dva toma objavljena su 1853, druga dva 1855), tog fundamentalnog dela devetnaestovekovne rasiologije, ali pre no što su se oglasili Lapuž i Čemberlen.
 
O korelaciji Starčevićevih rasističkih nazora i odgovarajućih evropskih teorija druge polovine devetnaestog veka govorio je i dr Mladen Lorković, ideolog ustaštva koji je u Starčeviću video jednog od preteča evropskog rasizma. Lorković kaže: "A koliko je Starčević bio proti slovenstvu toliko je bio proti socijalizmu te baš on spada u najranije preteče rasizma" (M. Lorković, Hrvatska u borbi proti boljševizma, Zagreb 1944, str. 39).
 
Potrebno je istaći da učenje o rasama nije isto što su i rasističke teorije, pogotovu ne one u kojima je nalazio utočište nemački nacionalsocijalizam pripremajući svoju krvavu "rasnu revoluciju". Postojanje različitih rasa je antropološka činjenica, dok je rasizam teorija o hijerarhiji rasa, koja podrazumeva postojanje superiornih rasa i njihovo pravo da vladaju nad ostalima.
 
Ako nije bio u prethodnici jednom Gobinou, koji je uprkos svemu i pre svega, ipak, bio jedan melanholičan mislilac, Starčević bi mogao biti preteča onog pragmatičnog rasizma koji je gotovo otvoreno pozivao na obračun sa "nižim" rasama kao što je to činio Čemberlen imajući u vidu Jevreje i kao što je činio sam Starčević imajući u vidu Srbe. Na taj rasizam dr Lorković očigledno misli kada Starčevića naziva pretečom.

Pažljivo čitanje Starčevićevih knjiga isključuje sumnju o dosluhu njegovih dela sa temeljnim rasističkim shvatanjima iz druge polovine XIX veka o nejednakosti ljudskih rasa, o borbi "viših" i "nižih" rasa, o platformi izmirenja koju im je u srednjem veku ponudilo hrišćanstvo. Podudarni su s nazorima evropskih rasističkih teoretičara i Starčevićevi pogledi na naciju, koja ne nastaje, recimo, posredstvom jezičkog zajedništva što je bila Herderova ideja koju su prihvatili i Šafarik, Kopitar, Vuk Karadžić snujući jedinstvo Južnih Slovena, nego "venčanjem nejednakih rasa" (Gobino). Starčević je zagovarao hrvatsku suverenost, državnost i "istorijsko pravo" zasnovano na državnom pravu srednjovekovne hrvatske kraljevine.
 
Polazeći od (ne)naučnog stava rasističkih ideologija svoga vremena, prema kome stvaralačke, odnosno destruktivne potencijale jednog etnosa, a takođe i njegovu sudbinu, određuje rasna pripadnost, a da pri tom postoje "više" i "niže rase", "gospodujući" narod i "sužanjske pasmine", pri čemu se prvi atribut vezuje za Hrvate a drugi za Srbe, Starčević je nastojao da ukaže na mnoge razlike koje postoje između hrvatskog i srpskog naroda. Starčević drži da su Hrvati izvorno iranskog porekla, dok za Srbe utvrđuje da su "nečista pasmina" i "smeće naroda" sačinjeno, uglavnom, od raznih "balkanskih otpadaka".
 
Umesto termina rasa, Starčević upotrebljava stari termin pasmina. On ne govori o višoj i nižoj, superiornoj i inferiornoj rasi. Niža — inferiorna rasa po njemu je nečista pasmina oličena Srbima, dok je viša — superiorna ljudska ili hervatska pasmina.
 
Na primer: Starčević postavlja pitanje da li bi Turci u XIV i XV veku tako lako napredovali da nije "hervatska pasmina nečistom pasminom u Arbanskoj, u Raškoj i u Serbii prevladana a u Bosni raztrovana?" (Pasmina Slavoserbska po Hervatskoj, Djela dr Ante Starčevića, Knjiga III, Zagreb 1894, str. 162).
 
Mnogo teži posao imali su Turci tamo gde ratovahu protiv ljudske pasmine, Hervata. "Premnogo posla" su imali sa Hercegovinom, a za današnju Dalmaciju od Kotora do Zadra borili su se od 1499. do 1570. godine. Borba se vodila za svaku stopu, jer ove krajeve "braniaše ljudska pasmina" (Isto, str. 162).
 
Oznake za superiornu, osvajačko-gospodarsku rasu još su mu, kao što smo naveli, gospodujući ili gospodivši narod, a za inferiornu narod-sužanj ili sužanjska pasmina. Na primer: "Hervati su narod gospodujući, oni su svoju, hervatsku narodnost, protegnuli na sve narode koji nekada stanovahu po našoj domovini" (Bi li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu, Djela, Knjiga III, str. 34).
 
"Narod hervatski neće terpiti, da ta sužanjska pasmina oskvernjuje svetu zemlju Hervatah" (Nekolike uspomene, Djela, str. 373).
 
Znamo da je Starčević nastojao da integriše Srbe u hrvatsku zajednicu kao pravoslavne Hrvate. Njegov rasizam, stoga, može nam se učiniti nedoslednim. Iz tog podatka pojedinci (Jovan Rašković) izvlače zaključak da je Starčevićevo viđenje Srba pre šovinističko nego rasističko.

Valja reći da je Starčević u svojim opsežnim studijama prethodno "pravoslavnim Hrvatima" odredio nisko mesto na skali rasnih vrednosti, a zatim ih, u skladu sa rasističkim zakonitostima o mešanju nejednakih rasa i šteti što ishodi iz tog mešanja u kome se niža vrsta javlja kao "rastačući" činilac "gospodujućeg" naroda, uveo u zajednicu Hrvata, ali samo kao određen, trajno nepouzdan, biološki inferioran i destruktivan elemenat.
 
Otud i kolebanja da li Srbe, koji su, navodno, pod uticajem srbijanske propagande u XIX veku, svoje versko obeležje, pravoslavlje, uzeli kao nacionalnu odrednicu, konačno asimilovati ili ih kao nepopravljive ukloniti. Sam Starčević se ponekad kolebao, mada je naginjao oštrijim argumentima (sekira za Srbe). To je prevladalo i kod njegovih sledbenika, ustaša, iako je i kod njih bilo kolebanja. Ustaše su s lakoćom primenile rasističko zakonodavstvo na nearijevske skupine kakve su predstavljali Jevreji i Romi. Jednostavno su prepisali nacističke zakonike i proglasili ih važećim u svojoj sredini. Iako nisu imali gotovu formulu prema kojoj bi dvomilionski srpski narod u NDH proglasili nearijevskim, oni su ga u ogromnoj većini saterali u logore smrti, bacili u jame, naterali u izgon. Srbi u Hrvatskoj prošli su kao i "rasni neprijatelj br. 1", Jevreji u Njemačkoj.
 
Rasnim pitanjima posvetili su punu pažnju i mnogi Starčevićevi sledbenici od kojih ćemo ovde izdvojiti, i posebno se njihovim delima pozabaviti, Ivu Pilara (1814—1933) i dr O. Dominika Mandića, dvojicu znalaca i obaveštenih ljudi koji su razrađivali i dograđivali Starčevićeve stavove, pa i njegovu rasističku teoriju ne slažući se uvek i u svemu sa svojim učiteljem.
 
Bilo je i gorih vremena od Starčevićevih, kao što je bilo i gorih ljudi od Starčevića; što bliže našem vremenu i četvrtoj deceniji ovog veka, zla su se umnožavala, oblaci se gomilali; ali Starčević je bio taj koji je utisnuo bodlju u srpsko srce; on je bio taj koji je vezao kantu za bedro pripadnicima "vlaškog nakota" da bi se znalo ko zlo čini i ko je za zlo rođen; on je usuo u utrobu srpskog kolektiviteta čašu žuči isceđene iz vlastitog uma. Starčević je razvijao dotle gotovo nepostojeću svest "zakasnelog" hrvatskog naroda i dobro je što je razvijao. Nije, međutim, dobro što je to činio na štetu i na nesreću srpskog naroda i što je samosvest u svom narodu podsticao šovenskom mržnjom prema drugom narodu.
 
Čemberlen je neposredno uticao na Hitlerov stav prema Jevrejima, a teoretičarevo pravdanje genocida u Severnoj Americi inspirisao je Hitlera za "konačno rešenje" jevrejskog pitanja. Iako naš balkanski primer nije dobio mesto u naučnoj literaturi relevantnoj u svetu (to nam je, izgleda, sudbina) valja istaći da je i Ante Starčević uticao na Pavelića i njegove ustaše da pomore nekoliko stotina hiljada Srba u NDH. Znamo da je Pavelić prigrlio Starčevića kao neposrednog i najdragocenijeg pretka. "Ja vam kažem, da nije bilo Ante Starčevića, ne bi bilo danas hrvatske države", govorio je poglavnik, čuveni stručnjak za srpsko pitanje (Ante Starčević, Zagreb, 1942).

Podelu na snažne i slabe, više i niže rase, koja je u temelju nacističkih doktrina počev od Gobinoove, Starčević nesumnjivo prihvata. "Hervati su narod gospodujući" (Bi li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu, Djela dr Ante Starčevića, Zagreb 1894, str. 34). U nemačkoj rasističkoj terminologiji "gospodujući narod" naziva se Herrenvolk. Na balkanskim prostorima Starčevićevi Hervati su asimilovali i praktično skinuli sa scene istorije mnoge starosedeoce kao i došljake zavojevače, uključujući i moćne "Oborce" (Avare). Hrvati ne samo da su "narod gospodujući" nego "nijedan danas živući narod Evrope nejma u svojoj prošlosti većje veličanstvo negoli ima narod hervatski" (Isto, str. 28).
 
Kao što su Hrvati a priori gospodujući, tako su Srbi a priori i konačno ropski narod. Dok je "ime Hrvat najljepše i u njemu je cijela sadržina narodnog ponosa", ima cela grupa etnosa koji dolaze "pod sramotnim imenom slavskim (slovenskim — prim. P. Dž) ili serbskim" (Rusia, Djela dr Ante Starčevića, knjiga III, str. 430). Srbi su po definiciji sužnji i oni su svakako na čelu nižih rasa Evrope, ali za njima ne zaostaju mnogo ni Rusi.
 
Nasuprot narodima robovima stoji izabrani hrvatski narod: "Hrvati su se hrvali, a ne robovali". "Nečistu pasminu" tj. Srbe, valja trebiti i istrebiti po rasnim zakonima i iz preventivnih razloga odbrane čovečanstva od rastačućih pasmina a ne obazirući se na zahteve i začkoljice pravne države. Još u drugoj polovini XIX veka Starčević je zahtevao da se Srbi stave izvan zakona na način koji je bio primenjen više od pola veka kasnije u NDH.
 
Svako bi trebalo da bude sudija i izvršitelj u istrebljivanju Srba. Tu je "sudac i overšitelj svaki onaj koji je i besnom paščetu" (Isto, str. 42). Poruka je, dakle — Ubij, besnog psa!
 
Gobino je istakao opasnosti koje prete od mešanja rasa, mada je to mešanje neminovnost tako da "čistih" rasa više i nema. Arijevci su ispoljavali svoju nadmoć oduvek, ali su "mešanjem krvi" sa pobeđenima, dakle kontaminacijama, doprineli opadanju rasnih vrednosti. Ideolozi nemačkog nacizma i sam Hitler stvorili su projekt za obnovu i trajno očuvanje rasne čistote, koji je predviđao uništenje jevrejskog "potčoveka" i drugih inferiornih skupina, kao i odgajanje rasno čistog nasleđa.
 
U tom pogledu Hrvati su, prema Starčeviću, imali posebne probleme. Romanizovani narodi — Vlasi, potom Cigani, Skipetari i drugi tzv. Srbi (Otac nije srpskom rodu priznavao postojanje) nalegali su svom težinom svog inferiornog rasnog bića na Hrvate. To je stvorilo jedan trajan problem aktuelan i danas. Kao što su Jevreji za nemačke naciste bili "remetilački" faktor i element dezintegracije, tako su ovi Srbi — Vlasi izvor svih nedaća Hrvatske. Događa se ono što se često događalo prilikom mešanja rasa i spoja viših vrsta sa nižim. Nastajali su poremećaji i opadanje sposobnosti naroda gospodara ("gospodujućeg" naroda).
 
U vreme NDH doneti su rasni zakoni po ugledu na nemačke u kojima se zaštićuje čistota hrvatske krvi, a ono što su Nemcima bili Jevreji, kao izvor zagađenja, Pavelićevim sledbenicima bili su Srbi. Genocid u Hrvatskoj imao je versko, nacionalno, ali — ne na poslednjem mestu! — i rasno obeležje.
 
Da li je negde hrvatski etnos makar delimično izbegao usudu rasne kontaminacije, da li je "gospodujući" narod u nekoj regiji, koliko-toliko, sačuvao svoju čistotu? Jest, odgovara Otac Domovine, Muslimani — pravi Hrvati (!) uspeli su da se unekoliko sačuvaju pred najezdom Vlaha. Stoga su oni "cvijeće hrvatstva". »Što imamo najčistije hrvatske krvi to je u plemstvu Turske, a ona se evo četiristo godina najmanje meša s tuđom krvlju" (Bi li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu, Djela, Knjiga III, str. 40)
 
Kao što je Čemberlen dobro došao Hitleru polarizirajući "višu" ili "nižu" rasu, oličenu arijevskim Nemcima nasuprot Jevrejima, tako je Starčević, svojom polarizacijom Hrvata i Srba, prvih kao naroda koji je ispred svih u Evropi i drugih kao naroda mraka i destrukcije, dobro došao Paveliću.
 
U Mojoj borbi Hitler kaže: "Ako bi se čovečanstvo podelilo u tri vrste: u zasnivače kulture, u nosioce kulture i razarače kulture, onda bi kao predstavnik prve vrste došao u pitanje samo arijevac."
 
Starčević je "nečistu pasminu" proglasio razaračem kulture. Ali, on je nastojao svim silama da Hrvate izvuče iz živog blata inferiornog slovenstva i da ih pošto-poto približi snagama napretka (rasistički shvaćenog), delu čovečanstva koji spada u zasnivače kulture. Sledbenicima je prepustio da nekako reše pitanje da li su Hrvati iranskog ili gotskog porekla.
 
U hrvatskoj nauci (?) i publicistici lomiće se koplja oko ovog pitanja. Rezultat je neizvestan, ali je jedno izvesno: svi Starčevićevi sledbenici behu obuzeti strasnom željom da se prikažu kao baštinici plave krvi čovečanstva, dakle arijevstva.
 
U 1990. godini objavljeno je zamašno delo Južnoslavensko pitanje političara, publiciste, naučnika i advokata Ive Pilara (1874—1933) sa predgovorom dr Vladimira Veselice, predsjednika Hrvatske demokratske stranke, koji ne može da se nadivi pronicljivosti i dalekovidosti davno upokojenog autora knjige prvi put objavljene pred kraj prvog svetskog rata u Beču na nemačkom (Die Südslavisce Frage und der Veltkrieg), da bi 1918. doživela i drugo izdanje. Autor Ivo Pilar potpisao je knjigu pseudonimom L. V. Südland. Južnoslavensko pitanje predstavljeno je 1928. godine na hrvatskom u fragmentima, da bi tek u vreme NDH, 1943. u izdanju Matice hrvatske, doživelo dugo očekivanu reprizu (u ovom radu korišćeno je izdanje Matice hrvatske iz 1943. godine.) Tada je zarad ovog svog dela počivši autor stekao veliku posthumnu slavu. Pohvala je bilo na pretek. Tako je dr Kamber u Hrvatskoj misli (br. 6—7, 1944) pisao: "Južnoslavensko pitanje — prikaz cjelokupnog pitanja nije dovoljno prikazati i javno hvaliti već je treba u svakom mjestu objaviti i zvonjavom zvona i pucanjem topova kao što se najavljuju velike pobjede."

Šta je to što ovu knjigu diže na pijedestal "historijskog čina"? Dr Veselica ovako odgovara na to pitanje: "Od Garašanina i Karadžića, zatim Čubrilovića, Viktora Novaka, Krestića, Dedijera i Ćosića do Pavla Ivića, Memoranduma i suvremenog dirigiranog tiska — na žalost to se mora reći — u službi velikosrpskog ekspanzionizma i hegemonizma, hrvatska povijesna publicistika i znanost naprosto nije stizala davati relevantne odgovore na mnoge krivotvorine izrečene na račun hrvatskog naroda."
 
A Pilar daje "relevantne odgovore" i to na najvišem intelektualnom nivou. Tome dr Veselica dodaje da delo predstavlja "jednu od najanalitičkijih studija za poznavanje geopolitičkog položaja hrvatskog naroda (...) Time je Pilar postao klasikom političke literature i zato je i danas jednako interesantan kao i prije 72 godine". Uz ostalo, dr Veselica veli da studija otkriva i uzroke "genocida nad hrvatskim (!) narodom".
 
Jedna od bitnih odlika Zidland-Pilarove knjige (o tome sam opširno pisao u Novoj ustaškoj državi? — Beograd 1990) jeste ispitivanje etnogenetskih aspekata srpskog bića, njegove rasne supstance i tzv. nacionalnog karaktera. U tom pogledu Pilar sledi Starčevićevu misao, ali je dograđuje i obogaćuje smelim poređenjima i nedvosmislenim određenjima. Da dam jedan primer: kao što u brutalnim postupcima Engleza, tvrdi Pilar, treba tražiti gusarski karakter Normana, tako u delovanju Srba treba tražiti "nomadski i razbojnički" arhetip "gor-skih pastira". Ti isti "barbarski nomadi-pastiri", u kojima Pilar prepoznaje Srbe, decenijama i stolećima su pustošili hrvatsku pitominu i civilizaciju vukući se za turskom vojskom i naseljavajući hrvatski etnički prostor.
 
Takvi Srbi su zlo Balkana, Evrope i sveta pa se Pilar svojski trudi da ubedljivo progovori o tom zlu ne bi li ono što pre i što efikasnije bilo uništeno. "Nisam se bez razloga trudio prikazati kako je današnje Srbstvo opasno po svojim mislima i po svome rasnom sastavu (podvukao P. Dž.), kako je u njemu krvlju uvjetovano raspoloženje za zavjere, revolucije i prevrate" (Južnoslavensko pitanje, str. 306). Evo zašto je ova knjiga objavljena pre sedamdeset i dve godine tako privlačna. Srbi su, iako nevelik narod, neizlečivo zlo. A to zlo ne umanjuje činjenica da su Srbi mali narod. "Najmanje zmije su i najotrovnije" poučava nas ovaj znanstvenik iz roda humanista Starčevićeve provenijencije. Rasna supstanca Srbalja definiše se uočljivim razbojničkim nagonom koji potiskuje sve ostalo: "Želimo li razbojničke nagone sasvim rasno upoznati, dovoljno je sastaviti Srbiju i Rumunjsku, taj nobile fratrum; odmah ćemo prepoznati razbojnički nagon zajedničkog praroditelja, balkanskog pastirskog nomada".
 
Posebno je Pilarova knjiga karakteristična kao pregledna (i nehotična) istorija satanizacije Srba u Hrvatskoj — što znači stvaranje jedne iskrivljene slike u kojoj ceo srpski etnos dobija spoljne i unutrašnje karakteristike mitskih nakaza i pričina iz snova. Južnoslavensko pitanje je paradigmatična knjiga koja strastveno rezimira vajkadašnje i novije poglede na srpstvo i na Srbe, a aktuelna politička i medijska misao u Hrvatskoj o Srbima i srpstvu dobrim delom ishodi iz "riznice" argumenata koju otkrivamo u Pilarovoj knjizi. Naravno da u toj knjizi u svemu prepoznajemo pionirske i odsudne tragove velikog gurua hrvatske istorijske svesti — Ante Starčevića.
 
Nema sumnje, Pilar je hvale vredan Starčevićev učenik, on smera kuda i njegov učitelj; njihove reči biju kao maljevi a vremenom će ova metafora postati stvarnost.
 
A srpski rasni tip? Kakav je on u poređenju s Hrvatom? Koje su oznake srpskih "nižih bića"?
 
"Što se, pak, tiče etničkog momenta, dolazi kod Srba mnogo više do izražaja balkansko-nomadski element od slavenskoga, element crnih Latina (Latini nigri), koji se pokazuje u 64 odsto tamnih tipova kod Srba i u licima, koja nalikuju na ptice grabilice i u tamnim sievajućim očima" (Južnoslavensko pitanje, str. 316).
 
"Balkanski nomadski narod, alias Srbi u postkosovskom periodu, u nekom trenutku svog razvoja", smatra Pilar, "križao se s nekim narodom tamne puti, vjerovatno s Ciganima, koji su takođe nomadi. Odatle potječe taj uviek sasvim tamni sloj i ime Nigri Latini, Karavlasi, Morovlasi. (Kara znači turski crn, mauros znači grčki crn; izporedi talijanski moro — crnac). To je posve sigurno" (Isto, str. 108).
 
Ne ulevaju baš spokoj ove "ptice grabilice" sa "tamnim sievajućim očima" i teško da bi nekome moglo biti prijatno u njihovoj blizini. Vera ima poseban uticaj na izgled; kako — Pilar ne kaže. Ali, katolička vera oličava pojam dobrog, pravoslavlje — zna se. "Lice Srba jest lice pravoslavlja, a lice Hrvata je lice katoličanstva, islama i bogumilstva" (Isto, str. 316).
 
I kao što su Hitleru smrdeli Jevreji — "Meni je od smrada koji su širili ove kaftanlije bilo kasnije i muka" (Moja borba), Zidlandu smrde Srbi: "Grkoslovensko-romanska mješavina jaka mirisa, mutne boje i otrovnog, razjedajućeg dejstva".
 
Da ne bi bilo zabune Pilar Hrvate i eksplicitno ubacuje u moćnu struju nadljudi, dakle u arijevce, kao što Srbe nemilosrdno smešta u klasu marginalaca, Untenmenscha. "Katolici i muslimani u Bosni pripadaju istom plemenu, i to plemenu, koje još danas ima pretežno nordijsko obilježje, dok se Srbi od njih mnogo razlikuju, te su većinom nekog drugog, tamnog, predarijskog tipa."
 
Pilar ne skriva da je prvoborac rasnog raskrinkavanja Srba, čiji je on naslednik, Ante Starčević. On samo nastoji da sa političkog terena odlučnije od Starčevića pređe na naučni i da skupa sa svojim učiteljem zada odlučne udarce Srbima koji su "u sva vremena obilno sisali na bujnim grudima sveslovenske misli, pa bi ih sada kompromitiralo ustavljanje, da zapravo uobće nisu Slaveni, nego pretežno Vlasi, tj. balkanski Romani. Srbi se nađoše u položaju kao Novogrci, kojima dokazaše usred najjače filohelenske agitacije, da zapravo uobće nisu potomci klasičnih Helena nego Slavena i Arbanasa" (Isto, str. 183).

Kako se oblikovao inferiorni mentalno-psihološki sklop Srba-Vlaha? Kada su im Turci skinuli okove da bi ih učinili rajom, oni krenuše (sa svojom stokom i bez nje) u svet trbuhom za kruhom a naročito kao turska pomoćna vojska i radna snaga u funkciji vojne sile.
 
Problem nečiste krvi, dakako, uslovljava i lopovsku dimenziju srpskog bića: "Srbi bolećivo hlepte, da si prisvoje tuđe na osnovu svoje romanske krvne baštine" (str. 186).
 
Zakoni prirodnog odabiranja u Srba nisu izbacivali na površinu bolje, već gore primerke ljudskog (rasnog) roda i taj proces negativne selekcije odvija se u vremenu stalnih istorijskih napetosti ka potpunom biopsihičkom sunovratu srpskoga roda. "Bijahu istrebljeni svi slabiji, nježniji i manje sposobni elementi i ostadoše samo oni, u kojima bejahu najjače razvijeni razorni, nesocijalni i zlikovački nagoni. Tom činjenicom može se razjasniti riedka razorna snaga, talent za razaranje i neprijateljsko raspoloženje ovog elementa prema državi" (Austro-Ugarskoj — prim. P. Dž.) (str. 187). Evo kako faktor krvi ("nečiste"), kao bitno određujuće formativno načelo ustrojstva i usmerenja čoveka u rasističkom učenju, postaje fatum istorije i naraštaja.
 
Kao i većina rasista Zidland-Pilar strasno mrzi pripadnike niže rase jer u njima prepoznaje paradigmu rastakanja i haosa, a i razaranje one rasne supstance od koje nastaju arijevski nadljudi.
 
Frankovačka misao, kada je o Srbima reč, ne izlazi iz okvira Starčevićevih i Pilarovih ideja. Dela ove dvojice autora, jedno s kraja prošlog i drugo iz dvadesetih godina ovoga veka, neka su vrsta univerzalne enciklopedije frankovačke misli i o drugim relevantnim pitanjima istorije, politike, vrednosti rasa, etnogeneze Hrvata i Srba, etničkih i istorijskih granica Hrvatske, itd.
 
Pisci i ideolozi franko-ustaštva kao što su Lukas, Draganović, Lorković, Budak, Pavelić samo eksploatišu postojeće ideološko i "naučno" imanje, prave inventar.
 
I ideolog dr Mladen Lorković prepevava Starčevića kada govori o Srbima, a i o bilo čemu drugom:
 
"To su ostaci balkansko-romanskih i ciganskih mješanaca, koji su se izmičući pred Turcima sklonili u hrvatske zemlje i tako spasli od uništenja. Premda oni sojno ne spadaju ni Hrvatima ni Srbima, predstavljali su nestalan elemenat (Neue Ordung, 7. IX 1941).
 
Lorković još kaže: "Hrvatski se narod mora očistiti od svih elemenata, koji su za taj narod nesreća, koji su tome narodu tuđi i strani, koji u tom narodu rastvaraju njegove zdrave snage, koji su taj narod kroz desetljeća i stoljeća gurali iz jednog zla u drugo. To su naši Srbi i naši Židovi" (Hrvatski narod, 28. VI 1941).
 
Kao rasistička ideologija ustaštvo ima oslonac u Starčevićevom učenju. Ali i kao teroristička organizacija ustaštvo ima nagoveštaj u steklištvu (stekliš — besan pas) Starčevićevog vremena. Stekliši su naziv za Starčevićeve pristalice, a Otac je taj naziv prihvatio. Naziv je dat zbog oštrine i žestine stekliških istupa u kojima se nije izbegavao ni fizički teror. O steklišima i njihovim naravima doznajemo iz književnih dela starijih hrvatskih pisaca. "Čitava rulja stekliša dočekaše ga iz mraka bokserima i gvozdenim štapovima (...) nemilosrdno ga izraniše" (A. Šenoa). Nisu ništa pitomije bile ni legije Josipa Franka koje su posebno uvežbavane za teror nad Srbima. Ustašama su krčili put i Mačekovi zaštitari, poluvojne organizacije za očuvanje reda, osnovane u vreme Hrvatske banovine, dakle posle sporazuma Cvetković-Maček. Zaštitari su se dobrim delom pretopili u ustaše, a dali su veliki doprinos razoružavanju, maltretiranju, pa i ubijanju jugoslovenskih vojnika za vreme kratkotrajnog rata sa Nemcima 1941. godine.
 
Ove militantne i agresivne, nacional-šovinističke i desničarske organizacije imale su svoj manje ili više zajednički evropski imenitelj. Pomenuću samo Morasove "Kraljeve kamelote" u Francuskoj, Musolinijeve "skvadriste" u Italiji, "falangu" kaudilja Franka, Salašijeve "Strelaste krstove" u Mađarskoj, Kodreanovu "gvozdenu gardu" u Rumuniji, pokret "Lapo" u Finskoj, Hitlerove SA odrede u Nemačkoj.
 
Ustaški pokret prihvatio je "novi evropski poredak" koji je nudio Hitler, ali bez razrađene vlastite koncepcije državnog oblika totalitarističkog društva (F. Jelić-Butić, Ustaše i Nezavisia Država Hrvatska, Zagreb 1977, str. 24). Ustaše su sebi namenile ulogu "predziđa hrišćanstva", zapravo zatočenika odbrane civilizovanog Zapada od divljeg Istoka. Na unutarnjem planu zastupali su negaciju ilirstva i borili se protiv svakog jugoslovenstva. Držali su da je seljaštvo temelj narodne zajednice. Etnička, odnosno rasna čistota "životnog prostora" ukazuje se kao osnovna i zavetna ideja ustaštva koja nalaže biološko istrebljenje ili uklanjanje Srba.
 
Po uzoru na nemački nacionalsocijalizam pojedinac je podređen zajednici koja je uslovljena "krvlju i telom".
 
Hitler je 1937. godine, u Nirnbergu, obećao da će stvoriti novog čoveka (germanskog natčoveka). Na tragu svih Hitlerovih reči i postupaka, ustaše odmah preduzimaju "stvaranje i preoblikovanje novih ljudi" (Hrvatska smotra br. 13, 1941, str. 623—624). Posebno se naglašava potreba svestranog vaspitavanja omladine i od nacista preuzeti kult vođe.
 
Glavne odlike "novog čovjeka" ustaške provenijencije bile su "nacionalistička duša, ustaško srce, poglavnikova misao, ustaška  
vjera" (Ustaša, 12. X 1941). j
 
Rasist Starčević zalagao se za "klasni mir". On je nastojao da stopi antagonističke klase, ne dozvoljavajući im da se iscrpljuju u uzajamnoj borbi. Nacija se, kao i kod Hitlera, posmatra kao osoba, totalitet. To se u NDH prihvata.
 
Sudbina nacističkih i fašističkih vođa u izvesnom smislu simboliše sudbinu nacističkih država i nacista u njima. Hitler i Gebels su izvršili samoubistvo i naložili da se spale njihovi zemni ostaci ne poštedevši toga ni svoje najbliže. Musolinija su pobunjeni Italijani obesili naglavce na istom onom trgu sa koga se orio Dučeov pobednički olimpijski glas Cezara XX veka. Samo je Pavelić našao put kroz iglene uši ili kroz širom otvorena tajna vrata i rimskom se papinskom vezom, kada je kucnuo čas, prebacio na onu stranu Atlantika. Samo je on klonuo od staračke smrti, na jastuku. Kroz iste iglene uši, ili kroz krišom otvorena vrata, provukao se i hrvatski nacizam sačuvavši sebe i svoje ljude do boljih vremena.
 
U NDH rasistička misao je potpuno sazrela i u celosti se stopila sa homolognom misli u nacionalsocijalističkoj Hitlerovoj Nemačkoj. To se na najbolji način ogleda u bukvalnom preuzimanju rasističkih zakona koje je sprovelo zakonodavstvo Nezavisne Države Hrvatske.
 
Pored političke i "društvene", ustaše su davale primat i "rasnoj revoluciji". Cilj je — stvoriti "čisti hrvatski životni prostor za čistu hrvatsku naciju".
 
Hitlerova mržnja prema Jevrejima u svemu se može izjednačiti sa frankovačko-ustaškom mržnjom prema Srbima. Nema razlike između onoga što je Hitler naložio svojim partijskim drugovima ("Van s njima iz svih zvanja i u geto s njima; zatvorite ih negdje gde mogu ginuti kao što zaslužuju dok će ih nemački narod gledati kao što se zuri u divlje životinje") i onoga što su preduzimale ustaše. Srbi su gonjeni kao divlje zveri i u njih se, sagorevane u ognju holokausta, zurilo kao u divlje zveri.
 
U celom projektu istrebljenja Srba u NDH, ali i u prethodnoj satanizaciji Srba u Hrvatskoj sa jakim premisama rasističkog odnosa postojala je jedna "karika koja nedostaje". Taj nedostatak upravo otklanja znamenito otkriće dr O. Dominika Mandića u njegovom znanstvenom radu iz 1956. godine, koje je potom u celosti obelodanjeno u knjizi Hrvati i Srbi dva stara različita naroda. Ova knjiga objavljena je najpre 1971. godine u inostranstvu, a potom, prošle godine, u Hrvatskoj. (U ovom tekstu koristimo izdanje iz 1971. godine, Minhen-Barselona).
 
Ovaj erudit i strastveni istraživač nije se zadovoljio konstatacijom od poluobojenosti Srba (posredstvom karakterističnog pigmenta koji daje tamniju boju kože), niti je prihvatio — iako nije isključivao — tezu da su Srbi dobrano ukršteni sa Ciganima.
 
Već u studiji Postanak Vlaha prema novim poviesnim istraživanjima (Buenos Ajres, 1956; takođe u knjizi: D. Mandić, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Rim 1963) dr Mandić prvi utvrđuje da su srednjovekovni Vlasi potomci rimskih vojničkih veterana iz Mauritanije. Detaljno razrađujući ovu etnogenetsku pretpostavku, Mandić istovremeno ističe presudnu ulogu Vlaha u oblikovanju srpskog etnosa. Upravo u tim rasnim ukrštanjima i uplivima znanstvenik vidi ishodište mentalnih izopačenosti Srba, posebno srpskih političara.
 
U pomenutoj studiji dr Mandić bitno koriguje dotadašnje shvatanje o postanku Vlaha. U delu Hrvati i Srbi, dva različita naroda (Minhen-Barselona 1971) ovako rezimira to svoje otkriće:
 
"O etničkom postanku crnomrkih Vlaha povijesni istraživači do sada su zastupali razna mišljenja. Svi se ipak slažu u tome, da Vlasi nijesu bili Slaveni, kao i to, da ne mogu potjecati od starih balkanskih naroda Ilira i Tračana jer su ti imali bijelu boju lica. Postanak pak Vlaha valja tražiti u nekoj potpuno ili napola crnoj rasi. Da praroditelji Vlaha nijesu bili crne i jako zatvorene mrke boje, oni ne bi mogli dati tamnomrku boju današnjim svojim potomcima na Balkanu i drugdje. U našoj raspravi Postanak Vlaha mi smo 1956. iznijeli dokaze, da balkanski i drugi evropski Vlasi potječu od vojničkih veterana iz Mauritanije (podvukao — P. Dž.), koje su Rimljani naselili uz svoje državne granice, napose uz rijeku Dunav, od cara Klaudija (41—51. po Kr.) do propasti zapadno-rimskog carstva 476" (Hrvati i Srbi dva stara različita naroda, str. 102).
 
Upoznaje nas, dalje, dr Mandić sa organizacijom i sastavom rimskih vojnih snaga koje su pretežno činili plaćenici. Rok vojne službe pripadnika ovih legija trajao je 25 godina. Potom su ti još mladi ljudi oglašavani veteranima a u znak priznanja dobijali su državni posed. Tako su Mavari, čija je domovina severozapadna Afrika, naselili balkanska prostranstva, posebno pored Dunava.* Podaci govore, upućuje nas dr Mandić, i o zastupljenosti Maura (Mavara) u Gornjoj Meziji, današnjoj Srbiji. Kao i većina divljih i poludivljih etnika i ovi su se Mauri brzo množili. Početkom V veka afričko-crnačke pridošlice, prema Mandićevoj evidenciji, broje nekoliko stotina tisuća duša što je za ono vreme zaista zamašan broj. A pritisli su uglavnom prostore buduće Servije.
 
Odlazak Rimljana nije značio i odlazak Maura. U smutna vremena oni naseliše balkanske gore i planine.
 
Potomke rimskih Maura, prema dr Mandiću, identifikuju hrvatski izvori iz XI i XII veka. U tim izvorima nazvani su Maurovlasima ili Crnim Latinima (Latini nigri). I vizantijski izvori ove afričke goste nazivaju Maurovlasima ili, jednostavno, Vlasima (Bláhoi). Oni su stočari, žive u planinama. "Srpske planine", ističe dr Mandić, "od Kopaonika do Drine i od Rudnika do Golije, početkom XV stoljeća, nazivaju se 'Stari Vlah', što nam govori, da su Vlasi te krajeve naselili u davnim vremenima. Sela između Trebinja i Dubrovnika sredinom XV stoljeća zovu se 'Donji Vlasi'" (str. 196).
 
U srednjovekovnoj Srbiji, prema procenama dr Mandića, bilo je "Maurovlaha dobra četvrtina svega pučanstva".
 
Prividno, Mandić ističe i neke vrline Srba, tj. Vlaha. To su opšta mesta. Međutim, ono što je relevantno, jesu teške mane i izopačenja ovih etnika, počev od osećanja inferiornosti zbog boje kože, dakle "crnačke tjelesne osobine, koje su kod mnogih još uvijek primjetljive" (Isto, str. 226). Tako, veli Mandić, "Svetozar Pribićević, vođa prečanskih Srba za prve Jugoslavije, bio je tamnije boje lica nego dobar dio Crnaca u SAD (iz osobnog poznavanja)" (Isto, str. 226). Sa ishodištem u tom osećanju niže vrednosti razvila se vlaška posebna agresivnost. Mane Vlaha prešle su "u navike i trajne poroke". To su "pretvaranje, podvala, koje su kod Vlaha prešle u krv. Među Srbima koji potječu od Vlaha (...) prevara, laž, posebno podvala, ne smatraju se moralnim zlom, nego junaštvom, napose, ako je netko drugome dobro, lukavo i vješto podvalio" (Isto, str. 226).
 
Posebna i naročito istaknuta mana Vlaha, što će reći Srba, jeste "koristoljublje tuđim dobrom. Vlasi su stoljećima živjeli kao ratnici u provalnim i pograničnim četama. Kao takvi pljačkali su tuđa dobra, sebi prisvajali i o tuđoj muci živjeli. Na taj način među Vlasima je nastalo uvjerenje, da nije greh tuđe prisvojiti, krasti i drugoga u poslu prevariti, poimence, ako se radi o neprijatelju, inovjercu i općinskoj i državnoj zajednici. U toj mani valja tražiti ključ česte nesolidnosti u trgovačkom i obrtnom poslovanju među čaršijskim srpskim svietom, napose česta prisvajanja i pronevjeravanja društvenih i državnih dobara" (Isto, str. 226). Možemo si samo predstaviti kako je ovaj pljačkaški ološ pustošio hrvatska bogatstva i zlato sa hrvatske grude i pretvarao pod svojim kopitama u blato.
 
Glavne ostale mane Srba jesu:
 
"(...) naklonost na prolijevanje ljudske krvi, ubistva i zavjere. Služeći stoljećima kao ratnici i pogranični vojnici, Vlasi su često ubijali ljude, što je njima razvilo potcjenjivanje ljudskoga života, krvološtvo i okrutnost. Tim nam postaje razumljiv pokolj muslimana na početku Prvoga srpskoga ustanka, borba do istrebljenja između srpskih dinastija Karađorđevića i Obrenovića te pokolji Hrvata katolika i muslimana za Drugoga svjetskoga rata i neposredno iza njega" (Isto, str. 226). Poznate su patnje dobroćudnih Pavelićevih ustaša pod diktaturom vlaških ubica 1941—1944. godine u NDH.
 
Dr Mandić uzima i srednjovjekovne strane autore kao svedoke protiv Vlaha. Tako su, tvrde oni, Vlasi, nepouzdani, lažljivi, kradljivci, a besne "preko svake ljudske i životinjske žestine", izazivački su drski, itd.
 
Prema dr Mandiću, duboke su i nepremostive razlike između Srba i Hrvata. Najpre, Hrvati su poreklom Iranci, Srbi — Afrikanci!
 
Dok su, tako, za Starčevića Nemanjići, car Dušan, Miloš Obilić, Arsenije Čarnojević — Hrvati, za Starčevićevog sledbenika dr Dominika Mandića velikani novije srpske istorije Karađorđe, Miloš Obrenović, Nikola Pašić su — Vlasi, dakle Latini nigri, Mavri, jednom reči — Afrikanci. Ante Pavelić je tamanio žive Srbe na poznate načine, a Starčević i njegovi nastavljači su ništili duhovni identitet Srba, sve do samog (i drevnog!) srpskog imena.
 
Nalaz dr Dominika Mandića o Srbima kao Afrikancima veoma je nedostajao tvorcima hrvatskog rasističkog zakonodavstva iz 1941. godine.
 
"Prvak hrvatske povijesne znanosti", tvorac "doslovno monumentalnog!" dela, kako o njemu piše hrvatski tisak, dr O. Dominik Mandić nagoni nas da se radoznalo primaknemo ogledalu ne bismo li uočili "crnačke tjelesne osobine koje su kod mnogih Srba još uvek primetljive" i zbog čega je Pribićević, prema ličnom znanstvenikovom iskustvu bio crnji od nekih američkih Crnaca, a Karađorđe dobio nadimak kara (crn). Za razliku od svojih prethodnika dr Mandić ne poziva javno na klanje balkanskih crnaca koji sebe nazvaše Srbima (iako je jedan od najvećih ustaških koljača Maks Luburić napisao hvalospev o uvaženom dr Mandiću), ali učenom reči pokazuje da je s ovom crnačkom rasom (pasminom) nemoguće živeti na istoj zemlji i pod istim nebom.
 
Rasisti i neonacisti imaju svoja uporišta i u današnjoj Nemačkoj. Ispisuju se slogani kao što su "Smrt Turcima", "Smrt Jevrejima". Kukasti krstovi ucrtavaju se na spomenicima kao i na javnim zgradama. Skinheadsi — momci obrijane glave, u kožnoj odeći pozdravljaju na stari nacistički način: Sieg Heil! Zlostavljaju crnce i Jevreje. Uništavaju imovinu nepoželjnih stranaca, skrnave jevrejska groblja. Više ih ima na istoku, ali ih ima i na zapadu Nemačke. Neonacisti, prema nekim procenama, u donedavnoj Istočnoj Nemačkoj predstavljaju silu od oko 10.000 omladinaca. Nacizam nije mimoišao ni kolevku boljševizma, SSSR. Na ulicama možemo sresti omladince koji na rukavu imaju trake s kukastim krstom. U razgovorima na TV govori se, u poznatom rasističkom duhu, kako samo snažni i mentalno krepki imaju pravo da rađaju decu. Na zidovima u Moskvi, Lenjingradu i drugim gradovima ispisuje se poklič "Hajl, Hitler!" Pripadnici ruske "Pamjati" šire rasističku mržnju prema Jevrejima i drugim etnicima. Jevreji se optužuju i za ubistvo Hrista i cara Nikole, za organizaciju oktobarske revolucije i boljševizam. Na sramni stub pribijaju se revolucionari Jevreji: Trocki, Kamenjev, Zinovjev, Sverdlov.
 
Nigde u Evropi, međutim, rasistička pošast nije doživela takvu masovnost i takvu zloćudnu nastrojenost kao u Hrvatskoj. Ta histerija nalik je na antisemitsku histeriju u Nemačkoj između dva rata.
 
Da paradoks bude veći, to se sve odigrava među kulisama "mlade hrvatske demokracije" koja je "porazila boljševizam". Kao da su luka spasa od boljševizma i staljinizma rasizam i nacizam; kao da to nisu dva lica istog zla.
 
"Mržnja ne nastaje i ne narasta ni iz čega", kaže Ginter Gras. Starčevićev monoteizam nacionalnog ja potpirio je plamen koji se pretvorio u vatru holokausta. Otac Domovine anticipirao je rasizam u njegovoj agresivnoj, krajnje nedemokratskoj varijanti s jasnim porukama o neophodnosti uništenja "niže" rase, barem u vlastitoj sredini.
 
Gde je koren sviju zala, pitao se Otac Starčević poput Kafke. Kafka nije imenovao krivce, Starčević jeste. Sve zlo potiče od Slavoserba. Nekoliko decenija kasnije pred istim pitanjem (Gdje je koren sviju zala?) Hitler će istaći svoj odgovor — sve zlo u svetu uzrokuju Jevreji. Stoga će ista sudbina stići i Srbe i Jevreje.
 
Ustaše i nacisti bili su saglasni da je istrebljenje put ka "konačnom rešenju" srpskog, odnosno jevrejskog pitanja. Razlike su nastajale u operacionalizaciji i u procentu stanovništva predviđenog za otpis. Nemci su se oslanjali na tehnologiju u usmrćivanju, hrvatske ustaše na ručni rad u najmonstruoznijim azijatskim varijantama.
 
Najteži učinci jedne nehumane ideologije, a svaka rasistička ideologija nema sumnje da je takva, nastaju kada elementi te ideologije prodru u svest ljudi (masa) i uđu u sve pore svakodnevice jednog društva. Rasističke naboje osećamo svakodnevno u hrvatskom tisku, u govorima političara, na mitinzima, posebno na sportskim borilištima. Pri tome, gubi se svaka mera.
 
Razlike u hrvatskom nacionalističkom pokretu u drugoj polovini XIX, kao i u XX veku, ogledale su se u nijansama, ne u suštini. Separacija Hrvatske je bila krajnji cilj svih. A način na koji će se postići separacija imao je ishodište u različitim taktikama. To i ništa više.
 
I rasistički odnos prema Srbima bio je kod hrvatskih nacionalista jednak, starčevićevski (time je sve rečeno). Najekstremniji u likvidaciji Srba koja se može nazvati biološkim istrebljenjem bile su ustaše ali ne vidimo da su drugi previše odmagali.
 
Treba biti i sam rasist pa tvrditi da postoje genocidni narodi. Ali, ako genocidnost ne može biti bolest naroda (u celini), ona svakako može biti bolest u narodu, pokadšto i rasprostranjena. To nam pokazuje i primer 1,500.000 Jermena koje su umorili Turci, takođe u XX veku. Ostrvljenost koja za objekt sadističko-nekrofilskih i destruktivnih impulsa uzima ceo jedan etnos, ili pripadnike jedne vere, daje rezultate tek posle duge indoktrinacije u kojoj se uporno i sistematski satanizuje objekt, kao što se zbilo sa Jevrejima počev od raskola jevrejske i hrišćanske crkve i kao što se zbilo sa Srbima još i pre Starčevića, ali posebno u vreme pravaša, stekliša i objavljivanja "studija" Ime Serb i Pasmina Slavoserbska po Hervatskoj. Veštom rukom — rukom đavolovom rekli bi u srednjem veku — utisnuto seme zla daje mržnju bez granica.
 
Sve vladajuće političke ideje u Hrvatskoj XX veka, a posebno u ovoj današnjoj, Tuđmanovoj, zasnivaju se na Staračevićevom mesijanizmu.
 
Doradnici Starčevićevog rasističkog i genocidnog projekta uistinu su mnogobrojni i ime im je legija. Izdvojili smo one najučenije i najoriginalnije. Luk se svakako zatvara dr O. Mandićem, koji je rafinovanom logikom jezuite usmerio problem ka logičnom razrešenju: ako su suštinske razlike između hrvatskih arijevaca i Srba tolike kolike jesu, a jesu velike, onda mora cela biološka konstitucija jednih i drugih da vuče na etnogenetske izvore sa sasvim suprotnim rasnim predznacima. Svaki pravi rasist krenuo bi tim smerom, odnosno smerom kojim se uputio i dr O. Dominik Mandić. Nalazi su zaista bili senzacionalni. Srbi su najzad smešteni među "obojene", ishodište im je pronađeno u severnoj Africi!
 
Skrenućemo još jednom pažnju na jednu bitnu okolnost. Ovaj nalaz ne potiče od nekog izmišljenog istoričara — luđaka, nego od učenog i priznatog autora čije delo u Hrvatskoj smatraju monumentalnim. Kao što ni ideje o Srbima kao "gnjusnim stvoranjima sužanjstva", "blatnim skotovima", "izdajničkom herpom", ne potiču od nekog prizemnog uličnog mislioca nego od Oca Domovine koga podjednako stavljaju na pijedestal nacionalne veličine svi Hrvati, politički levi i politički desni.


Dr Petar Džadžić


* Mavri (Mauri, Morisci) u starom i srednjem veku naziv za berberska plemena u severnoj Africi. Mavritanija (Mauritanija) u starom veku kartaginski i rimski naziv za deo severozapadne Afrike. Rimljani su je osvojili u I veku pre n. e. Današnja Mauritanija, Islamska Republika, nezavisna je država u zapadnoj Africi. Najstarija plemena današnje Mauritanije bila su crnačka plemena Bafur.

PROSVJETA kalendar za 1992. godinu | Urednik: Vojislav Maksimović & Stevo Ćosović
Sačuvana
Stranice: [1]   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: